Gadafi nije bio pitomac u Zemuniku

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
U prvoj rundi u Zemunik je došlo 60 libijskih kadeta - Nastavnik letenja Drago Klinar s libijskim kadetom Ali Trugom

Nakon egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka i njegov susjed, libijski diktator Moamer Abu Minijar el-Gadafi ovih je dana došao na red za odlazak s političke scene. Bili uspješni ili ne, prosvjedi protiv ovog dugoopstajućeg sjevernoafričkog lidera ponovno su skrenuli pažnju na njegovu povezanost s prostorima bivše Jugoslavije. Nekad potentno tržište za hrvatske tvrtke, Libija je danas, osim manjih izuzetaka, tek usputnog spomena vrijedno gospodarsko pitanje. Međutim, i danas u luci pored velike vojne zračne baze Misrata stoji 1.500 metara dugi Pomgradov lukobran kao svjedočanstvo jednog prošlog vremena.

Mitomanija po Brozu

Kao i oko njegovog političkog mentora i učitelja Josipa Broza, i oko Gadafija su se plele razne neistine pomažući održanju kulta osobe na njegovom putu izgradnje „boljeg" društva. Mitomanija po Brozu uspješno se održavala u Gadafijevoj inačici u Libiji. Najpoznatiji primjer je kad Gadafi u svoj wagnerijanskoj metamorfozi iskorištava pogibiju neznane libijske djevojčice za vrijeme američkog bombardiranja Tripolija 16. travnja 1986., sijući istovremeno „legendu" da je riječ o njegovoj usvojenoj kćeri. Istina je da je djevojčicu usvojio nakon njene pogibije, kao svojevrsnu poruku tadašnim američkim imperijalistima koji su protiv njega pokrenuli operaciju „Kanjon El Dorado" zbog, koje li slučajnosti, ZERP-a u zaljevu Sidra.

Jedna od neistina je bila da je između ostalog bio pitomac ili kadet u tadašnjoj zrakoplovnoj akademiji JNA u Zemuniku. Gadafi je diplomirao pravo s visokim ocjenama na Libijskom sveučilištu. Nakon civilnog studiranja od 1963., a po završetku 1965. poslat je u Veliku Britaniju, u svjetski poznatu Royal Military Academy Sandhurst u Surreyu, a ne kako se još pričalo u Akademiju kopnene vojske JNA u Sarajevu.

Iz Velike Britanije se vratio 1966. na dužnost časnika takozvanog Signalnog korpusa. Također je neistina da mu je supruga podrijetlom iz Bosne, ali je sve to išlo u paketu nekakve besmislene povezanosti na bajkovitim pričama, a ne kako je zaista bilo, na sasvim realnim i interesnim osnovama. Uostalom, poznato je da skoro svi arapski lideri imaju dozvolu za letenje ili su, poput Mubaraka, bili zaista istaknuti piloti svog ratnog zrakoplovstva. Za Gadafija se zna da je bio časnik kopnene vojske i da nije, kao svoju, isticao tu zajedničku ljubav prema letenju svih magrebskih vladara.

Međutim jedno je zaista bilo istina, Gadafi je od Broza naučio tehnologiju vladanja što mogu potvrditi i Zadrani koji su prije više od 30 godina živjeli i radili u Libiji. Sustav njegove vlasti najbolje su upoznali nekadašnji zrakoplovci koji su obučavali pilote Libijskog ratnog zrakoplovstva. I danas u Zadru žive trojica instruktora koji su 70-tih godina prošlog stoljeća u velikoj bazi Misrata razvijali libijske zračne snage.

Pukovnik Gadafi, koji službeno nema titulu predsjednika ili premijera Libije, obnaša tek počasnu funkciju „Bratskog lidera ili vodiča revolucije" ili prošireno „Vodiča Prvorujanske Velike Revolucije Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije". Po uzoru na Titovu politiku preskakanja cijelih slojeva povijesti i Gadafi je od svoje izvorno siromašne džamahirije htio stvoriti socijalističko društvo sa panarapskim elementima, što je samo po sebi proturječje. Osim materijalne osnove, nafte, za preobrazbu takvog društva Gadafi nije imao vlastitih snaga pa ih je morao uvoziti.

- Mi piloti koji smo letjeli u Misrati i obučavali libijske pilote u temeljnim zrakoplovnim vještinama imali smo plaću 1.500 dolara mjesečno. Živjeli smo u posebnom naselju gdje su živjeli stranci s prilično dobrim standardom. Međutim, mi smo Gadafija koštali okupno 5.000 američkih dolara jer je 3.500 dolara SFRJ zadržavala za sebe, govori jedan od pilota instruktora.

Selekcija kadeta na nogometnoj utakmici

Libija je po njemu bila policijsko-trgovačka država, s naglaskom na „policijska". Iako tadašnjim Jugoslavenima nije bilo ograničeno kretanje državom, moglo se dogoditi da vas u šetnji zaustavi čistač cipela, pokaže vam policijsku značku i izvrši „rutinski" pregled dokumenata. Naime, prije dolaska u Libiju sve važnije državne institucije imale su fotografije svakog od tadašnjih JNA instruktora iako je službeno, između dviju zemalja vladalo veliko prijateljstvo. U ozračju traženja svog mjesta i uloge u pokretu nesvrstanih, ali i neskrivenog divljenja spram Josipu Brozu Titu, 1974. Gadafi u Zadar šalje prvu grupu od 60 kadeta. Iako se o libijskim pilotima i danas priča s podsmjehom, istina je da je od prvih 60 njih dvadesetak kasnije postalo vrhunskim pilotima u svojoj državi unatoč vrlo „čudnoj" selekciji.

- Libija je imala zanimljiv način mobilizacije. Organizirali bi nogometnu utakmicu, a onda zaključali ulaze. Na terenu bi već čekali spremni vojni kamioni, a „selektori" bi govorili: „Ovaj u avijaciju, ovaj će u pješake, ovaj u mehaničare, ovaj u mornaricu!" Istina je da je tako dolazilo mnogo pilota koji su se spašavali dok su letjeli i nisu nikako mogli sami letjeti. Letjeli su zahvaljujući političkoj zapovijedi odozgo. No to nije ništa čudno niti neobično. Od oko 150 kolega koji su samnom upisali tadašnju Vazduhoplovnu gimanziju u Mostaru, školovanje je završili svega pedesetak, kaže naš sugovornik ističući da i danas libijski piloti gaje veliko poštovanje prema svojim instruktorima.

Bilo je međutim i zgoda poput onih s kadetom Ali Trugom. Mladi libijski pilot nije niti nakon 12 sati mogao završiti selekcijsko letenje. Prema tadašnjim mjerilima, Trug apsolutno nije bio za pilota, ali su Libijci rekli da će o tome Alah odlučiti. Na kraju, Trug je prebačen u transportnu avijaciju gdje je postao vrhunski pilot iako u JNA nije, niti nakon 54 sata letne obuke, mogao podnijeti padanje u kovit, što je obavezan dio obuke svih vojnih pilota na svijetu. Piloti kao što je bio Ali Trug poštivali su svoje instruktore iz Zadra jer ih ovi nisu tukli kao njihovi nastavnici letenja koji su na zadnjem sjedištu aviona imali nerijetko štap u ruci i tukli kadete po glavi čak i za vrijeme letenja. Kasnije će mnogi zadarski kadeti zauzeti istaknute zapovjedne dužnosti ne samo u libijskom ratnom zrakoplovstvu, nego i u oružanim snagama. Vojna suradnja Libije i SFRJ, bila je jedna od najistaknutijih suradnji s nekom od stranih zemalja, a gdje je prije svega bila izvoznik, a ne uvoznik.

No možda impresivnija od izvoza „know-how" je bila činjenica da su Libijci od bivše države kupovali avione. Prije svega interesirali su ih školsko trenažni Galeb G2, izviđačko borbeni J-21 Jastreb, ali i noviji zrakoplovi tipa J-22 Orao i G-4 supergaleb koji su se prozvodili u tvornici „Soko" u Mostaru. Gadafijeva politika bila je "Kupi sve što se može kupiti!" Tako je u libijskom avio-parku bilo osim ex-yu aviona, i ruskih MiG-ova Suhoia, ali i francuskih Miragea F-1. Međutim, veliki broj kupljenih aviona stajao je na suncu jer ih nije imao tko voziti, uključujući i spomenute avione koji su se proizvodili u bivšoj državi. Čak danas, nakon godina sankcija i međunarodne izolacije, od oko 380 zrakoplova manje od pola ih je u letnom stanju. Zanimljivo je da su među tim letjelicama i ex YU Galebovi.

Baš krajem te 1976. konačno propada Gadafijev san o ujedinjenju svih arapskih zemalja uključujući i Egipat. Dolazi do velike vojne seobe, uzrokovane drastičnom promjenom vanjske politike tadašnjeg egipatskog predsjednika Anwara el-Sadata koji se nakon poraza u 3. arapsko-izraelskom ratu 1973. okreće Amerikancima. Rusi i sva njihova vojna tehnika prelaze u Libiju, a njihovo mjesto u Egiptu, zauzimaju Amerikanci. U samo nekoliko naleta Egipćani su posmicali uredno poslagane libijske zrakoplove u Benghaziju, ali puno njih biva oboreno zato što su ruski protuzrakoplovci demosntrirali moć tad suvremenih raketa zemlja-zrak. Zadrani koji su tad obučavali libijske kadete, morali su letjeti u naoružanim avionima. Srećom, rat je bio kratkotrajan, pa nije bilo potrebe za angažmanom pilota sa Zemunika.

Danas Srbi i Slovenci, nema Hrvata

- Unatoč svim predodžbama, vojska je u Libiji najobrazovaniji dio sustava. Na aerodromu Misrata, većem od zagrebačkog Plesa nekoliko puta, postoji knjižnica u čijem fundusu su sve svjetske knjige koje obrađuju zrakoplovstvo. Kako koja knjiga u svijetu izađe, odmah prispje u tu knjižnicu. Cijeli zrakoplovni obrazovni sustav prepisan je od bivše SFRJ. No libijska je vojska počivala na strahovitom drilu koji je čak i starijim kadetima omogućavao neljudsko iživljavanje nad svojim mlađim kolegama, a kamoli časnicima prema običnim vojnicima ili dočasnicima. Tih 70-tih, u bolnicama je isključivo radilo jugoslavensko osoblje. I danas u Libiji, ali zahvaljujući ponajviše privatnim poznanstvima, a ne međudržavnim ugovorima, rade Srbi i Slovenci. Zašto nema nas Hrvata, ne znamo, rekao je na kraju naš sugovornik.

Tijekom devedesetih, Libija je istrpjela ekonomske sankcije i diplomatsku izolaciju kao rezultat Gadafijevog odbijanja izručenja Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji dvojice Libijaca optuženih za podmetanje bombe na let Pan Americana 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj. Uz posredovanje predsjednika Mandele, koji je posjetio Gadafija 1997. ali i generalnog sekretara UN-a Kofija Anana, Gadafi je pristao 1999. na kompromis koji je uključivao predaju optuženih Nizozemskoj, ali za suđenje prema škotskom zakonu. Nakon toga su suspendirane sankcije UN, ali su američke sankcije Libiji ostale na snazi sve do presude kojom je Gadafi pristao isplatiti odštetu od 2,7 milijardi dolara, tj. 10 milijuna dolara za svaku žrtvu obiteljima 270 poginulih.

Nakon strahovite silaznice, ostalo je kao u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka jako puno vojnog otpada kao spomenika ocvaloj tvrdnji da se režimi jedino silom mogu osigurati na vlasti. U starim „kaponirima" stoje galebovi i jastrebovi kojima nitko ne leti. Zapravo, kaže naš izvor iz Libije, jedino Galebovi i lete u Libiji za razliku od razvikanih, trostruko bržih od zvuka MiG-ova 25. Jedino što je stvarno efikasno, kaže naš izvor, su helikopteri Mi24 Hind, kakve je imalo i hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a koje danas lete plaćenici koji za dobru plaću pucaju po prosvjednicima u Libiji.

U Libiju su ovih dana uprte oči svijeta. Očekuje se da zahuktala arapska revolucija ukloni još jednog dikatora čiji narod nije honorirao preskakanje nekoliko stoljeća na svom razvojnom putu. Jedan za drugim odlaze nekadašnji lideri pokreta nesvrstanosti, zapravo rezultati zakašnjelih revolucija dvadesetog stoljeća. Najtvrdoglavija ličnost među njima bio je sigurno Gadafi.

Snimke: Arhiva Živka Gospića

 ISLAMSKA PROHIBICIJA

Ex YU piloti u Libiji 70-tih nisu imali toliko problema kao oni koji su tamo služili krajem 80-tih. Jedan od najpoznatijih incidenta dogodio je kad je izvršen pretres u stambenom naselju u kojem su živjeli.

Policajci su, naime, naložili uklanjanje državnih simbola SFRJ koji su bili veći od slike Gadafija. Kasnije, 80-tih, neki su zbog teške ekonomske situacije u SFRJ i šverca iz Libije, bili zatvarani, pa čak i zbog unosa alkohola. Unatoč svojevrsnom socijalizmu kojeg je Gadafi promovirao kroz svoju zelenu knjižicu, uveo je stroge islamske običaje prohibicije i zabrane kockanja.

 PUKOVNIK VEĆI OD BRIGADIRA
Zanimljivo je da je Libija jedan od rijetkih zemalja u kojoj je pukovnik veći čin od brigadira. Naime, dolaskom na vlast 1969. Gadafi je sebe unaprijedio iz čina kapetana (satnika) u čin pukovnika, pa je Libija tako zemlja s relativno velikom vojskom, ali bez generala. No Gadafi nije bio usamljen u tome, slijedio je egipatskog predsjednika Nasera koji također nije sebe unaprijeđivao, kao i diktator Gane Rawlings koji je ostao tek poručnik, ali i pilot.
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno