Suljo i njegove

Nikad mi nije bila jasna ona “dok nas smrt ne rastavi”. To je vjerojatno razlog zbog čega samujem još uvijek. Jer sama pomisao da me netko veže za nekog dok nas smrt ne rastavi mi zvuči poput horora, a u najboljoj verziji samo morbidno i ništa drugo. A ljubavi poput one da ljubavnici zajedno kreću u smrt pojavljuje se samo u književnosti. I filmovima, angloameričkim, ofkors. I sapunicama, španjolskim i turskim.
Zato, kad mi je prija rekla da se ponovno udaje, javno sam izrazila svoju sumnju i pitala: je li i ovog puta dok vas smrt ne rastavi? Pitam jer bivši još nije odapeo, a nema ni naznake da bi mogao. Srela sam ga u novom autu s novom dragom kako se vozika po Boriku.
Od kad mi je ponovno uvelo televiziju nakon 20 dana mraka, prošli tjedan se nisam odljepljivala od malog ekrana. Pa sam, eto, pogledala i Sulejmana. Cijele četiri epizode, toliko sam izdržala. Nije da mi je monogamija jasna, pogotovo oni koji se zaljube krajem osnovne i vjerni su do kraja života. Ali Suljo end his bičs, tek to mi nije jasno. Ono malo povijesti što je se sjećam iz osnovne i srednje, taj Suljo je bio veliki osvajač, ratnik… i nikako mi nije jasno, pored onoliko žena, bokte, pa kad je on stigao ići u osvajanja?! Trebalo je servisirati onoliko žena, uzdržavati ih, preživjeti toliko emseova, peemsesova, postemesova… Preživjeti njihove spletke, svađe, šamaranja i tučnjave. Znam da egu godi kad je navala na tebe, ali što je previše – previše je. Treba to ranit, obuć, udovoljit i zadovoljiti. Pa nije ni čudo što su i Turci odlučili bit monogamni. Jer od onog haremskog kokošinjca, nije mi jasno kako su se sultani imali vremena baviti državničkim poslovima. Jer je lakše bilo riješit pobunu u nekoj udaljenoj pokrajini carstva nego u ženskom kokošinjcu.
Nikad nisam razumjela i kako ljudi nakon razvoda ostanu super frendovi. Pa svi zajedno ljetuju, zimuju. Frajer, njegova bivša, sadašnja i evidentno buduća žena. Svi kao big hepi femili. Smiju se, pjevaju, odgajaju zajedničku i vlastitu djecu kao braću, kuhaju zajedno, izlaze vani… Nikako mi nije jasno jer ni iz jednog razvoda ljudi ne izađu nepovrijeđeni, barem jedna strana, ako ne nužno i obje. Pa mi sve to nekako izgleda fejk, jer vjerojatno netko od tih aktera u samoći svoja četiri zida roni suze koje nisu radosnice. A ne zovu se ni Hurem, ni Mahidervan, ni Hađiova ni Hađiona.
Stari turski zakoni su govorili da čovjek može imati žena onoliko koliko ih može uzdržavati. Ali ni u jednom zakonu ne stoji da žena može imati muževa koliko ih može podnijeti. A čini mi se da su u zadnje vrijeme i oni koji imaju samo jednu ženu podjetinjili, pa teško da žene trpe i tog jednog muža, a kamo li da si na leđa natovare bar još jednog. Taman posla! Ja sam teška sama sebi, još me kriza, em finacnijska em samačka obuzela, ne bih jednostavno imala živaca bakćat se s još nečijim egom, pa taman da mu je ona stvar od zlata. Meni tako, a tebi moj Suljo kako god hoćeš, nemam ja živaca dočekati zadnju epizodu.
Mare ([email protected])