Neke stvari mogu se bolje naslikati, a neke je lakše opisati riječima

U mom slučaju slikarstvo i poezija se mjestimično nadopunjuju ali isto tako imaju svoj potpuno autonomni prostor. Uzimam ono što mi u danom trenutku najviše odgovara. Uglavnom svi mi govorimo manje-više o sličnim stvarima ali na svoj osobni i drukčiji način
Na netom završenom zadarskom književnom festivalu Kalibar bestival Hrvoje Marko Peruzović dobio je nagradu Post scriptum, prvoj nagradi u svijetu za književnost na društvenim mrežama. Dobitnik nagrade je akademski slikar, kojemu je poezija njegova druga velika ljubav i strast, a s njim je povodom dobivanja nagrade razgovarala zadarska slikarica Silvijana Dražović. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Kažu da ti prava poezija odmiče tlo pod nogama. Kažu da pjesnik sve stvari koje ne postoje pretvara u stvarne, a stvarne opjeva na nama čaroban način. On nalazi neka zajednička mjesta koja smo mi izgubili i više ih ne tražimo. On je sugestivnu FB mrežu pretvorio u kulturnu ponudu tako intenzivno da nas je sve obogatio i učinio manje samima. On je otišao dalje od naših siromašnih sigurnosti.
On je sjajan slikar, trenutno najbolji post scriptum pjesnik na društvenim mrežama Hrvatske i Univerzuma, ali i sjajan čovjek. Hrvoje Marko Peruzović rođen je 1971. u Zagrebu. Završio je grafički dizajn pri Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim slikarstvom bavi se klasičnom grafikom, ilustracijom, fotografijom, skulpturom i mozaikom. Piše poeziju, aforizme i kratke eseje iz područja likovnosti.
Ti si fosforan (fosforni nosorog). Da si totalno flourescentan koji bi te fotoni pobudili?
– Najljepši fotoni su oni koji se reflektiraju od ženske epiderme (uz minobacački urlik), ili da prevedemo u svakodnevni govor, svjetlost koja se odbija od ženske kože. O tome sam pisao u jednoj svojoj pjesmi:
Ja sam fosforni nosorog

I svijetlim u mraku

Ti si nedužno biće

I duge su ti noge

Zaboravljen način za postizanje tuge

Brutalna iskrenost nema smisla

Riječi su napalm

Koji pali palme

Kao u Apokalipsi danas

Penjemo se uzvodno

Prema srcu tame

Dodirni fosfor

Ostavi trag

Pogledaj zvijezde

I padni na zemlju
Je li tvoj stvaralački proces brz?
– Rekao bih da jest, iako je to relativan pojam. Emocije se talože dugo, djelo ponekad sazrijeva u nutrini mjesecima ili čak godinama a onda sve ono što sam prikupio može izaći van u kratkim naletima nadahnuća. Pjesme pišem prilično brzo, uglavnom u dahu, dok na slikama radim nešto duže. To je naprosto pitanje različitih medija i njihovih zakonitosti. Sliku mogu završiti za sat vremena ili za mjesec dana. Akrilik omogućuje iznimno brz rad. Sasvim je svejedno koliko traje proces ako nam se ono što smo naslikali čini dovoljnim. Veliki dio umijeća sastoji se od toga da znamo prestati na vrijeme.
* Usuđujem se reći da te poznajem kao slikara i svakim potezom kista me oduševljavaš, kao pjesnika gotovo te koristim za uveseljavanje unuke i nećaka redovito, svako jutro čim otvorim FB. Tvoji aforizmi i igre riječima postali su na mreži molitva. Kako i tko je to prepoznao?
OBOSTRANCI

Oboje smo

Stranci

Stranac ti

I stranac ja

Svak na

Svojoj strani

Čini se

Da je

Obostrano
– Ovo je lijepo rečeno “molitva na mreži”, mogao bih nadodati “molitva vedrine”, jer uvijek nastojim biti duhovit i zabavan, budući nam stvarnost nije uvijek tako lijepa i netko mora pružati neku vrstu radosnog otpora. Mnogi me znani i neznani FB prijatelji zaustavljaju i kažu da im uljepšavam dan i da moram nastaviti sa svojim igrama. Stekao sam i dosta pratitelja, jer je moj FB profil otvoren.
Prva nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama mogla je pripasti samo tebi, jer je originalna poput tebe. Kako se priča razvijala?
– Ta nagrada kao da je bila izmišljena za mene. Drago mi je da sam je osvojio jer sam često vrlo skeptičan prema onome što radim. Nagrada je najbolja potvrda da to nije tako loše i da svaki trud prije ili kasnije ipak bude prepoznat. Priča se počela razvijati prije nekih 6-7 godina kada sam se priključio Facebooku, ispočetka vrlo sramežljivo, ali onda sam s vremenom shvatio potencijal i specifičnost takve vrste komunikacije, koja je prilično brza i uglavnom dvosmjerna. Povratne informacije bile su mi vrlo poticajne, pa sam tako ohrabren počeo sve više pisati.
Za mene stvaraš veoma lako. To je istinski talent. Jesi li zbog toga gizdav?
– Lakoća je posljedica golemog rada i iskustva koje se vremenom stiče. Treba raditi svakodnevno i usavršavati se. Lakoću nije lako postići. Sreća koja nastaje kao posljedica uspješno završenog umjetničkog djela nemjerljiva je s bilo kojim drugim sličnim osjećajem i da, priznajem, to me ponekad čini gizdavim. To je neka vrsta pijanstva ili nagrade. Doduše, ta gizdavost kratkog je vijeka, pa me između ostalog i ta potreba za takvom vrstom ispunjenosti tjera da uvijek iznova stvaram nešto. Svi oni koji nešto stvaraju, shvatit će o čemu govorim.
Pričaj mi, što sanjaš?
– Nije jednostavno govoriti o snovima. Ima ih svakakvih. Uglavnom žudimo za onim što nam nedostaje. Dosta od toga može se vidjeti na mojim slikama i u mojim pjesmama. Neke stvari valja i prešutjeti.
Zašto kažeš da si “glup”… Treba li to pitati bez navodnika?
znam da sam glup

i to je već nešto

budale obično ne znaju

da su budale

ja sam na višem stupnju

nije puno

al čovjeka veseli

usprkos svemu tome

svakoga dana ukradem

bogovima malo vatre

i podijelim je ljudima

dovoljno sam glup

da bih je sačuvao

pa moram krasti

uvijek iznova

noću kad se smrači

bogovi šalju onu ptičurinu

da mi kljuca jetra

pa poslije toga

gore na olimpu

piju kolu

i jedu dolce garbo
– To je također stih iz jedne moje pjesme. Svi mi katkada činimo gluposti. To je nužnost bez koje ne bi bilo nikakvog osobnog razvoja ni napretka. Princip pokušaja i pogreške, ponavljanje istih ili sličnih grešaka, bilo da govorimo o umjetnosti ili o životu kao takvom, tj. odnosu s ljudima. Sama činjenica da smo svjesni toga već je jedan veliki korak prema unutarnjoj ravnoteži i životnoj mudrosti. Jasno, kad svladamo jednu razinu, problemi postaju drukčiji i prelazimo na višu razinu. To je proces učenja koji traje doživotno. Nikad ne možemo biti dovoljno pametni.
Ljepota je lijek i otrov?
– Da, sve je ili lijek ili otrov, samo je pitanje doze. Općenito, uvijek su bitni omjeri, međusobni odnosi pojedinih dijelova koji potom tvore cjelinu. Sve se može svesti na broj. Ljepota nam može činiti dobro, ali nas isto tako može i unesrećiti. Ti rubni prostori, često su predmet mog zanimanja.
LJEPOTA

ljepota je lijek i otrov

nema indikacija ni kontraindikacija

nepoznatog je sastava i nema uputstva za uporabu

ne izdaje se na recept i nema je u ljekarnama

nuspojave su nepoznate

kao i mjere opreza

jedino može utjecati na sposobnost upravljanja vozilima

ona je poput miše i dalmacije

nalazi se u oku promatrača

ili kako je kant to fino rekao

lijepo je ono što se bezinteresno sviđa

ali to mi je malo sumnjiva definicija

ja u ljepoti uvijek tražim

neki sitni interes
Mislim da mnogim slikarima nedostaje estetičnost, ali i filozofsko promišljanje (recimo da ti to imaš a ja nemam)?
– Umjetnost ne treba imati kruta pravila. Svatko ih kreira za sebe. Tako postoje različiti pristupi i shodno tome vrste slikarstva. Veliki umjetnici pomiču granice. Mi se služimo njihovim postignućima i nastojimo pridodati svoj skromni doprinos tom nizu. Netko više filozofira a netko se više prepušta emocijama. Jedno i drugo je dobro. Djelomično sam odgovorio na ovo pitanje u prethodnom odgovoru. To je izrazito individualna stvar i ovisi o psihološkom profilu stvaratelja. Nastojim u svojem stvaralaštvu objediniti različite kategorije, ponekad potpuno suprotnih predznaka.
Što misliš o meni? Napiši mi aforizam ili kratku pjesmu… Čuvat ću je s ljubavlju.
– Ti si draga i lijepa žena, srdačna i otvorena, i iako se znamo relativno kratko, imam dojam kao da se poznajemo čitav život. Vedra si, duhovita i voliš šalu. Odmah smo našli zajednički jezik. To je nešto što treba njegovati i na čemu treba biti zahvalan. Evo jedna kratka ad hoc pjesma:
Kada bih pisao pjesmu o Tebi / Bila bi to pjesma mnoštva jarkih boja / Puna smijeha i šarenih perli / Svjetlucava, zvonka i zaigranih slova / Pjesma puna ptica, modrih šljiva i jesenjeg lišća / Kada bih pisao pjesmu o Tebi / Bila bi to pjesma neke tihe čežnje / Pjesma malih, jednostavnih stvari / Šalica za kavu / Kutije na stolu, prepune sitnica / Kada bih pisao pjesmu o Tebi / Pisao bih kistom, rukama i okom / Kada bih pisao / Bila bi to pjesmolika slika ili slikolika pjesma/ Jer za nas je i pisati i risati / Skoro isto što i disati.
Odgovori mi na pitanja koja nisam postavila…
– Nije rijetkost da slikari i pišu. Ljudi koji imaju umjetnički senzibilitet lako se izražavaju na različite načine. Neke stvari mogu se bolje naslikati a neke je lakše opisati riječima. U mom slučaju slikarstvo i poezija se mjestimično nadopunjuju ali isto tako imaju svoj potpuno autonomni prostor. Uzimam ono što mi u danom trenutku najviše odgovara. Uglavnom svi mi govorimo manje-više o sličnim stvarima ali na svoj osobni i drukčiji način. Svi čeznemo za istinom, ljepotom i dobrotom. Samo se razlikuju postupci i forme kroz koje to nastojimo ostvariti. Želja mi je što zornije prikazati ono što osjećam i vidim. Uskladiti ono vanjsko s onim unutarnjim. Čini mi se da tada svaki bolni pritisak nestaje i onaj stvaralački nemir na trenutak biva utišan. Do nove slike ili pjesme.