Nema frajera zbog kojeg bih se tako smrzavala

Čim je zahladilo našla sam vremena za stare prijatelje koje nisam vidjela od prije ljeta. Baš pričam s posebno mi dragom prijateljicom prije par večeri u njenom stanu gdje smo se pošteno najele i nadimile kako ne gledam više ni teve niti čitam novine. Tu i tamo upalim na dnevnik ili sjednicu Sabora. Sapunica veća i od Ruže vjetrova, Larinog izbora, Esmeralde i svih ostalih zajedno. Pa smo se uhvatile ‘ozbiljne’ spike za koga glasovati jer se očekuje kulminacija izbornog ludila. Složno smo zaključile da danas pošten čovjek/žena nema stvarno kome dati svoj glas. Ja ću, sigurno, bez ikakve EUforije otići na biralište, prekrižiti listić i to bi bilo to od mene. A čini mi se i od mnogih drugih.
Palo mi je na pamet, čisto zbog muvinga, da organiziramo bojkotiranje izlaska na izbore, ali kad zbrojiš dva i dva, dosta je da u svakoj izbornoj jedinici izađe po jedan glasač i da se odabere nova vlast. Pa sam odustala od te ideje. Muving ću morat potražiti na drugom mjestu, a izborima se neću više zamarati. Tko god dođe, novi ili stari, čeka nas teška depra, kako god okreneš. Samo se nekad pitam ima li svemu tome kraja. Prvo smo težili demokraciji, sad se u demokraciji opiremo istoj i stalno tražimo nekakakvo bolje sutra. Hebu li nas geografska širina i dužina, ili je u nečemu drugome problem, aj dont nou…
Izašla sam za vikend čak i vani. Je da su me skoro puškom morali tjerati iz kuće, ali mislila sam da nije ni to najgore u životu, postoje i gore stvari. Osim toga, možda nakon dugo vremena i postoji šansa nešto lijepo da mi se desi…
Desilo se to da su za istim šankom nalakćene iste face kao i prije skoro godinu dana. Samci, ljubavni(čki) prevaranti… U svakom slučaju ništa nova… Da nisam s ekipom bila, ludo bih se dosađivala. Cuga po cuga, povratak u studentske dane i glavobolja sutradan je sve što mi takvi izlasci donesu. Ništa novoga, ali nekad je dobro i to. Sjetim se kako je nekad dobro bilo, kako nije lako biti sam, a i zaboravim na to da plaća nije redovita, da ne radim u struci, što nekad nije ni loše jer tko bi se natezao s optuženima i doma razbijao glavu smiješ li nekoga osuditi ili osloboditi. Ne vjerujem da i neki moji kolege mirno spavaju, za sve treba imati želudac. Ovako prazne glave idem na posao i vraćam se, posložim krpice, istaknem cijene na novu kolekciju, u skladiše maknem ljetnu robu… Nije neko ludilo od posla, ali kolika je trauma, možeš živjeti još sto godina.
Pa i nije loše ponekad izaći vani. Samo što je sve manje mjesta za izlaske nama koji ne slušamo cajke. I ne znam što bi me moglo natjerati da nogom kročim u Lampaše, pa taman bilo zadnje mjesto za izlaske. Gledam po cesti u kasne noćne sate curice od 17-18 i čudim se kako im nije hladno u prekratkim haljinicama, ogromnim dekolteima… Jbte, nitko potkošulju ne nosi, pitat će ih starost gdje im je bila mladost. A nije sve ni u tome, nego modi. Vulgarno da vulgarnije ne može biti. Vide li te mladice majke kad izlaze iz kuće? Dopičnjak, ma ne dopičnjak nego majica i kaiš oko pasa. Uvijek mi se čini, kad ih vidim takve, da su zaboravile suknju ili hlače. I još koji komad robe, pogotovo kad je zahladilo, ostavile zabunom doma na krevetu. Od samog pogleda na njih i njihov stajling, prožme me zima do kosti…
Jesam li ostarila? Ili sam postala u međuvremenu konzervativna? Ili sam samo dobila performanse stare cure? Ne znam, ali nema para, ni frajera zbog kojeg bih se tako smrzavala.
Mare ([email protected])