KREPAT MA NE MOLAT

Zvončarska je tradicija vezana s buđenjem prirode, kultom plodnosti i iskazivanjem jakosti pred zlim duhovima zime. Teško je odrediti koliko zvončara postoji u Hrvatskoj, no najviše ih je zasigurno u širem zaleđu Rijeke. Slični običaji postoje i u okolici Karlovca i u Podravini, gdje tradicija uključuje drvene maske i manje zvončiće. Ipak, zbog svoje brojnosti, čvrstih pravila ponašanja, demonstracije snage i izdržljivosti, Halubajski su zvončari posebno zanimljivi.
Biti zvončarom i nosit zvonci u Halubju je najveća čast. Nekoć davno taj je istočni dio Kastavštine vrvio od pasišta i ovaca. Kad bi pljusnula teška kiša, pastiri bi se sklanjali u halube, kolibice od kamena, drva ili slame. Još starije priče kazuju da su pastiri u proljeće, idući za ovcama u šume podno Platka, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvonca, odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Neprestano zvoneći kroz gusto crnilo neprohodnih šuma, pastiri su vjerovali da tako tjeraju uroke, pa je zvono postao simbol koji donosi sreću i čini dobro.
Neljudska buka
Druga legenda o postanku zvončara, koja je još živa u narodu ovoga kraja, vezana je uz provale Turaka. Ne znajući kako bi se obranili od turske najezde, pastiri su se, kaže predaja, ogrnuli ovčjim kožama, opasali zvonima i na glave nabili krvave ovčje glave. Tako strašni dočekali su neprijatelja. Do bitke je došlo na Grobničkom polju. Legenda kaže da su i stabla kukuruzovine maskirali u ljudske figure, kako bi kod dušmana izazvali dojam brojnosti. Krvavih glava, maskirani blatom, stvarajući neljudsku buku, prestravili su tursku vojsku koja se užurbano i u silnom neredu stala povlačiti.
Na dan svetog Antuna Pustinjaka, na Antonju, 17. siječnja, po starom dobrom običaju počinju u Kastavštini pokladne igre i svečanosti. Uvečer toga dana oglasi se antonjski rog, najavljujući početak poklada. Za halubajske su zvončare najsvečaniji dani Pusna nedeja, a nakon nje Pusni pondejak i u utorak Pust, kad se spaljivanjem Pusta na gradskom trgu u Viškovu okončavaju pokladne svečanosti. Svoj pohod po selima Kastavštine halubajski zvončari započinju na Pusnu nedeju u selu Marčelji, kod nekadašnje gostionice „Pul Bačurkineh”. Odatle za posljednja tri dana pusta točno u osam sati kreću na put. Ophod obično traje sve do sedam sati navečer. „Prvi pisani podaci o ovoj našoj tradiciji dolaze iz 1860. godine”, kaže 34-godišnji predsjednik udruge halubajskih zvončara Dalibor Marčelja. „Tada je devet naših sumještana iz sela Marčelji od jedne mariborske ljevaonice naručilo devet zvonaca koji su imali obujam od sedam do devet litara. Bio je to prvi ozbiljniji začetak zvončarskog društva kakvo danas poznajemo.”
Zvona i toljage
Pokojni istarski učitelj i etnograf Ivo Jardas opisuje kako je u prvoj polovini prošlog stoljeća izgledala kolona zvončara. „Na leđima je zvončar nosio ovčju kožu. Maska je bila od ovčje ili kunićeve kože, poput velike kape, s nosom od oguljenog klipa kukuruza te otvorima za oči i usta. Čeljust takvih maski mogla se uzicom pomicati, zbog čega su se zvale i klocalice”. U davnini su halubajski zvončari nosili oko pojasa pet do šest malih zvona, a u desnoj ruci toljagu zvanu bačuka, a u lijevoj ruci čarapu s pepelom. Na nogama su imali opanke i crvene, zelene ili plave čarape navučene sve do koljena. U to su doba povorku zvončara pratili Vrag, Tat i Medved – osoba prerušena u medvjeda koju su vodili na lancu. Vrag je bio odjeven u crno, s crnom masom na glavi i prorezima za oči. Tamo gdje su mu se nalazila usta, na masci je bio pričvršćen crveni platneni jezik. Ruke vraga crnjele su se od čađe koja se miješala s uljem kako bi bolje prianjala uz ruke. Trčkarao je naokolo, ispred i iza povorke zvončara, prstima crneći gledatelje po licu. Dok je Medved plesao po selu, Tat je lopovski prepredeno, krišom ulazio ljudima u kuće i krao. Ono što bi pokrao, poslije je valjalo od njega otkupiti jelom i pićem.
Danas halubajski zvončari izgledaju drukčije nego što opisuje Jardas. Medved i Vrag i dalje prate povorku, ali Tata nema. Zvončari umjesto opanaka obuvaju visoke teške čizme. O pojasu im visi veliko zvono od devet ili deset litara vezano debelim konopom, a maske su veće od onih nekadašnjih. Strašnijeg su izgleda, većih ovnovskih ili volovskih rogova, čak je i isplažen jezik nekako teži i crveniji. Svaki je zvončar kreator svoje zoomorfne maske, ona je isključivo njegova unikatna rukotvorina. U gomili se jedino po njoj može prepoznati. Za njihovu je izradu potrebno mnogo vremena i zanatskog umijeća. „Maske imaju od osam do dvanaest kilograma”, kaže Dalibor Marčelja. „Od čelične žice pravi se kostur maske, na nju se lijepi karton i šije ovčja, kravlja ili veprova koža. Zubi su od gipsa, oči od kože ili spužve, kako već tko voli.”
Negdje do Prvoga svjetskog rata zvončari čitave Kastavštine – Halubja i Rukavštine – bili su jednaki. I rukavački zvončari iz zapadne Kastavštine nosili su slične maske kao i oni iz Halubja. Nakon što je zapadna Kastavština Rapalskim ugovorom 1920. potpala pod vlast Kraljevine Italije, došlo je do zabrane nošenja zoomorfnim maski – rukavački zvončari tada su počeli nositi krabujosnice, šešire s cvijećem od krep-papira. Uz zvončare iz Rukavca, krabujosnice su stali nositi i zvončari iz naselja Zvoneće, Bregi, Mučići, Vlahov Breg i Korensko. Istočni dio Kastavštine ostao je unutar granica Kraljevine Jugoslavije i ta je jednostavna povijesna činjenica održala Halubje i njegov pokladni lik, očuvavši zoomorfnu masku sve do danas.
Djeca se danas manje boje
Pod strašnim maskama povorka od stotinjak zvončara na Pusnu nedeju kreće u ophod po selima istočne Kastavštine. Na čelu su kolone, kao i uvijek, muzikanti i vođa zvončara, komandant. Glazba harmonike, bubnja, trube i klarineta prati povorku u zamršenom klupku poljskih puteva, uskih cesta, naglih skretanja, tjesnaca – od sela do sela. „Kad sam ja bil mići, bal san sa zvončari”, sa sjetom se prisjeća 59-godišnji Milovan Frlan, Milo, današnji počasni član udruge halubajskih zvončara. „Deca se danas se manje sega boje, pa tako i zvončara. Nama su oni nekad bili pojam, kad bi se oprtili zvoncima, bežali smo od njih kao od vraga”. Prije sedam godina Frlan je prestao ići na ophode Halubjem, a danas katkad ode na gostovanja na koja često zovu zvončare – zvonili su oni u Italiji, gostovali na velikom karnevalu u Dusseldorfu pred milijun gledatelja, nastupali na Vinkovačkim jesenima i Smotri folklora u Zagrebu, a najponosniji su na gostovanje na Zimskim oplimpijskim igrama 1984. u Sarajevu.
U povorci se moraš naviknuti na buku zvona, na Vraga koji kruži uokolo crnom bojom mažući ljude po licu te razigranog medvjeda koji se zalijeće u publiku, valjajući se po tlu. Ne možeš a da ne zastaneš i zagledaš se u taj nadrealistički prizor, povorka zvončara prisiljava te da je pogledaš, kemijski te prerađuje iz temelja, probavlja te cijelog. Zvuk zvona snažno te prodrma i iznenadi, u nogama osjećaš podrhtavanje od kojeg ti titaju listovi. Zvuk se rastvara, srce odmah jače lupa. „Meni je najljepše kad na Pusni pondejak dođemo u grad Kastav”, kaže Dalibor Marčelja. „Na kamene ulice drevnog Kastva ispadnemo direktno iz šume, a zvona odjekuju među zidinama i voltama.”
Zvončari u povorci hodaju teškim, širokim korakom jer, kako kaže Milovan Frlan, „na svaki korak zvono se mora čut.”Hodaju ukriž, tako da jedni odu ulijevo a drugi udesno i potom se svi ponovo nađu u sredini. Na dijelovima puta gdje nema gledatelja skidaju maske s glave. Ponovo ih stavljaju kad na svom putu stignu do sela – tada se uhvate u zvončarsko kolo, simbol snage i zajedništva. Hodaju u velikom krugu koji sve više zbijaju, najprije zvoneći iz petnih žila, a zatim proizvodeći sve tiše i tiše zvukove – sve dok zvona, zbijena u masi, naposljetku sasvim ne utihnu. Kad nastupi magijska tišina, komandant zazviždi za kraj kola, a zvončari se razilaze. Skidaju maske i odlažu ih na tlo, a mještani ih počaste jelom i pićem. Muzikanti sviraju, jajari ulaze u kuće, u kuhinje, ne prestajući lupati kuhačama po dnu lonaca dok ne prime na dar jaja za muzikante. Od tih jaja poslije prave omlet, fritaju. Vino klizi niz grlo bez otpora, jedan zalogaj priziva drugi, povlačeći za sobom čitavu zbirku domaće kastavske kuhinje.
Nema stajanja
Od sela do sela, zvončari dnevno prođu po 20 kilometara, no nema tih kilometra koji će ih obeshrabriti. Zvončarski je moto – krepat ma ne molat. „Nema stajanja”, smješka se ponosno Marčelja. „Onaj tko krene na ophod, taj ga mora i dovršiti. Ne može bilo tko postati zvončarom. Moraš imati ritam, težak korak, moraš jednostavno to osjećat, ali moraš vuć korijene odavde. Ta se tradicija prenosi s koljena na koljena: moj nono bio je zvončar, bio je tata, a evo sad je i moj sin.”
Tek uvečer, nakon što su zvonjavom protresli svaki zakutak Halubja, zvončari zaustavljaju svoju povorku u Viškovu. Umorni i sretni, znaju da to nije kraj pokladnog slavlja i da će njihova neizmjerna sreća imati još svojih dana. Svoj će magijski pohod ponavljati sve dok bude zime i proljeća. Hodat će seoskim putovima uz opustjele vinograde i golotinju crnog trsja, tjerajući po Halubju i obroncima Učke zle duhove zime, prelijevajući svoju snagu natrag u prirodu, kako bi opet sva planula u proljetnom zelenilu.