Gdje su Hrvati disali prije "stoljeća sedmog"?

Slika korisnika admin
Ploče iz Tanaisa na kojima se navode Sandarz Horooathos i Synodon Hrobaton

Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, refren je popularne pjesme koja je u 20-ak godina postojanja postala općeprihvaćenom uzrečicom. Premda su se u međuvremenu pojavile i hipoteze da je vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore bilo kojih stoljeće i pol kasnije, opće uvjerenje je i dalje da doba dolaska Hrvata treba tražiti u prvoj polovici sedmoga stoljeća, povezano s avarskom opsadom Carigrada i događajima koji su uslijedili i odrazili se na širi prostor srednje i jugoistočne Europe. Međutim, kao da se malo i rijetko propituje - što je i kako bilo s Hrvatima prije toga vremena? Postoji li hrvatska povijest i izvan prostora današnje hrvatske i susjednih zemalja? Pitanja takve vrste nisu česta niti u znanosti, a uglavnom sasvim izostaju u medijskom i publicističkom prostoru.

Srednjoeuropski jakobiti

Ipak, najosnovnija logika upućuje da su Hrvati, kad već stižu u provinciju Dalmaciju pod tim imenom, kako bilježe izvori, morali postojati i u nekom vremenu, a samim time i prostoru prije i izvan današnjeg hrvatskog ozemlja. O tome, na kraju krajeva govori i još uvijek najvažniji pisani izvor o dolasku Hrvata, "De administando imperio", bizantskog cara i pisca Konstantina VII Porfirogenita, koji tu zemlju podrijetla naziva "Bijelom Hrvatskom" što se može tumačiti i kao "Velika Hrvatska". Protezala se po svoj prilici, od južne Poljske, većine današnje Slovačke, te dijelova Mađarske i kroz zakarpatsku Ukrajinu, odnosno Ruteniju. O ovoj državi postoji i nešto suvremenih ili makar vremenski bliskih pisanih tragova.

Tako Ibrahim ibn Jaqub, kako se nazivao židovski putopisac i trgovac iz Kordobskoga kalifata na tada maurskom Pirinejskom poluotoku spominje Wende kao stanovnike Bijele Hrvatske te ih opisuje kao dijelom pogane, a dijelom kršćane - jakobite, o čemu je pisao Mato Marčinko:

"Slično je i s današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda. Jakobitska sekta se vjerojatno odnosila na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva, to jest Hrvata. Jakobiti su bili kršćanska (monofizitska) sekta u Siriji, gdje su nekad vladali Hrvati države Huravat. U Siriji je ime Hrvat sačuvano u mjesnim i zemljopisnim nazivima: Horbat (imena više sela u Siriji), Arwad (ime otoka), Arwata (antička luka)."

A da su i današnji stanovinici otoka Arwada u Siriji, antropološki različiti od većinskog arapskog stanovništva Sirije, lako je doznati u razgovoru sa Sirijcima, što je uspjelo i autoru ovog teksta. Marčinko je, međutim, prikupio još nekoliko važnih ranosrednjovjekovnih zapisa o Hrvatima:

"Ljetopisac svećenik Nestor u svom Kijevskom ili Ruskom ljetopisu iz XI. stoljeća dijeli Hrvate u tri dijela: jedan dio živi u Kijevskoj Rusiji (osobito na gornjem i srednjem Dnjestru i zapadnom Bugu), drugi u širem području Galiča i Krakowa, a treći u jadranskoj Hrvatskoj. Ljetopisac Prve poljske kronike, Gallus, tvrdi: u Poljskoj su u doba Boleslava Velikoga (992.-1025.) obstojale dvije nadbiskupije; jedna u Gnieznom s latinskim obredom, a druga u Krakovu s hrvatskim."

Slavistika i iranistika

Bijele Hrvate također spominju ljetopisci Kozmas, Dalimil, kralj Alfred Veliki i putopisac Ibn Rusta koji ih dovodi u vezu sa Sabeancima. Na osnovu tih povijesnih izvora, ruski povjesničar Georgij Vernandski navodi: "Zemlja u kojoj su se Hrvati nastanili bila je poznata kao Bijela Hrvatska i oboje, zemljopisno i narodnosno, ona je tvorila središte nastanka ruskih, poljskih i čeških plemena."

Zapravo se zbog prvenstveno političkih uplitanja u znanost u Hrvatskoj danas podrijetlo Hrvata od prije stoljeća sedmog istražuje manje nego li u srednje i istočnoeuropskim zemljama u kojima je nemoguće zanijekati dvije činjenice kod nas slabo i nedovoljno prepoznate, a to su neupitno postojanje Hrvata kao formiranog naroda na tim prostorima i veliko značenje iranskog kulturnog i etničkog elementa kao čimbenika etnogeneze ne samo Hrvata nego i mnogih drugih tamošnjih naroda. O tome je pisao ukrajinski znanstvenik i diplomat, Evgenij Paščenko:

"Ukrajinski je primjer po mnogo čemu tipološki srodan hrvatskomu - kako na metodološkoj tako na metodičkoj razini. Ukrajinski prostor predstavlja značajnu izvornu bazu - kao kontaktna zona u slavensko-neslavenskim, u ovome slučaju iranogovornim, komunikacijama. Za problem hrvatske etnogeneze on je važan jer sadrži informaciju o nazočnosti etnonima Hrvat, koji je klasificiran kao etnički iranizam i funkcionira u bogatom povijesnom kontekstu. Ukrajinska gradja mora se proučavati s dva polazišta: slavenskoga, u kojemu promatramo slavensko-iransko stapanje i neslavenskoga, odnosno kao hipoteza o pronicanju određenih etničkih grupacija, koje su iz Velike Skitije mogle prolaziti ukrajinskom stepskom maršrutom kroz podunavski koridor sve do jadranske vertikale. Osim tog kanala, jadranska je obala mogla primati predslavensku etničku komponentu u cirkulacijama "naroda s mora" kojima pripada i ukrajinski jug, odnosno Krim koji je primao upade iranskih masa. Da li se ta maršruta nastavlja povijesnom trasom Sunca od ukrajinskog istoka prema sadašnjem hrvatskom zapadu - to je pitanje trajnih istraživanja."

Diktatura jezikoslovaca

No, u znastvenoj i istraživačkoj povijesti, osobito onoj u objema Jugoslavijama, takvih istraživanja nije bilo. Naprotiv, rijetki pojedinci koji su se odlučili poći tim putom, bili su u nekoliko slučajeva fizički likvidirani, poput Šufflaya, Šegvića, Pilara i Lovrića-Yošamye starijeg. Umjesto komparativne, multidisciplinarne analize kakvu osjetljivo pitanje etnogeneze jednog nedvojbeno starog naroda zahtjeva, kod nas su prevladali neki drugi načini, koji, na žalost, nisu prevladani ni uspostavom samostalne hrvatske države. Situacija kojom se detaljno pozabavio prof. dr. sc. Ivan Biondić:

"Zanimljivo je da su starost i pradomovina Slavena zasad daleko nesigurniji i puno lošije dokumentirani, nego li primjerice podrijetlo i starost ranih Hrvata, koja je dosad bila najviše zakomplicirana baš zbog ovoga neriješenog pitanja Praslavena. Inače, sva su svjedočanstva o starim Slavenima i njihovom jeziku "posredna, a prema tomu često i nesigurna, pa se moramo osloniti na podatke iz najstarijih pisanih spomenika". Štoviše, riječ je o svojevrsnom paradoksu: dok su podrijetlo većine inih etničkih skupina u Europi uglavnom određivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, o etnogenezi su i topogenezi Praslavena uglavnom odlučivali jezikoslovci, dok su  ini nejezični pokazatelji, koji s tim nisu u skladu, većinom su bili zanemareni i odbačeni.

U ozračju panslavističkog legendarija, preko isusovačke strategije, od narodnog je preporoda prevladala teza o  isključivom slavenstvu Hrvata, uzimajući ih jednostrano, kao jezičnu zajednicu obilježenu današnjim hrvatskim jezikom. Oni jedva postoje od srednjega vijeka, a  u užem smislu novoštokavskog standarda, kao Srbo-Hrvati (Jugoslaveni) tek nakon Ilirskog pokreta", istaknuo je prof. Biondić u svome radu "Kraj južnoslavenske ideologije" u kojemu zaključuje:

"Kroatistička paradigma nacionalne identifikacije omogućava da se, naspram kolonijalnog i regionalnog odsječka  (južno)slavenske/zapadno-balkanske historiografije (historia reducta), opstojeći na moći iz sebe (ora et labora) hrvatski narod (nacija) čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna cjelina (srednje)europske i svjetske povjesnice (historia aperta).

Rješavajući pitanje nacionalne identifikacije kao neizostavnu pretpostavku inih civilizacijskih pitanja (razvoj, modernizacija, demokracija, pravna država i dr.), u složenim geopolitičkim okolnostima na jugoistoku Europe, isto tako,  politički kroatizam nedvojbeno doprinosi rješavanju gotovo dvostoljetnog tzv. istočnog (balkanskog) pitanja."

Kako je naveo dr. Paščenko, slavistika se u Hrvatskoj ne bi smjela razvijati bez komplementarne iranistike, no, kako vidimo, situcija je sasvim različita. U etabliranim znanstvenim institucijama iranistika je tabu-tema još odkad su u pismohrani JAZU/HAZU barbarski uništeni iranistički radovi pionira ove grane znanosti Josipa Mikoczy-Blumenthala, nakon formiranja Kraljevine SHS. Ali intrigantnost ove teme potakla je mnoge istraživače izvan hrvatskog naroda da se s njime pozabave, slobodni od ideološko-političkih zabrana. Njihovi radovi, doduše, rijetko dopru i do hrvatske javnosti pa vrijedi navesti zakjučke češkog znanstvenika dr. Karela Krocha o Crvenoj Hrvatskoj:

Crvena Hrvatska i Anti

"Vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Velikoj (Bijeloj) Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. stoljeća bili su poluslavesko-antskog podrijetla. Također su i ovi Anti  bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latinski), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle, među svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prema ostalim Slavenima pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritskom-iranoslavenskom državom u Europi", navodi Kroch smatrajući uz još niz drugih autora Crvenu Hrvatsku na obalama Azovskoga mora, ishodištem južnih ikavskih Hrvata uz Jadran uz zaključak da je "antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno."

Značajne argumente ovim tvrdnjama daju Ploče iz Tanaisa na kojima se spominje hrvatsko ime kako za čovjeka, arhonta Sandarza, tako i instituciju - synodon, protumačena kao sabor ili hramski zbor, svakako važnim tragovima na istraživanju putova Hrvata do stoljeća sedmog. No i njihova percepcija u široj javnosti poprilično je paradigmatična za čitavu problematiku ovog istraživanjima. Originali se čuvaju u muzeju u Sankt Petersburgu, dok su odljevi stigli u Hrvatsku tek s demokratskim promjenama i međunarodnim priznanjem. I onda su bili smješteni u Franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi. Do danas je jedino njihovo javno pojavljivanje postav brončanih odljeva na dvorcu Gredice u Zaboku, što su 2004. izveli članovi udruge "Muži zagorskoga srca". Teško je ne primijetiti da bi takav jedinstven spomenik, star tisuću i osam stotina godina, trebao naći mjesta i na još pokojem mjestu u RH, pogotovo u prijestolnici ili nekom od povijesnih glavnih gradova.

Činjenicu da su Hrvati disali i prije stoljeća sedmog, nemoguće je poreći. Međutim, ovakvu nezainteresiranost da se taj dio povijesti bolje rasvijetli, teško je razumjeti. Jesu li u pravu oni koji kažu kako je "jugo-slavizam", danas samo zamijenjen "euro-slavizmom", ili je riječ samo o inerciji iz prošlih razdoblja, svojstvenoj svim ljudskim djelatnostima? Valjda ćemo u stoljeću dvadeset i prvom saznati odgovor.

Kategorija: 
Tag: 
Ocjena: 
Prosječno: 1.7 (3 glasova)