(NAD)BISKUPSKA NESNALAŽENJA

Bibinjski župnik nedužan je sve dok se sudskim postupkom ne ustanovi drukčije, ali tvrdnje onih koji ga optužuju preteške su da se zbog njih ne bi “remetilo” korizmeno vrijeme. Tim više što dolaze od danas odraslih muškaraca koji su se itekako izložili javnosti otkrivanjem traumatična intimnog iskustva
Dobar dio javnosti ostao je zaprepašten načinom na koji je zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić progovorio o pedofilskoj aferi koja trese hrvatsku Katoličku crkvu, ovoga puta s epicentrom u Bibinjama.
Priliku, ali i potrebu da se očituje o skandaloznim optužbama na račun dugogodišnjega bibinjskog župnika Nedjeljka Ivanova, kojega više muškaraca optužuje da ih je kao dječake seksualno napastovao, prvi čovjek Zadarske nadbiskupije začuđujuće je nevješto iskoristio.
Umjesto da izrazi zgražanje nad samom mogućnošću takva nasilja nad nemoćnom djecom, kao i čvrsto uvjerenje kako će se navedeni slučaj temeljito ispitati, nadbiskup se upustio u nizanje kojekakvih apsurdnih teza – od toga da eventualnu pedofiliju pojedinih svećenika “treba shvatiti u kontekstu vremena” (zapravo fiksnih ideja minornih ekstremističkih skupina), do poistovjećivanja hrvatske policije s nekadašnjom zloglasnom Udbom. Na postavljena, pak, pitanja o tome što je pedofilija, gdje počinje, a gdje završava odgovore bi nadbiskup mogao potražiti kod bilo kojeg od roditelja koji će mu objasniti što ne bi želio da se čini njegovu djetetu.
Želimir Puljić ispravno je ustanovio da pedofilija nije usko vezana samo uz svećenstvo, kako se to ponekad može činiti zbog senzacionalističkog medijskog prezentiranja s obzirom na ulogu Crkve u društvu i njenu tradicionalnu zatvorenost. Nastranih pojedinaca ima u svim sferama društva, među klerom ništa više nego drugdje, iz jednostavna razloga što su svećenici samo ljudi poput svih ostalih smrtnika – jedni s vrlinama i visokim moralnim vrijednostima, drugi s manama, pa i grijesima.
Katolička crkva nema problem zbog onih malobrojnih svećenika koji djeci nanose zlo, već zbog nepobitne činjenice što je o tom užasu Crkva desetljećima šutjela, štoviše zataškavala “prljavo rublje”, izbjegavajući skandal i pogrešno vjerujući da zavjetom šutnje štiti svoj ugled. No kao i obično, svemu što se na vrijeme ne plati cijena je na kraju visoka.
Jedan od najšokantnijih primjera do kakvih je strahota dovelo neprijavljivanje takvih svećenika policiji jest slučaj Dublinske nadbiskupije u kojoj je nekoliko desetljeća trajalo sustavno svećeničko spolno zlostavljanje djece koje je uključivalo i najteže oblike nasilja poput skupnih silovanja. Kako je prije nekoliko godina pokazala dugotrajna istraga irske vlade, nekoliko dublinskih nadbiskupa štitilo je takve svećenike, i još gore, selilo ih iz jedne biskupije u drugu, omogućavajući im tako nastavljanje zlodjela. Suradnju s civilnim vlastima Crkva i danas podržava više načelno nego stvarno, što potvrđuje i zadarski slučaj.
Pedofilija nije, kako to navodi zadarski nadbiskup, tek “nastranost suvremenog društva” već od davnina poznat i strašan zločin nad nemoćnom djecom u fazi njihova odrastanja koji često ostavlja trajne psihičke ožiljke. U zatvorima čak i najokorjeliji kriminalci zaziru od pedofila i preziru ih.
Bibinjski župnik nedužan je sve dok se sudskim postupkom ne ustanovi drukčije, ali tvrdnje onih koji ga optužuju preteške su da se zbog njih ne bi “remetilo” korizmeno vrijeme. Tim više što dolaze od danas odraslih ljudi koji su se itekako izložili javnosti otkrivanjem traumatična intimnog iskustva. Poznato je, naime, da spolni delikti, kojih su žrtve u najvećem broju žene, često ostaju “zamračeni” upravo zbog nelagode da se o tome govori, a taj je sram još prisutniji kada su u pitanju muškarci.
Nadbiskup Puljić u cijeloj se mučnoj “pedofilskoj” priči, blago rečeno, nije najbolje snašao, baš kao ni pojedini biskupi, kako je to sam ustvrdio. Njegova, pak, komunikacija s “napornim” novinarima, uz nesnalaženje, otkrila je i ciničnu netaktičnost, toliko nespojivu s njegovim prethodnikom mons. Prenđom, nadbiskupom omiljenim i izvan vjerničkoga puka.