Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Martinović: Pišem vlastitu operu za koju su već zainteresirane velike operne kuće!

22.12.2011. 23:00
Martinović: Pišem vlastitu operu za koju su već zainteresirane velike operne kuće!


Boris Martinović pozornicu je dijelio s najvećim opernim pjevačima današnjice poput Pavarottija, Carrerasa ili, pak, Placida Dominga kojeg dovodi i kao umjetnički direktor na koncert u Split. U njegovim iznimnim vokalnim kapacitetima uskoro će imati prilike uživati i zadarska publika na koncertu „Božić u Zadru” na kojem će Boris biti jedan od glazbenih gostiju


U sportskoj dvorani Jazine 28. prosinca u 20 sati održat će se koncert „Božić u Zadru”. Nastupat će Ivo Gamulin Gianni, Nera Gojanović, Maja Blagdan, klapa Sv. Juraj HRM, klapa Karmel, klapa Kontrada, HPGD Zoranić, Zadarski komorni orkastar i Boris Martinović. Tim povodom popričali smo s Borisom Martinovićem, upitavši ga što priprema za predstojeći koncert, zamoliviši ga naravno da se malo prisjeti i svoje iznimne glazbene karijere te podijeli s čitateljima Zadarskog lista neke od uspomena rada i života u najpoznatijim svjetskim opernim kućama.
* Što pripremaš za koncert „Božić u Zadru”?
– Pripremam jedan repertoar evergreen skladbi među kojima će biti ‘Night and day’ Cole Portera, ‘Summer enchanted evening’ iz mjuzikla South Pacific te ‘I dream of white christmas’ Bing Crosbija, pjesma koju sam više puta pjevao na božićnim koncertima. Publika je uvijek odlično reagirala na skladbe koje sam spomenuo, posebice na ovu zadnju pa sam uvjeren da će tako biti i na ovom koncertu. Bit će tu još pjesama koje ću izvoditi sam i dakako u društvu kolega glazbenika.
* Dakle, nećeš pjevati klasične operne arije?
– Ne, ovaj put to nismo planirali. Repertoar je, da se tako izrazim, laganiji, mislim da ne bi bilo primjereno da pjevam nekih desetak minuta neku opernu ariju pa da svi zaspete (smijeh). Nije to za Božić, neka bude prije svega veselo.
* Neki će tvoji poklonici biti razočarani, od tebe se, vjerujem, očekuje prije svega operna arija. Ako publika bude to tražila, imaš li što u pripremi?
– Pa ‘Summer enchanted evening’ je na neki način klasika, nije opera, no riječ je o jednoj klasici popularnijeg tipa. Kako nemamo cijeli orkestar koji bi za izvođenje opernih arija bio potreban, tim prohtjevima publike nećemo moći ugoditi. Za, primjerice, Verdija ili Puccinija trebali bismo imati barem pedesetak članova orkestra, a naš orkestar broji oko dvadesetak ljudi što je premalo za operne arije.
U rodnom gradu uvijek više emocija
* Tko je birao pjesme koje ćeš izvoditi, ti sam ili organizator?
– Ja, jer su mi to neke od najdražih pjesama koje čak radim i za bis na svojim koncertima. To su popularne pjesme i znam da ih publika voli. Kada radim operne arije onda obično na kraju pjevam ‘Night and day’ i svi su oduševljeni jer imam jako dobru orkestraciju koja žvuči kao filharmonija jer je moja izvedba baš za mene specijalno napravljena, u mom ključu, pa to tako dobro zvuči u što sam se imao prilike mnogo puta do sada uvjeriti po reakcijama publike.
* Imaš li u pripremi kakav duet?
– Postoji i ta mogućnost, još razmatramo gdje su moguće neke suradnje, neki dueti, zborovi ili glazbena interakcija s klapom. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da ćemo svi zajedno, naravno, pjevati one najpopularnije božićne pjesme na kraju koncerta.
* Iza tebe je jedna izvanredna karijera, kada bi trebao usporediti, što bi mogao reći, kakav odnos imaš sa zadarskom publikom, a kakav s publikom u inozemstvu, kakav je osjećaj pjevati u rodnom gradu?
– U rodnom gradu je, naravno, uvijek više emocija, Zadar je grad u kojem sam rođen i za koji sam vezan. U inozemstvu sam imao razna iskustva odnosa s publikom. Sjećam se jedne specifične situacije, zapravo najčudnije situacije, bilo je to u Tokiju. Znao sam da ta publika obožava glazbu, a ja sam cijelo vrijeme pjevao, pjevao, davao sve sve od sebe, a reakcije nikakve. Oni ništa ne reagiraju, totalo nula, a ja se pitam što ću sada, ne mogu dati više, dajem se 100 posto, dajem se maksimalno. I onda, kada sam završio, onda je počeo urnebes, pljesak, skandiranje… Tada sam se naučio – aha oni čekaju do kraja. To mi je bilo svakako iznenađenje jer se inače odmah osjeti kako publika reagira. Talijani su, primjerice, najbolji u tome, oni dišu s tobom, svaku tvoju notu, svaku tvoju riječ znaju, pogotovo u Scali ili Parmi. Parma je, mogu reći, zapravo strašna kao publika, kažu ako tamo uspiješ, onda možeš ići u svijet, a ja sam baš tamo imao velike uspjehe.
Konačno je došlo vrijeme i za skladanje!
*Smeta li vama pjevačima kada vam publika pljeskom prekida arije, je li to uopće primjereno, prekidati izvedbu pljeskom?
– Obično publika zna gdje se treba pljeskati, to je obično na onim mjestima gdje je kao završetak arije, a zapravo samo završetak jednog dijela arije. I to je dobro, uzmeš malo daha, odmoriš se na trenutak i onda ideš dalje. Operna publika dobro zna gdje će aplaudirati.
*Dosta si nastupao i u Sjedinjenim Američkim Državama, kakvi su Amerikanci kao publika?
– Jako dobro reagiraju, iako, moram priznati, nisu baš educirani. New York je poseban grad, specijalna publika, mnoštvo fanatičnih zaljubljenika u operu. Neki su mi dolazili svaku večer, na svaku predstavu, a ja sam se pitao – kako to opet ovi, opet isti. Znao sam pitati fotografe, pregledavajući slike publike, kako to ista lica. Neki su me znali i pratiti po turneji. Sjećam se imao sam jedan koncert u Dubrovniku na koji su zajedno sa mnom doputovali i neki moji obožavatelji iz New Yorka. Poslije su me nastavili pratiti gdje god sam nastupao, rekao bih kao nekakav fan klub. Ima i tih stvari i to je super osjećaj. Znam da je Placido Domingo imao te ljude koji su ga pratili po cijelom svijetu.
*Nakon tolikih uspjeha, života vani, pjevanja po najpoznatijim opernim kućama sada si već duže vremena ovdje u Zadru, kako funkcioniraš, nedostaje li ti taj svjet, ta „svjetla” velegrada?
– Imam jednu tajnu koju ću ti otkriti, koju ću prvi put otkriti javnosti. Sad mi je potrebno jedno vrijeme gdje moram biti sam, sam raditi. Pišem vlastitu operu, i riječi, i libreto, kompletnu priču i trebat će mi puno vremena da to dovršim. Rekao bih od 3 do 5 godina da to završim i već sam u pregovorima s jednom jako važnom opernom kućom u svijetu koja bi htjela to imati. Upravo zbog toga Zadar, jer mi je potrebno vrijeme i tišina da intenzivno radim na tom svom projektu. Tako, dobro je da sam tu i da imam mogućnosti u potpunosti se posvetiti svojoj operi. Ustajem u 4 ujutro, pišem 4-5 sati, pa se malo odmorim pa onda opet pišem 1-2 ili 3 sata, ovisi o inspiraciji. Još kao dijete htio sam biti kompozitor i na tome sam dosta intenzivno radio, no kako sam postao operni pjevač, a pjevanje mi je išlo tako uspješno, svoju sam prvu ljubav – skladanje, potisnuo. Nije lako napisati operu ako si zauzet nekim drugim poslovima, volja slabi. No rekao sam si – kada budem malo stariji tome ću se posvetiti i evo sada je konačno došlo to vrijeme. Napisao sam ja i neke manje pjesmice tijekom života, no moja je velika životna želja bila napisati operu i taj san upravo ostvarujem. Nisam Wagner koji je 20 godina pisao jednu operu, no to je posao koji zahtijeva vrijeme i potpunu posvećenost, a onda, na završetku, opera ostaje zauvijek, to je nešto što čovjek ostavlja iza sebe, to je djelo života.
Radim na novom albumu sakralne glazbe
*Hoće li se to vrijeme koncertne apstinencije odraziti na tvoj glas, pati li glas ako ne pjevaš?
– Normalo je da sam u početku i tijekom karijere glas vježbao svaki dan, no nekada je čak dobro i ne vježbati, odmarati glas, ne forsirati ga, to je također jako bitno. Sve ovisi o tome koliko si imao predstava, koliko si radio, par sedmica ili par mjeseci. Glas se može odmarati, no to je skoro nemoguće napraviti, uvijek se nešto radi, negdje vježba, nastupa. Evo, i sada radim na novom albumu koji se uskoro počinje snimati.
*O čemu je riječ?
– Album sakralne glazbe koji će izaći u hrvatskoj i album ‘Love songs’ na kojem ću pjevati ljubavne pjesme iz raznih zemalja na raznim jezicima.
*I koju si pjesmu odabrao da predstavlja Hrvatsku?
– ‘Pismo ćali’, to je ljubavna pjesma posvećena mom ocu, dok je pjesma koja otvara album pjesma posvećena majci – ‘Ave marija’.
*Dva CD-a, opera, koncert – radi se punom parom?
– A ako još spomenem da radim i filmove (smijeh). I to godinama pripremam.
I film je jedna od mojih životnih preokupacija
*Filmove?
– Uskoro snimam film u Kanadi. Obično me traže da pjevam u filmovima pa ću u tom filmu, za koji još uvijek nije određen naziv, i o kojem za sada ne bih puno govorio, otpjevati jednu pjesmu. Film je također jedna od mojih životnih preokupacija jer sam ja studirao i filmsku glumu, istovremeno dok sam studirao pjevanje, studirao sam i glumu i klavir i kompoziciju, četiri fakulteta u isto vrijeme, nije bilo baš lako.
*Sada kada se malo iz distance prisjetiš svega što si proživio, sve što si napravio, možeš li izdvojiti neku suradnju, nekog opernog pjevača ili pjevačicu, neki od „susreta” karijere?
– Više sam puta imao prilike raditi s velikim pjevačima, ne samo na pozornici već i master class. Jedna od njih je bila Elisabeth Schwarzkopf, velika umjetnica koja je posebice bila vrhunska u pjevanju Mozarta. Od nje sam jako puno naučio, taj master class ne mogu nikada zaboraviti, te njezine riječi, te njezine naputke kako pjevati Mozarta, na koji način mu se ‘približiti’. Kasnije, kada sam radio s raznim dirigentima, s drugim majstorima, uvijek sam se sjećao onoga što mi je ona tada rekla, a to sada i ja radim kroz svoje master class poduke mladih pjevača, nastojim im prenijeti one vještine, onu inspiraciju potrebnu da mogu ići dalje. Tko zna prepoznati i usvojiti tu informaciju može puno napredovati.
* Tko te još inspirirao, ostavio poseban dojam na tebe?
– Pavarotti, Domingo i Carreras svakako, dosta sam nastupao s njima, pogotovo s Domingom koji me je, kada je postao intendant u Washingtonu pozvao na premijeru. Evo prošlo je već 40 godina da nastupamo zajedno, ja sam ga doveo i u Split na koncert. S Montserrat Caballe sam također dosta nastupao. Sve su mi to, ne samo kolege, već i prijatelji s kojima se često viđam. Koliko god prošlo vremena između naših susreta osjećamo se i ponašamo kao da smo se vidjeli svega dan prije. To je jedna lijepa situacija koja se događa u operi jer opera je mala po svijetu i svi se mi stalno nalazimo.
* Kakvi su veliki umjetnici privatno, kako se družite kada se ugase svjetla pozornice, čuva li se glas ili se nakon opere može i „zaružiti”?
– Treba se jako žrtvovati, pogotovo prije predstava, pripreme su jako bitne, no obično se poslije predstave opustimo, ako naravno nemaš opet za koji dan predstavu, kako to obično i biva jer tada se ne smiješ previše opustiti. Najčešće je već neka druga opera u pripremi, neko drugo mjesto za koje se treba spremiti. Ja sam često morao između predstava letjeti iz jednog mjesta u drugo, s jedne probe na drugu, a to je jako naporno. To svakako treba izbjegavati, no nekada je uistinu nemoguće organizirati si nastupe i probe na jednostavniji način. Ja sam jednom doživio da sam imao pet predstava zaredom u pet raznih gradova. No na to sam se pripremio unaprijed i bio sam ponosan kako sam to uspio napraviti.


ŽIVOT OBILJEŽEN NASTUPIMA U NAJPOZNATIJIM  SVJETSKIM OPERNIM KUĆAMA




Već kao student New York Julliard glazbene škole, Boris Martinović puno je obećavao. Svoj prvi nastup imao je u Avery Fischer Hallu u New York Lincoln Centru u Reficeovoj skupa s Renatom Scotto. Upravo taj nastup potaknuo je Bill Zakariasena da napiše za New York Daily News sljedeće: “Boris Martinović je dvadesetjednogodišnji operni bas pjevač golemog potencijala.” Međunarodnu scenu osvaja 1977. godine nastupom u operi “Queen of Spades” Petra Iljiča Čajkovskog. Od tada bez prekida nastupa u vodećim američkim, europskim i svjetskim opernim kućama, nižući jedan za drugim velike profesionalne uspjehe. Pozornicu dijeli s najvećim opernim pjevačima današnjice poput Pavarottija, Carrerasa ili, pak, Placida Dominga kojeg dovodi i kao umjetnički direktor na koncert u Split.


TEŠKO JE NA JEDNOM MJESTU DOBITI I VELEGRAD, I MIR, I PRIJATELJE I PRIRODU…


*Nedostaje li ti dinamika, mijenjanje gradova, metropola, ili se čovjek nakon svega zaželi jednog mirnijeg života. Vidiš li se za koju godinu opet u nekom velikom svjetskom centru, je li Zadar premali za jednog umjetnika poput tebe?
– Mislim da je potrebno biti u jednom malom gradu kao što je Zadar, biti u tišini, biti na otoku, u prirodi, a onda letjeti tamo gdje radiš. No živjeti u velikom gradu i nije baš najljepši život, treba ti tri sata do aerodroma, dva sata od jednog mjesta do drugog, gužva, galama, to je dobro za raditi, no ne za živjeti. Ja sam odrastao u New Yorku, živio i u Parizu i u Veneciji, na Kanarskim otocima… Neki su gradovi i lijepi i čisti i imaš dobro društvo kao što je to Tokio, Rio de Jenero ili San Paulo, no teško je na jednom mjestu dobiti i velegrad i mir, i prijatelje i prirodu… U San Paulu, koji je prekrasan grad, su mi zabranjivali da idem iz hotela zbog kriminala pa sam morao pobjeći. Imao sam tamo premijeru, tv prijenos uživo pa su se moji producenti plašili da me netko ne otme, ali ja jednostavno nisam mogao biti zatvoren u četiri zida, moja je potreba kao umjetnika bila uvijek biti dio prirode, imati taj osjećaj slobode usprkos svim preprekama kako bih mogao stvarati, kako bi se mogao u potpunosti dati svojoj publici.