Makar nismo morali opet slušati o neminovnoj smjeni generacija

JEDNO OD REMEK DJELA HRVATSKOG DRAMSKOG  PROGRAMA

 Kao i u slučaju Malog i Velikog mista, Prosjaka i sinova, tako i Gruntovčani, svakim svojim repriziranjem izazivaju oduševljenje onih ljudi  koji su dovoljno pametni da to mogu shvatiti. Izjave tipa „ja ne razumijem pola toga što govore“ su obične budalaštine, jer se manje više sve  razumije i samo su loše opravdanje za negledanje, a ne gledaju jer na  nekom drugom kanalu gledaju „Lijepom našom“ ili neku informativno  političku emisiju. Ovdje je pak doslovno sve savršeno. Za početak ta  fantastična uvodna špica sa slikama slikara – naivaca pa ta fantastična  pjesma koju su „Ladarice“ tako otpjevale da ti se zaledi krv u žilama, pa  onda karakterizacija likova, gluma, sadržaj...

 Autori su tako perfektno ismijali taj zatucani primitivni mentalitet,  ljudsku glupost i pohlepu, dvoličnost i hipokriziju /malo pleonazma u  tekstu ne škodi/, da se ova serija slobodno može analizirati u školama i  na fakultetima, naravno ako još netko i ide na fakultet bez da jednostavno ode u neku susjednu državu i tamo kupi diplomu pomoću koje  se poslije zapošljava u „lijepoj našoj“ i tako je čini sve manje lijepom i  sve manje našom. Uf... Sada sam zbilja otišao predaleko. Bolje da stanem da ne bi otišao toliko daleko da se više ne mogu vratiti nazad...

MALO SMO SE RAZOČARALI...

 Na našim televizijama, kada je sport u pitanju, uvijek imamo istu  priču. Pred svako važno natjecanje, europski ili svjetski kup, svi se nadamo, veseli smo i optimisti, govori se o polufinalu, finalu, medaljama,  a onda kada se dogodi ovo što se dogodilo na svjetskom rukometnom  prvenstvu /pogotovo nakon odlične igre protiv Španjolaca/, odjednom  se mijenja ploča /ustvari, u današnje bi vrijeme tu frazu o „promjeni  ploče“, trebalo zamijeniti frazom o „promjeni USB sticka“/. Sada je  važno to da su „naši pokazali dobru igru u nekim fazama“, da su „probudili nadu u potencijal koji se krije u nekim igračima“, i sl. Odjednom  je dobro i to što smo uopće došli tako daleko, iako i nismo daleko odmakli, a činjenica koja stoji i boli je ta da već godinama u tom sportu u  kojem smo nominalno ipak velesila, nismo ništa relevantno osvojili, a  bol je još veća što smo nakon nekoliko trenera, među kojima su bila i  dvojica koja zbilja nisu djelovala ozbiljno s nekim svojim teorijama,  imali sposobnog trenera Červara. Ipak, utjeha u svoj toj priči, doduše  mala, je ta da nismo morali opet i opet slušati o neminovnog smjeni  generacija, praznu priču koju nam nakon svakog neuspjeha serviraju u  medijima, a što sve skupa neugodno podsjeća na dane kada su se vrhunski igrači, u optimalnoj formi slali u „mirovinu“ jer je potrebna  „smjena generacija“. Gdje nas je to dovelo, sada vidimo i sami.

ČUDAN SLIJED SERIJA

 Kada čovjek nema što pametno gledati na onim oficijelnim kanalima, kada mora birati između tamburaško - klapskog daveža, političkog  natezanja ili američkih serija o klanju i ubijanju, onda je najbolje okrenuti onaj kanal za djecu zvan „koccica“ ili tako nekako. Tu su po danu  dječje serije /mahom stupidne/ i crtani filmovi, a navečer kreću humoristične serije koje su sve mahom dobre. „Naša mala klinika“ ima toliko  epizoda da i nakon 3.867-mog repriziranja opet možeš pogledati dok  spremaš večeru, pa onda izvanredne „Mućke“, „Bračne vode“, a neko  se sjetio da su takve serije britanske proizvodnje ipak neprevaziđene pa  bude i „2,4 djeteta“, „Zvonili ste milorde“, „Da ministre“... Uf, baš sam  smotan. Pa i „Mućke“ su britanske. U svakom slučaju, netko se sjetio  da u to društvo ubaci i seriju „Zvjezdane staze – nova generacija“. Kakve to ima veze, nije mi baš jasno. Je da je ta serija za neke gledatelje  kultna, da postoje fan klubovi diljem Amerike, ali ta hladna, alijenirana  atmosfera uistinu potpuno upropasti ugođaj koje stvaraju ove druge  serije. Ali, izgleda da se o tome ne vodi baš previše računa.