Zna se poeta i nakraj svijeta

Pjesnik Zdravko Luburić predstavio se zbirkom “Sveta mjesta od zemlje i kamena”. Zanimljiva je i bogata biografija pjesnika i prevoditelja Zdravka Luburića, rođenog u Pakracu 1942. godine, koji danas živi u Belgiji i u Njemačkoj

Mjesec hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici Benkovac započeo je protekli tjedan, točnije 15. listopada u emisiji “Kultura” Radio Benkovca gostovanjem Mile Marića, ravnatelja Gradske knjižnice Benkovac te gostovanjem pjesnikinje Lucije Justić i Vesne Knez pa je Mjesec hrvatske knjige otvoren putem etera, što je mala neobičnost.
No, ciljani susret s pjesnicima zbio se ovih dana u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice. U organizaciji Gradske knjižnice Benkovac, Udruge građana Essegg – Osijek te Judita – Okučani gostovali su pjesnici Ana Maroš – Okučani (Hrvatska), Suvad Avdagić – Brčko (BiH) i Zdravko Luburić (Belgija) te akademska likovna umjetnica Klara Matić-Benčik iz Osijeka.
Ilustracija tišine
Susret je započeo otvorenjem izložbe slika “Ilustracija tišine” – Klare Matić-Benčik, a o njezinom opusu i radu govorio je pjesnik Suvad Alagić i Ilija Matić koji su istaknuli da je Klara Matić-Benčik rođena 1958. u Kuli (Vojvodina). Osnovnu i srednju školu završava u Vrbasu, a 1981. diplomira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Kao slikarica izlagala je na više od 80 samostalnih i skupnih izložbi slika, a od 1996. godine s preseljenjem u Hrvatsku djeluje u raznim humanitarnim projektima. Od 2000. godine slike joj se objavljuju na naslovnicama knjiga kod nakladničke kuće Kalke (Stuttgart), pri bibliotekama UG ORION (Rijeka), UG SAPHO (Rijeka).
Ljubiteljima profinjenog likovnog izraza Klara Matić-Benčik predstavila se svojim radovima u tehnici bakropis i akvatinta (Mačak, Ilustracija tišine, Kaktusov cvijet, Bunar, Šivaća mašina i Jaja u košari), a tehnikom bajc i tuš (Putna torba i ja, Stara peć, Stari bunar i Sestra). Nakon otvorenja izložbe Ilustracija tišine, Ilija Matić uime UG Esseg – Osijek i Judita – Okučane govorio je o pjesničkim izrazima Ane Maroš, Suvada Alagića i Zdravka Luburića.
Pjesnikinja Ana Maroš rođena je 1986. godine u Novoj Gradiški, gdje je završila osnovno obrazovanje i gimnaziju. Literarnim radovima sudjelovala je već na nekoliko prestižnih natjecanja. Godine 2002. osvojila je 3. mjesto sa spjevom “Judita” na literarnom natjecanju Fan kluba “Miro Gavran”. Godine 2003. na “Lidranu” je predložena za državno natjecanje. Prva pjesma joj je objavljena u zajedničkoj zbirci pjesama KLD Rešetari “Domovinski smiješak u letu vremena”, 2005. godine javlja se naslov “Crkva tišine”. 2008. UG ESSEG iz Osijeka objavila joj je zbirku “Srce na dlanu”. Oni koji poznaju Anu, reći će da je nježna, plemenita, dobar prijatelj, a nadasve osoba koja je puna osjećaja. Poznato je da se poezija iz boli rađa. A pjesnik je onaj koji stvari oko sebe gleda drugačije od svih. Kada vam netko stihom predoči sliku starice, pa vam se učini da je poznajete, volite, razumijete, onda je to u najmanju ruku znak da je Ana veliki pjesnički potencijal.
“Čovjek bez adrese”
Govoreći o zbirci “Čovjek bez adrese” Suvada Alagića, predstavljač Ilija Matić je istaknuo da poezija i pjesnički duh omogućuju da maštamo i sanjarimo – i da kroz to sanjarenje, uz plamen voštanice, uz pucketanje vatre, razotkrivamo nešto nepostojeće (a što ipak postoji) ili, pak, ono što je zatrpano, zaspalo u dnu našega bića, a što trebamo razbuditi.
– I u vremenu koje je iza nas, ali ne tako davno, u vremenu u kojemu je bjesnio rat na ovim nama bliskim prostorima, pjesnički duh omogućavao nam je da maštamo, da sanjarimo, ali i da ostavimo svoj krik, krik strahote iz rata za naraštaje koji dolaze. Unatoč tom zlu, mnogi su pjesnici upravo s tih prostora odaslali svijetu svoj krik. Jedan je od njih pjesnik koji nije mogao šutjeti – Suvad Alagić. Pišući, ovaj je pjesnik davao znakove disanja, postojanja, ali isto je tako svojim riječima slao i tračak svjetlosti iz ratne tmine. Ovaj pjesnik stalne pjesničke bune i mijene, prije rata nije ni slutio da će se naći u tako bliskom odnosu s poviješću i da će u rovovima i na proplanku Majevice, izgnan, pisati žalopojke nad svojim rodnim mjestom, žalopojke nad Bosnom, nad Hrvatskom. Pjesnik bez adrese iz tih žalopojki sikće plamen riječi, vapi u vjeri za svjetlošću. No, u ratnom valu groblja/smrti, samo smrt prati pjesnika kud god da krene – jedino je vjera ta koja je jača od smrti. Stoga ove pjesme iz zbirke “Čovjek bez adrese” trebaju ostati na dohvat ruke naraštajima koji dolaze, kazao je Matić.
Pjesnik Zdravko Luburić predstavio se zbirkom “Sveta mjesta od zemlje i kamena”. Zanimljiva je i bogata biografija pjesnika i prvoditelja Zdravka Luburića rođenog u Pakracu 1942. godine. Danas živi u gradiću Yvoiru blizu Namura, u Belgiji i u Remscheid-Lennepu, Njemačka.  Zdravko Luburić već od gimnazijskih dana piše i objavljuje pjesme. Prvim radovima javlja se u dvanaestoj godini, a pjesme su mu zastupljene u mnogim antologijama u Hrvatskoj, Njemačkoj i Belgiji, a iza sebe ima objavljeno nekoliko desetaka zbirki, a u inozemstvu čak petnaest.