Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Naše podneblje nudi izvrsne žitarice i voće kao sirovine za proizvodnju

23.04.2011. 22:00
Naše podneblje nudi izvrsne žitarice i voće kao sirovine za proizvodnju


U Lici sjajno uspijevaju prastare žitarice: tvrda i zdrava durum pšenica puna je kvalitetnih sastojaka, mineralnih soli i vitamina, s puno energetske snage. Prastare žitatrice su i pira, zob, raž, proso. Te jedinstvene biljke sklonije su visini, ne zahtijevaju preveliku mehanizaciju, a ni zaštitna sredstva. U nizinskim dijelovima, Ravnim kotarima, isključivo ćemo raditi na mekoj pšenici, kukuruzu i prosu. Svu tu nabrojenu proizvodnju želimo kontrolirati od sjemena do zrna
Otužan i degradiran krajolik gospodarsko-poslovne scene svakodnevno obavještava Naciju da se brzi gospodarski oporavak nalazi izvan okvira razumne nade. O tome svjedoče: debeli glib nelikvidnosti i duboki mulj gubitaka. Zavod za zapošljavanje također. Ako zanemarimo sezonske oscilacije, svoju vojsku povećava on kontinuirano. Mutni su nagovještaji o unošenju svjetlijih tonova i boja u ovu zona sumraka. Najavljuju se, naime, velike investicije i ulazak u igru krupnih igrača. Tako će primjerice, od više nabrojenih, pet većih domaćih poduzeća uložiti uskoro u vlastiti razvoj više od milijardu kuna. Rekoše, te pare stvorit će oko 210 novih radnih mjesta. U suši nezaposlenosti i nekoliko kapi kiše dobra su vijest. Ali, takva “dobročinstva”, koja najavljuje krupni kapital uz pompu i gromoglasno, u suštini, ne mogu srediti opći nered koji vlada u glavama većine kreatora i protagonista, ove, državnim granicama omeđene, makro ekonomske konfiguracije.
Da je ta konfiguracija oblikovana “sretnije”, ne bi se sada morali pitati, a što je sa malim i srednjim proizvodnim poduzetništvom? Zašto je prema tom segmentu makroekonomska politika suzdržana? Zašto je na margini njenog interesa? Ovaj prostor nikada nije donio na svijet Kruppa, Forda, Mercedes, Nokiju. A i neće. Ali uspješnih, “nebrandiranih” malih i srednjih poduzetnika i poduzeća oduvijek je ovdje bilo.
Veća mogućnost prilagodbe srednjih tvrtki
“Mjere i poticaji”, evidentno je, ne prepoznaju taj segment proizvodnog poduzetništva. Referentni profesori ekonomskih znanosti tvrde da upravo njegov proizvodni potencijal može biti, gotovo pa kralježnica, ove male i ne baš razvijene nacionalne ekonomije. Svakodnevica ne opovrgava da prostora na tržištu za to poduzetništvo ipak ima najviše. Kada bi se stimulirao njegov razvoj, kažu, svi bismo mi ubrzo osjetili i na svojoj koži, što znači povećanje BDP-a i smanjenje nezaposlenosti.
Da nije riječ o njihovoj i mojoj uzvišenoj sposobnosti samozavaravanja, svjedoči i “slučaj Kroštula” kojeg bilježi ovdašnja, pakoštansko-zadarska zbilja.
U proteklih 12 godina, razvijajući “Kroštula” d.o.o. – dominantno proizvodnu, a manje trgovačku tvrtku svog obiteljskog poduzetništva, Ante Vulin, diplomirani ekonomist iz Pakoštana, stvorio je i više od stotinu novih, sigurnih i stabilnih radnih mjesta. Ako bi dobre mjere makroekonomske politike zapuhale i u njegova jedra, u kratkom bi vremenskom intervalu mogao taj broj i udvostručiti. Što “Kroštula” proizvede, doslovce, tržište to brzo i proguta. Brojne vrste domaćih kolača, peciva, kao i više vrsta kruha.
Izračun govori, za stvaranje stotinjak novih radnih mjesta “mega” tvrtke planiraju utrošiti i više od pola milijarde kuna. Kada bi toliko trebalo Vulinu, bankrotirao bi i on i njegova “Kroštula”. Takva poduzeća srednje veličine posjeduju veću sposobnost prilagodbe i sažimanja u tvrdu racionalnost u sadašnjim, otežanim i nepovoljnim okolnostima poslovanja. U ovim turbulentnim vremenima ovdašnjeg divljeg kapitalizma zaigrali su se brojni i – propali.
“Kroštula” živi u obrnutom, dakle pozitivnom trendu. Realizira postupan razvoj koristeći dobit iz tekućeg poslovanja, ali osobito, i ne baš povoljne komercijalne kredite poslovnih banaka.
Proizvodnja kruha u obitelji
Što onda tvrtku čini tako vitalnom? Njome ne vlada princip mode i načelo prolaznosti. Snagu i kreativnost crpi napajajući se sa izvora tradicije, rečeno slobodnije, prošlost ju je dovela do sadašnjosti. Pakoštansku obiteljsku tvrtku poslovno vode vlasnici: Ante i njegova supruga Snježana Vulin, svatko u svom dijelu posla. Intuicija, to šesto čulo, “naredila” im je da ih poslovni uspjeh na tržištu ne smije zavesti i odvesti u standardnu i konfekcijsku konditorsku industriju, u vode njenih receptura i tehnologije. Ustrajavaju u odluci da moraju ostati ono što jesu – manufaktura, odnosno, ručni rad.
Kako je opća “špeceraj – komeštibile” trgovina mutirala u prvorazrednu atraktivnu proizvodnju? Kako je i zašto na scenu uvedena autohtonost i originalnost – gotovo zaboravljeni kolorit dijela zadarske, dalmatinske, mediteranske, pa i miteleuropske gastronomske tradicije? Što reći o novim vrijednostima i dalekosežnim učincima koje, posljedično, rad u toj manufakturi stvara svakodnevno? Bračni par Vulin, kreatori ideja i nositelji izvedbe posla, izravno odgovaraju na pitanja i pripovijedaju o svom, na tržištu već itekako prepoznatljivom, životnom djelu.
“Naše poduzeće živi već 22 godine. Kapital je 100 posto obiteljski i tvrtka jedino na tome počiva. Ja sam direktor i vlasnik. Prvo trgovina. Imali smo desetak maloprodaja: Pakoštane, Biograd, Zadar, u kojima prevladava prehrana. U proizvodnju smo ušli 1998. godine kada su nam poslovanje počeli ugrožavati novi trgovački lanci, kada smo spoznali da manji trgovci neće moći preživjeti. U vlastite trgovine morali smo ubaciti nove proizvode koje mi proizvodimo. Prisjetili smo se tradicije i proizvodnje kruha u kući za trgovinu. Roditelji su nam naime otišli u mirovinu iz bivše tvornice “Danilo Štampalija” – današnje tvornice kruha “Zadar”. Tada se u kući proizvodilo nešto kruha i za trgovinu.
Ljubav prema kruhu bila nam je usađena i valjalo je tu tradiciju nastaviti, ali tako dobro, da se od toga može živjeti. Tako je nastao pogon u Pakoštanima, a naše trgovine dobile su vlastitu robu”, govori Ante Vulin.
A što je sa kolačima, kako su oni stekli “pravo građanstva”? To je sektor moje supruge, ona je u tome neprikosnovena, veli Ante Vulin.
“U programu sam proizvodnje kolača, dočim u kruhu nisam” pridodaje gospođa Snježana Vulin i nastavlja: ” Puno ovisi o mom angažmanu i radu. Kada smo već imali proizvodnju više vrsta kruha uvela sam i liniju proizvodnje domaćih kolača uz pomoć još dvije žene. Brašno je stvar koja mene opušta. Ne mogu zamisliti dan a da nisam u “Kroštuli”. Od samog početka volim se družiti sa tim ženama kroz taj posao. Podsjeća me na djetinjstvo u kući. Eksperimentalni program ispitivanja tržišta brzo je završio. Naš asortiman i način izrade kolača dopao se kupcima. To je sada široka lepeza proizvoda, ali tradicija je tu uvijek osnova. Mi smo postupno uvodili kolač po kolač. Često putujemo i vidimo kako to rade i drugi. Na svoj način nešto od toga i prenosimo, preuzimamo. Osobito, ako mogu tako reći, vrhunsko poslastičarstvo građanske elite minulih stoljeća. “Iskopala” sam i dočepala se brojnih recepata tih gospođa. Znanje koje smo pokupili posvuda pretočili smo u nešto svoje. Ali stvorili smo i svoje specifične originalne proizvode”, objasnila je svoju ulogu gospođa Snježana.
Bez harmonije u obitelji ne može se ništa pozitivnog izvući. Ta se harmonija uvijek prenosi i na područje rada – otkriva ključnu kariku uspjeha Ante Vulin. I sin Karlo uputio se istim pravcem. Redovni studij na Tehnološko-prehrambenom fakultetu u Zagrebu o tome sve govori. I stariji sin Lovre, koji sada profesionalno igra nogomet u Češkoj, uključit će se u posao, kada za to dođe vrijeme. Eto, stvara se dinastija.
Profit tek kao rezultat dostignute kvalitete
“Morate se dugo pripremati da biste značajnije izašli na tržište. Objekti, energija, ljudstvo, u proizvodnji ove vrste hrane vrlo su važni” – nastavlja razgovor o “Kroštuli” Ante Vulin i kaže: “Iako smo jako puno investirali u opremu, ipak, mislim, naša najveća investicija je u ljude. Moj posao je u biti menadžerski i sebe vidim samo kao prvog čovjeka u toj ekipi. Proizvod je sastavljen iz aktivnosti više ljudi i tu je važan timski rad. Najvažnija je podrška kupaca. Uvriježila nam se s navika da osluškujemo i slušamo kupce što traže. To je veliki doseg za ovu ekipu, a uposleno je više od 100 ljudi, što nije malo za ovaj kraj. Stvaranje i održavanje kvalitete je podrška. Profit će doći poslije kao rezultat dosegnute kvalitete.” – progovara iz Vulina okorjeli komercijalist. Što “njegovoj komercijali” znači ljeto, turizam, i jesu li stranci prepoznali tu autohtonost u Kroštulinim proizvodima?
“Svjedoci smo njihovih svakodnevnih pohvala. Zasićeni su jeftinim i konfekcijskim proizvodima. Oduševljeni su jednostavnošću domaćeg proizvoda. Jedu više vrsta kruha. Kupuju fritule, kroštule, uskršnje pogače, razne kiflice bazirane na menduli, orahu – sa dodacima limuna ili naranče. Konzumiraju uglavnom slastice bazirane na smokvi i menduli. Višnja maraška igra ogromnu ulogu. Ona je i u našoj baklavi i gibanici. Ugrađujemo je i u brojne druge artikle. Tu ćemo našu lokalnu, osebujnu kulturu koristiti sve više. U turističkoj sezoni, u određenim segmentima proizvodnje, diže nam se promet i do 4-5 puta. Imamo 400- 500 posto povećanje u turističkim mjesecima. Osjeća se u poslovanju da sve više ima turista u lipnju i rujnu. Imamo desetak proizvoda koje radimo isključivo u turističkoj sezoni jer naši ljudi te proizvode ne prepoznaju.
Inače, bazična odrednica naše proizvodnje jest da se moraju isporučivati tržištu proizvodi zdravlja” – obznanjuje načelo od kojega ne namjerava odustati.
 Iako ukupni asortiman artikala koji se proizvodi danas ne sadrži ni aditive ni konzervanse, bojim se da je Vulin ipak zagrizao u itekako kiselu jabuku. U pitanju su, naime, sirovine – njihovo neupitno porijeklo i zdravost. Koliko se danas može uopće na to utjecati? Vulin predmnijeva da se i sa tom “materijom” može uhvatiti u koštac:
Lokalni izvori sirovina
“Vidite, najteže je napraviti jednostavnu stvar da bude dobra. U ovom kontekstu to znači: ne kvariti sirovinu koja se godinama i stoljećima profilirala kao dobra.
Sve više ćemo se okretati lokalnoj zajednici i lokalnim izvorima sirovina. S obzirom na veličinu tržišta na koje atakiramo trebat će nam velike količine. Zanima nas specifična proizvodnja žitarica do 700 metara nadmorske visine. Dakle Ravni Kotari i Lika. Ugovarat ćemo proizvodnju u kooperaciji jer nemamo vlastitih poljoprivrednih, obradivih površina. U Lici sjajno uspijevaju prastare žitarice: tvrda i zdrava durum pšenica puna je kvalitetnih sastojaka, mineralnih soli i vitamina, s puno energetske snage. Prastare žitatrice su i pira, zob, raž, proso. Te jedinstvene biljke sklonije su visini, ne zahtijevaju preveliku mehanizaciju, a ni zaštitna sredstva. U nizinskim dijelovima, Ravnim kotarima, isključivo ćemo raditi na mekoj pšenici, kukuruzu i prosu. Svu tu nabrojenu proizvodnju želimo kontrolirati od sjemena do zrna.
Lokalni izvori sirovina važni su nam i za kolače: mendula, orah, smokva, breskva, višnja maraška. Zatim razni džemovi proizvedeni u našem kraju. Potrebni su uredni ekološki certifikati. U Zadru, u laboratoriju za javno zdravstvo svi se proizvodi certificiraju.
Što vlastitom plantažnom proizvodnjom, kada za to prikupimo snagu, što kooperativom sa individualnim proizvođačima iz spomenutog podneblja, osigurat ćemo kvalitetan i dovoljan izvor sirovina za vlastite potrebe.
Nastojimo povećati prodajnu mrežu. Kada to činite povlačite i veću proizvodnju za sobom. Znači: više se proizvodi, stvara, zapošljava i to je put”!
Ipak, ovu znakovitu pripovijest moram začiniti imperativom Ante Vulina: “Nikada “Kroštula” neće biti tvornica. Nikada neće biti idustrija.”
Pa sada neka meni netko kaže, poslije svega ovdje rečenoga, da su trgovački lanci veliki belaj i da nisu smjeli nahrupiti u Hrvatsku.