Kvazi-Zadrani koji misle da su u američkom filmu

TRI, DVA, JEDAN – KOLJI!
„Tri, dva , jedan – kuhaj!” je jedna od onih emisija kakve su posljednjih godina kako se ono kaže, u trendu, tj, rado su gledane. Vole ljudi emisije u kojima se nešto jede i to je to. Pa i ja volim pogledati, iako sam vrhunski kuhar i sam spremam nevjerojatne poslastice. U svakom slučaju, pogledao sam par epizoda i mogu reći da nije loše. Kandidati stoje pred mrkim pogledima stručnog suda, kao da čekaju hoće li biti osuđeni na smrt, ili samo da doživotnu robiju. U svakom slučaju, sve je to manje više dobro, osim jedne male zamjerke, a u pitanju je meso.
Znamo da smo mesojedi i da je teško zamisliti trpezu bez mesine, ali ako se već mora jesti meso, neka to bude u najmanjoj mjeri, da što manje nedužnih bića strada. Veći je problem što se pred suce iznose i divlje životinje poput zeca divljega, a vrhunac neukusa se zbio prošli tjedan kada su kandidati spremali „konjetinu”. I kao da to nije bilo dovoljno perverzno, ispostavilo se da to nije konjetina, nego ždrijebetina. Znači, netko je nožem klao mlado ždrijebe, da bi netko žderao to meso. Znam, znam, pate i mali praščići, pilići i telići, ali ovo je zbilja pretjerano i pruža ružnu sliku djeci i omladini našoj neiskvarenoj. Ako se već treba jesti meso, onda neka bar ne šire granice perverzije.
NEOBIČNI VLAKOVI
Dokumentarna serija „Neobični vlakovi” koju emitira, naravno HTV, je odlična. Radi se o francuskom dokumentarcu u kojem izvjesni Philippe Gougler putuje po raznim zemljama, ali u vlakovima i tu upoznaje ljude i običaje. Gledao sam epizode s tajlandskim, malezijskim i južnoafričkim vlakovima i svaka me oduševila, jer se ja nikada ne bih vozio vlakom po dalekim zemljama, pa to on radi umjesto mene. Bude tu svega i svačega, ali u svakom slučaju – poučno i zanimljivo. A kada smo kod vlakova, baš sam neki dan prolazio kraj ove naše zadarske željezničke stanice i sjetio se kako sam ponekad neke ljude pratio na vlak, tj. u 50 godina dva puta. Pa mi je to ispalo malo rijetko, ali sam preciznom analizom ustvrdio da je to istina. A sam sam se vlakom vozio dva puta u životu. Jednom u Zagreb 1972. godine čuvenim „Marjan ekspresom” i drugi put slučajno 1984. iz Rijeke do Ljubljane. Ovo prvo mi je putovanje bilo dugo i dosadno, a u ovom drugom sam uživao jer sam bio u vojsci, pa mi je svaki izlazak na slobodu bio lijep.
Bilo kako bilo, vlakovi su nešto što kod nas skoro da i ne postoji, a ona zgrada u kojoj je bila stanica, bila je napravljena toliko ogromna kao da smo prometno sjecište južne Europe, a ne kao da smo imali jednu jedinu prugu koja je išla do Benkovca i Knina. U svakom slučaju, nije da sam baš nešto očajan što vlaka više nema, ali sam ponosan što sam se više puta vozio u vlaku (dva puta), nego što sam jeo u restoranu brze hrane koji je sada tamo umjesto vlakova (0 puta), a koji je pun kvazi-Zadrana, koji misle da su u američkom filmu.
ŠALJIVOSTI NA RAZINI NEPISMENIH I NEOBRAZOVANIH LJUDI
Jedna od najbesmislenijih emisija na svim domaćim televizijama je i neka vrsta „Šaljivog kućnog videa” ili kako se to već zove. S obzirom da danas svatko ima spravu za snimanje, onda se broj tih video uradaka umilijunostručio i sada nam se serviraju svakakve gluposti, u kojima mala djeca zaspu dok jedu, oni malo veći izvode neke vratolomije, pa se polome, a najodvratniji su snimci s vjenčanja u kojima pijani (a i ionako glupi) ljudi izvode gluposti koji bi trebale biti smiješne, a samo tjeraju na povraćanje.
A zašto sam rekao da je besmisleno emitirati ovakve stvari? Pa jednostavno zato što je ovakvih stvari prepun internet i ne znam zašto bi netko gubio vrijeme pred televizorom kada toga ima na tone na svakom koraku. Možda zbog šaljivih komentara voditelja? Ti su komentari daleko od onih zbilja zabavnih koje su Jurkotić i Lipovšek davali u „Ninja ratnicima”. Doduše, ne treba kriviti ni komentatore, jer ovo se emitira za ionako insuficijetnu publiku, ali da američki voditelji govore „kaj”, a djeca samo viču „kak, tak, bum, buš…” nekako ne vjerujem. U svakom slučaju – izbjegavati u širokom luku.