Što je EU?

EU je dvorac iz bajke, pun iznenađenja i suprotnosti, čije tajne treba istražiti. U njemu ima darežljivosti i sebičnosti, dobrote i zloće, romantike i proračunatosti, prijateljstva i neprijateljstva, iskrenosti i prijetvornosti, pameti i gluposti.   
Naši političari u propagandnim spotovima, ukočeni kao drvene lutke trbuhozboraca kojima se miču samo usnice, pričaju dirljivu priču, tipa Lesi se vraća kući, o Hrvatskoj koju su davno oteli dušmani s Balkana, i koja se konačno našla svoju izgubljenu obitelj i sad se vraća tamo gdje pripada, u svijet svetih europskih vrijednosti, poštenja, solidarnosti, pravde, blagostanja itd. Ima i toga. EU je ideja, pomalo naivna, o sretnoj zajednici naroda, koji su ravnopravni, jedan drugog pomažu, poštuju i zajedno grade bolju budućnost. Na tom romantizmu napravljena je organizacija u kojoj se važnije odluke donese konsenzusom, pa svaka država bez obzira na veličinu ili gospodarsku snagu, može reći „ne” i blokirati prijedlog.  Tako i prijem nove članice. Nikom nije palo na pamet da se to pravo može zlorabiti zbog uskih interesa država, na uštrb općeg interesa i načela EU. EU ima elementa socijalizma i laburizma, pa štiti ljudska prava, potrošače, emigrante, invalide itd., ali je s druge strane, što se gospodarstva tiče, projektirana na načelima slobodnog tržišta, prednosti privatnog nad državnim itd; pa ukida subvencije, traži čistu tržnu utakmicu, privatizaciju, labavije radno zakonodavstvo itd. Uz to, EU rođena u zanosu ode radosti, nije baš predvidjela mehanizme za rješavanje tužnih problema izazvanih krizom.
EU i vlastiti probitak i primjer brodogradnje
Ali EU postoji i „realpolitik”, gdje se države bore za vlastite probitke, hipokrizija zamjenjuje principijelnost itd. Hrvatska je osjetila na svojoj koži kako Slovenija koristi članstvo EU da izboksa što povoljniju poziciju za rješenje graničnog spora. Italija radi isto glede hrvatskog gospodarskog pojasa. Članice EU su iziritirane bezbrojnim sastancima Merkel- Sarkozy koji kroje sudbinu Europe i onda pritišću ostale članice da prihvate njemačko-francuska rješenja. Kako je umirujuće čuti hrvatske političare kad obećavaju da će se u EU sada čuti i hrvatski glas. Europskim brodogradilištima se ukidaju potpore, a ona se na svjetskom tržištu nadmeću s Korejom i Kinom gdje država uvelike pomaže brodogradnju. Što više, u bilateralnom trgovinskom sporazumu EU i Koreje, brodogradnja uopće nije spomenuta, jer je su EU pregovarači znali da Korejci neće odustati od svog modela brodogradnje, a inzistiranje kod Korejanaca na ukidanju pogodnosti brodogradnji onemogućilo bi sporazum koji je otvorio korejsko tržište financijskom sektoru EU. Kako europske države s jakim financijskim sektorom nemaju značajniju brodogradnju, rješenje je bilo jednostavno, gurati financije, ne spominjati brodogradnju. Ona je u Španjolskoj i Poljskoj već na koljenima.
Što se Hrvatske tiče, EU je zabranila potpore brodogradilištima, ali se zbog hrvatskih brodogradilišta neće natezati sa Korejom. Idealno slobodno tržište je utopija u globalnoj ekonomiji, u kojoj sve više dominiraju azijske države i njihov model državnog kapitalizma. Tu je monopol OPEC-a itd. EU omogućava slobodno kretanje radne snage, ali samo za vrijeme gospodarskog poleta kad velike ekonomije radnu snagu trebaju. Kad nastane kriza, ostaje sloboda zapošljavanje stranih radnika, ali sad zidar mora tečno govoriti njemački da bi stavljao pločice u kupaonici, te uz vještinu glačanja zidne podloge, mora znati i tvorbu vremena, te dekliniranje člana ispred imenice.
Ciparski Grci su ušli u EU, s jedne strane nadajući se rješenju problema podijeljena otoka, ali i zbog nade da će im se otvoriti veliko tržište EU. Kad su ušli u EU shvatili su da više ne mogu prodavati svoja vina Rusima u ranijim količinama jer su one premašivale EU kvote, a da baš taj višak neće lako prodati u EU gdje njihova vina nisu tako omiljena kao kod Rusa koji ih obožavaju. Dok u svijetu stanovništvo raste, pa i potražnja za hranom, a EU predviđa podvostručiti proizvodnju hrane do 2050,  ograničava se sađenje novih nasada. U Hrvatskoj smo sadili na brzinu do ulaska u EU.
EU protukrizni kišobran
 Zanimljivo je gledati kako se članice eurozone natežu oko anti recesijskih mjera. Pred gospodarskom olujom nagurale su se pod zajednički kišobran zvan euro. Članice u sredini kruga bolje su zaštićene od kiše, od onih na periferiji kruga. Uz to one u sredini drže kišobran, a najjače Njemačka i štiteći se od kiše i vjetra naginju kišobran ga kako im najbolje odgovara, ali time otkrivaju i još više izlažu nepogodi one na periferiji.
Poznati ekonomist Nouriel Roubini savjetuje eurozoni da devalvira euro, da Europska centralna banka smanji kamatne stope, uvede politiku monetarnog popuštanja, da se rekapitaliziraju banke, uvede ekonomski stimulans radi izbjegavanja recesije i omogući Grčkoj da napusti eurozonu. Ali, ove mjere ne odgovaraju Njemačkoj koja ima nisku nezaposlenost, još uvijek snažan izvoz i panično se boji inflacije. Nijemci zagovaraju mjere štednje, fiskalnu disciplinu itd. baš ono za što je po čuvenim monetaristima Miltonu Friedmanu i Anna Jacobson Schwartz dovelo do pogoršanja krize 1929 i njenog pretvaranja u Veliku Depresiju koja se i danas sa strahom spominje kao majka svih kriza.
Na proslavi 90. rođendana Miltona Friedmana, Ben Bernanke u ima FED-a (američke centralne banke) u svojoj je zdravici, okrećući se Friedmanu, priznao da je FED 1929. restriktivnom monetarnom politikom doveo privredu do sloma i dodao:”Zahvaljujući Vama to nećemo ponoviti”. Za razliku od Europe FED uvelike monetarizira dugove, dok Njemačka guši velik dio europskog gospodarstva deflacijom i oštrim mjerama štednje, koje nisu izlaz iz krize, već zakašnjelo sprečavanje krize koja je davno nastupila.
EU birokracija
Uz sve to, EU birokracija je priča za sebe. Petlja se u sve i svašta. Na primjer. Sada je, ponovo nakon 10 godina, pokrenula ispitivanje globalne organizacije osiguranja odgovornosti  brodara koja pokriva 90% svjetske trgovačke flote. Hoće vidjeti imali li tu elemenata monopola. Time se ne bave nitko drugi, ni Amerikanci, ni Kinezi, ni Kanađani, Australci itd. EU birokrati su zatražili uslijed sezone obnove ugovora da im se hitno dostave obimni podaci o osiguranju svjetske flote. Umjesto da rade na obnovi osiguranja, ključni ljudi u osigurateljskim kućama su se uhvatili kopanja po starim predmetima i statistici kako bi u roku ispunili zahtjev EU. Kad je sve na vrijeme predano, EU je objavila da neće donositi odluku jer je u međuvremenu došlo do zamjene njenih činovnika koji su se tim predmetom bavili, pa se novi ljudi moraju upoznati sa problematikom. U puno slučajeva EU birokracija u stvari sebi traži posla radi opravdanja svojih plaća.  
Za Hrvatsku tu je i emocionalno pitanje prepucavanja Njemačke s jedne strane, te Francuske i Britanije oko zaustavljanja rata u Hrvatskoj i šire, dok na kraju to europsko natjecanje za prestiž nisu prekinuli Amerikanci stavši na stranu Njemačke, poduprijevši Oluju i na kraju bombardirajući Beograd. Nakon svega, neke članice EU, ne mogavši prihvatiti da su bile na krivoj strani, guraju izjednačenje krivnje žrtve i krvnika, pa dobivamo kazneno djelo pretjeranog granatiranja, protiv čega su se sada digli eminentni pravni i vojni stručnjaci u svijetu.
Ući?
I na kraju treba li Hrvatska ući u takav EU? Odgovor je: „Da”. Zašto? Jer ne može ostati sama pred vratima, gušeći svoju privredu carinama i razvojem unutar vlastitog sitnog autarkičnog tržišta. Mala smo zemlja, moramo izvoziti, a za izvoz treba ispunjavati uvjete koje nameću kupci. Trebaju nam strani zajmovi i ulaganja, a uvjete postavljaju zajmodavci i ulagači. Nije rješenje u bijegu i izolaciji, već u prihvaćanju izazova „realpolitik” i u nadmetanju na otvorenom tržištu korištenjem svojih prednosti. Samo nas vlastita pamet, radišnost i žrtva mogu spasiti, a ne izolacija. Zato treba ostaviti sa strane emocije i napraviti proračunatu strategiju preživljavanja i razvoja u okolnostima globalizacije. Mala zemlja od 4 milijuna stanovnika ne može svijet mijenjati, mora mu se prilagoditi.