Knjiga koja potiče na čitanje umjesto na prepisivanje

I dalje me obeshrabruje činjenica da na status (ne)vidljivosti pojedinih književnica utječe društveno “uresje” više nego samo djelo zbog čega gotovo da i nema u povijesti hrvatske književnosti “uređenih” stranica kad je riječ o ženama – bilo da su i dalje mahom nepročitane ili pak (namjerno?!) precijenjene odnosno podcijenjene – Lidija Dujić
O knjizi “Ženskom stranom hrvatske književnosti”, koja je nakon zagrebačke i osječke promocije označena već kao “knjiga koja književnicama vraća dignitet” i “knjiga koja zaslužuje buku”, razgovaramo s autoricom dr. sc. Lidijom Dujić te urednicom i nakladnicom Sanjom Lovrenčić.
Knjiga je objavljena u biblioteci “U prvom licu” nakladničke kuće Mala zvona. Kako je došlo do suradnje?
Lidija Dujić: Knjiga naravno ima svoju genezu. Riječ je najprije o doktorskoj disertaciji kojoj sam željela omekšati znanstveni diskurs pa sam je napisala zapravo iznova kako bih “prorahlila” tekst, oslobodila ga možda suvišnih znanstvenih alata i učinila čitkim svim onim čitateljima koji bi željeli nešto znati o tradiciji hrvatske ženske književnosti, kad bi uopće imali prilike pročitati nešto o tom na jednome mjestu. To ujedno otkriva i istinsku namjeru ove knjige, što ju je na osječkoj promociji dobro istaknula Helena Sablić Tomić – potaknuti na čitanje umjesto na prepisivanje, ponuditi vlastite stavove umjesto manje ili više spretne kompilacije.
Suradnja sa Sanjom Lovrenčić i mogućnost da knjigu objavim u biblioteci koju su otvorili mladenački dnevnički zapisi Ivane Mažuranić “Dobro jutro, svijete!” i sjajna putopisna proza Mary Wollstonecraft “Pisma iz Švedske, Norveške i Danske”, ovoj su knjizi upravo optimalan kontekst jer mome autorskom ženskom pogledu na hrvatsku žensku književnu praksu osiguravaju još jednu dimenziju provjerljivosti – urednica i nakladnica i sama je književnica!
Osobni stav
Sanja Lovrenčić: Zapravo je suradnja Malih zvona s Lidijom Dujić započela u vezi s jednim sasvim drugačijim projektom – zamolila sam je da bude urednica mojoj knjizi igrokaza “Noina mačka”, prve knjige koju smo uopće objavili u Malim zvonima. Na tom smo se poslu zaista upoznale u nekom radnom smislu – čini mi se, na obostrano zadovoljstvo. Zatim sam pokrenula biblioteku “U prvom licu”, a Lidija se ubrzo javila s rukopisom. Prema početnoj koncepciji u našoj bi biblioteci trebali izlaziti dnevnici, pisma, biografski i autobiografski zapisi osoba koje su ostavile traga u različitim granama umjetnosti. No, kad se pojavio Lidijin rukopis, i on i biblioteka doživjeli su stanovitu promjenu: Lidiji sam rekla, napola u šali, da ću rado objaviti knjigu ako je napiše u prvom licu, što je ona potom i učinila, a biblioteka se proširila i na teorijske tekstove koji uključuju i neku osobnu perspektivu, u svakom slučaju, osobni stav. Za objavljivanje Lidijinog teksta odlučila sam se bez mnogo predomišljanja, u prvom redu zato što mi se učinilo da bi mogao iznova potaknuti zanimanje, razgovor, pa i polemiku u vezi sa stvaralaštvom žena u hrvatskoj književnosti.
Po čemu se ova knjiga razlikuje od drugih knjiga koje su se bavile ženskim pismom/pisanjem uopće – Dunje Detoni Dujmić, Andreje Zlatar ili već spomenute Helene Sablić Tomić? Prihvaća li već uspostavljene kanone ili ide nekim svojim putem?
Lidija Dujić: Knjiga svakako pokazuje poznavanje kanona, ali ga nužno i ne prihvaća. Pretpostavljam da su baš zato prvi čitatelji moje knjige u krupni plan prometnuli riječ “hrabrost”. Nisam namjeravala biti posebno hrabra nego samo profesionalno poštena. Čitala sam, slagala, preslagivala, slijedila građu. Ona mi je sama konačno nametnula okvir – četiristo godina hrvatske ženske književnosti omeđeno s jedne strane mitom o pjesnikinji bez pjesama Cvijeti Zuzorić, a s druge strane mitom o djelu bez osobe književnice Irene Vrkljan. Između tih graničnika tražila sam veze na razini poetika. I dalje me obeshrabruje činjenica da na status (ne)vidljivosti pojedinih književnica utječe društveno “uresje” više nego samo djelo zbog čega gotovo da i nema u povijesti hrvatske književnosti “uređenih” stranica kad je riječ o ženama – bilo da su i dalje mahom nepročitane ili pak (namjerno?!) precijenjene odnosno podcijenjene. Najveća je razlika, čini mi se, upravo u tome što moja knjiga pokušava uspostaviti lanac hrvatske ženske književne prakse – ne samo kronološki, nego još više, kako sam već istaknula, na razini poetika.
Lidija Dujić osporava “žensko pismo”
Sanja Lovrenčić: Lidijina knjiga kombinira književnopovijesni i književnoteorijski pristup, te je u njoj moguće naći i kratki povijesni pregled aktivnosti hrvatskih književnica (koji se dijelom referira na knjigu Dunje Detoni Dujmić “Ljepša polovica književnosti”) kao i propitivanje stilskih i sadržajnih odrednica onoga što se naziva “ženskim pismom”. Upravo u odnosu prema ovom drugom očituje se autoričin osobni iskorak; iako pitanje specifičnosti ženskog pisanja ostavlja otvorenim, Lidija Dujić zapravo osporava “žensko pismo” kao univerzalnu karakteristiku tekstova koje pišu žene te ga, u hrvatskom kontekstu, svodi na specifičan stil konkretnih autorica – u prvom redu Irene Vrkljan – u sasvim određenim društvenim i povijesnim okolnostima. Njezino vrednovanje toga stila razlikuje se od onoga što o tome pišu druge autorice i u tome je polemički potencijal knjige.
Što knjiga nudi stručnoj publici, a što širem čitateljstvu?
Lidija Dujić: Struci nudi nov i osoban pogled na uglavnom marginalizirane pojave hrvatske književnosti prema kojima se službena/zapisana povijest odnosila izrazito selektivno – jedne je gotovo sakralizirala (Ivanu Brlić-Mažuranić, primjerice), a druge onda upravo sotonizirala (poput Dragojle Jarnević ili Marije Jurić Zagorke). Bitno je to da ni u jednom niti u drugom slučaju razlog za to nije bilo književno djelo u cjelini nego puno više osoba književnice. Nakon što je 2000. godine konačno objavljeno integralno izdanje “Dnevnika” Dragojle Jarnević svima je bilo jasno da se slika do tada izrazito muškog ilirizma naprosto mora presložiti, konačno još je Barac smatrao da je Jarnevićeva najbolja pripovjedačica svoga doba, ali se nije dogodilo ništa – generacije će učenika i studenata i dalje ponavljati napamet naučenu priču o Ljudevitu Gaju kao središnjoj osobi hrvatskoga narodnog preporoda, a za Dragojlu Jarnević vjerojatno neće nikada ni čuti. Zato mi se čini važnim iznijeti takve primjere na način koji može biti blizak i puno širim čitateljskim krugovima, a da i dalje bude riječ o stručnom i pouzdanom tekstu. Osim toga – mislim da je primjereno o književnosti pisati i na nešto “književniji” način.
Sanja Lovrenčić: Mislim da knjiga stručnoj publici nudi poticaj za razmišljanje i raspravu – a time čini i uslugu knjigama koje su napisale žene, jer ono o čemu se razmišlja i raspravlja ostaje živo. Širem čitateljstvu (o kojem sam, kao urednica, osobito vodila brigu) nudi u prvom redu intrigantnu skicu povijesti hrvatske ženske književnosti, koja ne pretendirajući na iscrpnost potiče znatiželju. Čovjek poželi potražiti te stare knjige, iskopati ih iz njihove knjižnične prašine i pročitati ih u svojemu, današnjem kontekstu, toliko drugačijem od onoga u kojemu su nastale. Naročito zato što su mnoge knjige koje autorica spominje propale u mrak gotovo bez recepcije i suvisle kritičke procjene. To bacanje makar i malog, kosog svjetla na neka zaboravljena imena čini mi se dragocjenim – jer zaborav, koji neka među njihovim djelima vjerojatno i zaslužuju, češće je ipak izazvan izvanknjiževnim nego književnim razlozima. Stoga se nadam i da će moja suradnja s Lidijom Dujić s vremenom uroditi i jednom malom ženskom čitankom.