Nogomet je moj život

Kao dječak sam uživao gledati nogometne utakmice paškog NK Poleta. Kada bi Pažani igrali, bila bi to velika fešta za grad. Jedva sam dočekao da uđem u klub. Želja mi se ostvarila kad sam kao 13-godišnjak 1952. godine počeo igrati u ekipi juniora. Bio sam zbog toga jako ponosan, iako je klub bio u 4. ligi, priča barba Jure
Pažanin Jure Grubišić, umirovljeni ing. strojarstva, iako je navršio 71. godinu života, i dalje je strastveni zaljubljenik u nogomet. U najvažniju sporednu stvar na svijet šjor Jure se zaljubio još kao dijete.
– Kao dječak sam uživao gledati nogometne utakmice paškog NK Poleta. Kada bi Pažani igrali, bila bi to velika fešta za grad. Jedva sam dočekao da uđem u klub. Želja mi se ostvarila kad sam kao 13-godišnjak 1952. godine počeo igrati u ekipi juniora. Bio sam zbog toga jako ponosan i, iako je Klub bio u 4. ligi, bila mi je velika čast igrati za njega, priča barba Jure koji o svom sportskom životu ima puno toga za reći.
Bezbrojne “čašice” razgovora
– U petnaestoj su me godini roditelji poslali na daljnje školovanje u Rijeku. Brzo sam se snašao i otišao sam do NK Rijeke i tamošnjim trenerima pokazao svoje umijeće. Igrao sam dvije godine za juniore. Školovanje sam potom nastavio u Zadru. Naravno, za nogomet bih uvijek našao vremena. Zaigrao sam u NK Zadaru, nakon toga bio sam igrač NK Gorana iz Zatona. U Zadru mi je bilo prekrasno. Upoznao sam puno dragih ljudi s kojima se nalazim još i danas. Posebno su mi draga sjećanja s mnogobrojnih gostovanja. Divno smo se družili. Nismo igrali za novac, već za gušt. Trudili smo se maksimalno, a glavni motiv nam je bio donijeti klubu pobjedu. Voljeli smo se družiti s kolegama iz suparničkih momčadi. Nakon utakmice obavezno bi ostajali kod domaćina na ručku ili večeri, čaši vina i, naravno, mnogo “čašica” ugodnih razgovora. Na kraju bi obavezno zapjevali, s dozom sjete sjeća se naš sugovornik lijepih vremena u kojima su, kaže, vladali ljubav, razumijevanje i druženje. Materijalnom u malim sportskim životima paških nogometaša od prije 50 godina nije bilo mjesta, ističe on.
Nakon srednjoškolskog obrazovanja i igranja nogometa u Zadru, Grubišić je otišao na studij strojarstva u Karlovac.
S “vapora” na igralište
– Imao sam puno učiti. No, noge su mi same igrale. Znate, ljubav prema nogometu ne splasne tako lako. Tako sam otišao i do NK Karlovca, s dečkima odigrao prijateljsku utakmicu te – ušao u klub. Za vrijeme studija igrao sam nogomet za Karlovac. Bilo mi je lijepo, ali mi je nedostajalo more. Nakon diplome vratio sam se svom rodnom Pagu. Naravno, čim sam sišao s “vapora” i pozdravio se s roditeljima otišao sam na igralište. Nisam dugo promatrao, obuo sam kopačke i zaigrao. Šezdesetih godina NK Polet mijenja naziv u NK Pag. Učlanio sam se u klub i tamo sam bio nekoliko godina, kaže barba Jure pričajući nam dogodovštine s raznih gostovanja.
– Gostovanja našeg kluba su nešto zaista lijepo čega se uvijek rado sjetim. Iako smo bili u 4 ligi, uvijek smo imali motiva donijeti pobjedu za naš klub i grad. Bile su to korektne igre, igrali smo s puno entuzijazma. Nakon utakmice uslijedila bi ugodna druženja s kolegama iz drugih klubova. Razmjenjivali bi iskustva i lijepo se družili. To su bila doista lijepa vremena, kaže barba Jure.
Nakon što je prestao igrati nogomet, teren je zamijenio trenerskom klupom. Jedno je vrijeme trenirao mlade nogometaše, a nakon toga je krenuo proučavati povijest nogometa u Pagu.
Tri desetljeća bez igrališta
– Nogomet u Pagu ima dugu tradiciju. Sve je krenulo početkom 20. stoljeća, kada je kulturni i društveni život Paga bio bogat. Tih godina postojalo je aktivno sportsko društvo “Sokol”. Davne 1927. godine osnovao se NK Žestoki, koji je djelovao do 1930. godine. Ne zna se zašto se klub ugasio, ali su do danas ostali pisani tragovi s imenima Pažana koji su igrali za klub. Nogomet je u Pagu ponovno zaživio 1941. godine za vrijeme II. svjetskog rata, kada su Pažani obavezno morali igrati s talijanskim garnizonom.
No, ozbiljniji razvoj nogometa u Pagu dogodio se nakon rata. Godine 1948. na predjelu Prosike pokraj gradske plaže Lokunje sagrađeno je novo igralište, a iste je godine osnovan i NK Polet. No 1963. godine igralište na Prosici nestaje, a s njim i nogometne utakmice s Paga. Ali ne i nogometaši, koji iz dišpeta i s puno sportske ljubavi na livadama mjesta Povljana i Vlašići na improviziranim igralištima organiziraju malonogometne utakmice. Grad Pag od 1963. do 1997. godine nije imao svoje nogometno igralište, iako je Općina Pag imala gradskih terena, ali očito ne i sluha za mlade i njihove potrebe. Godine 1993. ponovno se aktivira NK Pag koji tada igra u Ličko-senjskoj županijskoj ligi. I napokon, došla je 1997. godina kada Pag dobiva nogometno igralište s tribinama na Julovici, a NK Pag igra u ligi Zadarske županije, priča Grubišić.
Fotografije starih nogometaša
Simpatični sugovornik pokazuje nam brojna priznanja i pehare s utakmica četiri kluba za koja je igrao. Utakmice NK Pag i dalje prati, ali se više posvetio istraživanju povijesti paškog nogometa. Posjeduje brojne stare fotografije, dokumente i izjave starih paških nogometaša, od kojih su neki preminuli već prije nekoliko desetljeća. Sve je to pažljivo arhivirao, jer kako kaže, ono što je zapisano postoji. Svoju pisanu arhivu pažljivo čuva i rado o njoj priča te ju namjerava ostaviti svojim mlađim sinovima.
– Kada bih se ponovno rodio, opet bih bio nogometaš. Jedino mi je žao što nisam bio uporniji i igrao nogomet profesionalno. Ali Bogu hvala. Lijepo je kad čovjek u starijim godinama ima iza sebe bogato i lijepo životno iskustvo i kad ima o čemu pričati, zaključio je barba Jure.