Stamać: Možda je tuga razorenog grada presudno utjecala i na rasapnu žalost u mojim pjesmama

Ja sam profesionalac u svom poslu, i baš kao što je moj djed, građevinski poduzetnik, zarađivao za život svojim obrtom, a moji roditelji radom na školama odgajali i prehranjivali svoju brojnu djecu, nas osmero, tako i ja za svoju obitelj i sebe zarađujem onim za što sam osposobljen u životu: ja sam stručnjak za jezike i književnosti, i znanja o tome predajem suvremenicima i mlađim naraštajima
Akademik Ante Stamać dobitnik je Nagrade Grada Zadra za životno djelo. Stamać, kojeg je za nagradu predložio ogranak Društva hrvatskih književnika u Zadru, nagradu je dobio za izniman doprinos Zadru, posebne uspjehe na području znanosti, kulture i umjetnosti, kao vrstan književnik, sveučilišni profesor, komparatist, germanist, muzikolog i antologičar. Iako se njegov stvaralački vijek više odnosi na djelovanje u Zagrebu, Stamać se uvijek vraćao na rodni Molat, odakle djeluje u zavičajnom gradu. Nagradu za životno djelo dobio je u kategoriji osoba koje stalno ne borave Zadru. Akademik Stamać redovni je profesor na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku. Podpredsjednik je i književni tajnik DHK i glavni urednik časopisa „Republika”. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te je na čelu Razreda za književnost HAZU.
Kako u svome radu povezujete umjetničke i znanstvene interese? S jedne su strane inspiracija, osjećaj, umjetnost u njezinoj biti, a s druge su obrt, predavanje znanja drugima, analiziranje drugih…?
– To je vrlo jednostavno objasniti. Postoje knjige koje sam objavio kao izraz svojih vlastitih pjesničkih sposobnosti i one koje sam objavio zarađujući kruh svagdanji. Ja sam profesionalac u svom poslu, i baš kao što je moj djed, građevinski poduzetnik, zarađivao za život svojim  obrtom, a moji roditelji radom na školama odgajali i prehranjivali svoju brojnu djecu, nas osmero, tako i ja za svoju obitelj i sebe zarađujem onim za što sam osposobljen u životu: ja sam stručnjak za jezike i književnosti, i znanja o tome predajem suvremenicima i mlađim naraštajima.  
Cijeli život vezan uz Zadar
Koliko vas je kulturna klima Zadra formirala kao umjetnika i znanstvenika?
– U Zadru sam proveo svoje mladenačke dane, za koje se obično kaže da su najljepši i najkreativniji u životu. Gimnazija, glazbena škola, šahovski klub, potom prijatelji s kojima do dana današnjeg nisam izgubio dodir, presudno su me usmjerili tijekom čitavog kasnijeg života. Možda je tuga razorenog grada u kojem sam proboravio mladost, presudno utjecala i na rasapnu žalost koja se osjeća u mojim pjesmama. Cijelog sam života na ovaj ili onaj način ostao vezan uz Zadar. Često sam kao profesor gostovao i na Filozofskom fakultetu.   
Kakvo je pak samo djetinjstvo bilo, posebno na Brodarici?      
– Postoji takva jedna pjesma u mojoj zbirci Odronske poredbe. Baš se tako i zove: Djetinjstvo na Brodarici. Posrijedi su uspomene pretočene u jezik moderne poezije. Tko je hoće čitati kao zapis o osjećaju stanovite povijesne nesreće, može rekonstruirati opći život u Zadru tih žalosnih pedesetih godina, u kojima je tuđinsku vlast postupno smjenjivala balkanska komunistička satrapija. No, više bih volio da se ta moja pjesma čita kao rekonstrukcija stanovite dječačke začuđenosti nad surim i okrutnim svijetom.
Do koje je mjere simbolično da nagradu (Grada Zadra za životno djelo) dobivate u gradu prvog hrvatskog romanopisca Petra Zoranića? Oslanjanje na prošlost danas nije “moderno”, ali znamo da je zapravo neophodno?
– I kao pisac i kao znanstvenik i kao prevoditelj spadam u tradicionaliste. Ne znam kako bih drugačije mogao voljeti svoj hrvatski jezik, svoju književnost, svoju kulturu i svoju domovinu. No, za razliku od Petra Zoranića, koji je jahao „po neuvižbanu konjicu, na stazi netlačeni”, dakle diljem jezične i kulturne „rasute bašćine”, ja sam sljednik izgrađene i značajne kulture, koja se unatoč posve nepovoljnim povijesnim okolnostima oblikovala u većini hrvatskih gradova, sredozemnih i panonskih, pri čemu Zadru pripada više nego zasluženo visoko mjesto. A Jerolim Vidulić, Petar Zoranić, Šime Budinić, Juraj Baraković, Mikša Pelegrinović, Brne Karnarutić i toliki drugi tijekom pustih stoljeća, sve do Ivana Aralice i Tomislava Marijana Bilosnića, moji su slavni prethodnici, odnosno suvremenici, i ja se, zajedno s mnogim današnjim, skromno bilježim kao njihov vjerni privrženik.
Čuvati i bogatiti hrvatsku kulturu
Otkrijte nam tajnu – što kažete svojim studentima – kako se znanjem može pobijediti pohlepa, a talentom prizemnost potrošačkih stavova u životu?
– Svatko u svom životu bira svoj model življenja i ciljeve i nisam sklon podcjenjivati one tuđe. Svoje sam studente tijekom trećine stoljeća upućivao u ozbiljne probleme jezikoslovlja i književnog stvaralaštva, i u tome nalazio smisao svoga javnog života. „Prizemne” ciljeve svakodnevice svladavao sam radom. Držim, naime, da se i od moga posla, filološkog, profesorskog, književnog, prevodilačkog, može dostojno živjeti, uz jedan nezaobilaziv uvjet: da se predano, danonoćno i usredotočeno radi na postavljenim spoznajnim i kulturološkim ciljevima.
Kako vidite ulogu HAZU-a i Matice hrvatske kao dvije krovne institucije u kojima participirate u suvremenom društvu, posebno u kreiranju kulturnog identiteta Hrvatske? Je li taj identitet ugrožen najavom ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili samo moramo paziti kako to napraviti?
– Tim dvjema institucijama valja pribrojiti i Društvo hrvatskih književnika te jezikoslovne i književno-znanstvene odsjeke na našim sveučilištima, posebno baš na  Zadarskom sveučilištu. Budu li one i nadalje, kao i dosad u već gotovo dvostoljetnoj povijesti, obavljale svoje funkcije, hrvatske će institucije u Europskoj uniji ne samo čuvati, nego i bogatiti hrvatsku kulturu. Političku samostalnost i slobodu nekog naroda i nekog područja jamči prvenstveno njegova  kultura. Njezini su predstavnici i čuvari u našoj Hrvatskoj upravo ustanove koje ste spomenuli. Njihovi zatiratelji zatornici su hrvatske kulture.
Na osnovi pjesama „Noć na otoku” i „Duh Molata”, nastalih 60-ih godina, analizirajte molim Vas sami sebe i svoje osjećaje, način i pristup stvaranju. Možda to nije jednostavno, ali će čitateljima Zadarskog lista biti itekako zanimljivo…
– Nijedan pjesnik ne može objasniti svoje pjesme. One govore točno to što govore, i ništa drugo. A koga zanimaju moji svjetovni, profesionalni, kulturološki i drugi nazori, morat će ih potražiti u drugim tipovima mog pisanja, u mojim brojnim esejima, studijama, raspravama i književno-znanstvenim knjigama, pa i udžbenicima. Pjesme su tihi izraz nutrine. Zato nisam sklon ni javnom deklamiranju, pogotovo ne pljesku. Nakon svake pjesme morala bi ostati samo tišina.

 ŽIVOTOPIS

Ante Stamać, pjesnik, teoretik književnosti, esejist i prevoditelj, rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, u obitelji gimnazijskih profesora, filologa. Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu, gdje je 1959. maturirao u I. gimnaziji, u današnjoj zgradi Muzeja „Mimara”. Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću te doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, potom kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojem je i utemeljitelj. 1971. izabran je za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta. Od 1978. je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste katedre, naslijedivši Juru Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. Od 2002. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Godine 1969. je stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Matkovića) te znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopisni član HAZU-a. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačkoga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim drugim zemljama, uključno i SAD.
U dva je navrata (1981. 1984. te 1991. 1992.) Stamać bio predsjednik Hrvatskog filološkog društva, a 1995. i 1999. i predsjednik Društva hrvatskih književnika i književni tajnik. Danas je njezin podpredsjednik i književni tajnik. Uređivao je časopise: „Razlog” (1966.-1968.), „Telegram” (1968.-1971.), „Umjetnost riječi” (od 1981. do nedavno) te „Croatica” (od 1989. do obustavljanja časopisa 2001. godine). Danas je glavni urednik časopisa „Republika”. S Milanom Mirićem sudjelovao je u radu na znamenitoj Biblioteci „Razlog”, a priredio je i djela nekih od suvremenih hrvatskih pisaca (Š. Vučetić, J. Kaštelan, I. Kušan, M. Krleža, I. Bunić Vučić, D. Tadijanović, Tin Ujević, I. Kozarčanin, S. Mihalić i dr.)
Objavio je sljedeće knjige:
Znanost o književnosti: Ujević, 1971; Slikovno i pojmovno pjesništvo, 1977; Teorija metafore, 1978., 1983.; Kritika ili teorija?, 1983.; Suvremeno hrvatsko pjesništvo (ur., zbornik), 1988.; Passim, 1989.; Uvod u književnost (sastavio, zajedno sa Z. Škrebom), 1983., 1986., 1998.; Ranjivi opis sustava, 1996.; Pjesnici druge moderne, 1996.; Tema Mihalić, 1996.; Rasprave i eseji o hrvatskoj književnosti, 1997.; Pogled unatrag, 1999.; Tema Kaštelan, 2003., 2009.; Zapravo, Šoljan, 2004.; Obnovljeni Ujević, 2005.; Germanica & anglica, 2007.; Tragovi, otisci i lica, 2009.

Pjesništvo
Rasap, 1962.; Sa svijetom jedno, 1965.; Smjer, 1968.; Doba prisjećanja, 1968.; Dešifriranje Vage, 1972.; Odronske poredbe, 1982.; Žalostinke, 1991.; Crne rupe, mračni soneti, 1995.; Izabrane pjesme, 1997.; Zvonki moteti, 2004.; Molat (s T. M. Bilosnićem), 2006.; Vrijeme, vrijeme, 2007.; Your and My Signs, 2008.
Esejistika
Ogledi, 1980.; Književni život, 1993.; Na prijelazu, 1996.; Vrijednosti, pogledi i ogledi, 1998.; Moje motrište, 2006.
Skupne knjige
Nova evropska kritika, I. ? III. (s. V. Zuppom), 1968., 1969., 1972.; Arhajski torzo (divot-izdanje djela R. M. Rilkea), 1985.; U ovom strašnom času (s. I. Sanaderom), 1993., 1995.; Lirika Velikog petka, 1998.; Antologija hrvatskoga pjesništva, od davnina pa do naših dana, 2007.
Važniji prijevodi
Književnost: Rainer Maria Rilke, Gottfried Benn, Günther Grass (sve zajedno s Trudom Stamać), Bertolt Brecht (15 drama), Hugo von Hofmannsthal (Svatković), James Joyce (Prognanici, Komorna glazba), John Webster (Vojvotkinja Malfeška), Beaumont & Fletcher (Vitez gorućeg tučka), Johann Wolfgang von Goethe (Faust, I. i II. dio).
Znanost o književnosti i kulturologija
Johann Huizinga, Homo ludens (1969., 1990.); Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, 1969., 1989.; Louis Hjelmslev, Prolegomena teoriji jezika, 1980.; Friedrich Nietzsche, Volja za moć, 1989., 2006.; Emil Staiger, Temeljni pojmovi poetike, 1990.; Roman Jakobson, Morris Halle, Temelji jezika, 1988.; Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti, 1984.; Winfried Nöth, Priručnik semiotike, 2005.; Mildred Clary, Mozart, 2006.; Hans Küng, Povijest Katoličke crkve, 2007.; Wilhelm von Humboldt, O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na razvoj ljudskoga roda, 2010.