Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Lakše biti cigan, nego Rom

23.05.2012. 22:00
Lakše biti cigan, nego Rom


Romi su u našem gradu, na istoj lokaciji, živjeli desetljećima, više nego mnogi, danas već “pravi” Zadrani


Naš lijepi grad Zadar (i okolica naravno), osim što je poznat po povijesnim spomenicima, prirodnim ljepotama, kulturnim zbivanjima, sportašima (nekada davno i po košarci), permanentno se spominje i po drugim, manje ugodnim događajima, a onda mene moji prijatelji rasuti po svijetu, sve redom fini i kulturni ljudi, zovu i pitaju što je to i kako. Ja im ne odgovaram ništa, jer ja registriram samo lijepe stvari, dolazak proljeća, buđenje prirode, cvijetna polja i ljubav i bratstvo među ljudima. Ovoga zadnjeg je naš kraj prepun jer smo poznati kao miroljubiv svijet, ekumenski raspoloženi prema svima, osobito onima koji su dobri vjernici kao i mi, kao što nas naša vjera i uči.
Sve ovo nabrojeno nekako je nespojivo s onim čime su nas sve častili u zadnje vrijeme, a riječi su to nelijepe: rasisti, ksenofobi, šovinisti i slično. Prvo su tako nazvali mene zbog moga članka o narodnjacima (doduše samo malo i diskretno), a onda je diljem Hrvatske, ali i izvan granica, odjeknuo događaj iz sela Škabrnja, a radi se o sukobu mještana i Roma koji su se doselili njima u susjedstvo.
TAKO DALKO, A TAKO BLIZU
Činjenica je da je lako o nečemu govoriti i donositi sud, ako je to daleko od tebe. Ustvari, trebalo bi biti teže jer u jednu ruku, s obzirom da si daleko ne možeš biti adekvatno upućen u situaciju, a u drugu ruku nisi direktno ugrožen pa ne osjećaš posljedice. Iskreno, Romi i problemi koje oni imaju (ali i oni koji često idu uz njih) za nas su godinama bili nešto daleko. Čitali smo i slušali o nekorektnim osnosima prema njima, o diskriminaciji pri školovanju i zapošljavanju, ali isto tako, i o njihovim međusobnim obračunima, maloljetničkim brakovima, prosjačenju… No sve je to bilo puno sjevernije, oko Zagreba i iznad njega. Čakovec, Varaždin… Mjesta o kojima znamo da su negdje gore, da ljudi tamo govore kajkavski, da su tamo živjeli Dudek i Regica, da su miroljubivi, radišni i da kod njih živi većina hrvatskih Roma. A zašto ih nema kod nas?
AUTOHTONI ZADARSKI ROMI – DANAS NEPOSTOJEĆA KATEGORIJA
Zadar nema svojih autohtonih Roma i to je činjenica. S obzirom da sam odrastao u centru grada i da mi sjećanje dopire daleko u prošlo stoljeće, mogu s dosta sigurnosti govoriti o nekim stvarima. Ustvari, Romi su bili naši susjedi i živjeli su dugi niz godina tu u našoj blizini, u kasarni “Guli” i kompleksu bivšeg samostana. Ali, iako smo bili blizu, nismo se nikada s njima družili. Nismo se svađali, nismo s njima imali problema, ali nikada nismo bili bliski. Doduše, nismo nikada ni zalazili na njihov teren osim kada bismo od njih kupovali petarde, ali to je bilo rijetko i uvijek bi nas bilo više. Ipak, netko je jednog dana zaključio da to njihovo stanište stvarno ne pristaje u centru grada, a osobito ne u centru jednog ovakvog grada koji umnogome ovisi o turizmu. Ali, iako se nikada nije moglo pouzdano ustvrditi koliko njih tamo u stvari ima, činjenicaje bila da su neki tu živjeli uistinu dugo, da su stekli i stanarsko pravo i tako je ispalo da im treba pronaći nužni smještaj te su, mislim, osamdesetih godina preseljeni u improvizirano kontejnersko naselje na području tzv. “Žmirića”. Bilo kako bilo – Romi su u našem gradu, na istoj lokaciji, živjeli desetljećima, više nego mnogi, danas već “pravi” Zadrani. 
TAJANSTVENI NESTANAK
Najsmješnije u navedenom preseljenju je podatak da su Romi u neku ruku postali moji podstanari s obzirom da su ti tereni poslije rata nasilno oduzeti mojoj obitelji, ali to je već duga priča. Oni tamo boravili neko vrijeme, a onda su početkom rata jednostavno nestali. Ne znam što se točno dogodilo, ali činjenica je da odjednom više nismo videli ona lica koja smo viđali godinama na tržnici, da više nismo čuli ono “tri češalja pet dinara” i da su ljudi pred strahotama rata otišli na sigurno. Cijelo vrijeme rata u Zadru nismo vidjeli nijednog Roma, a onda su se tu i tamo počeli pojavljivatii na gradskoj tržnici i mi smo znali da je rat gotov.
Sve je to razumljivo, ako se sjetimo što su nesretni ljudi prolazili u Drugom svjetskom ratu, ali i to je već duga i druga priča. Od tada ih povremeno viđamo, najčešće na gradskom mostu gdje se bave prosjačenjem, ili prodajom kvazisvetačkih slika naivnim Zadranima, ali i onda kada svojim starim kamionima skupljaju staro željezo po predgrađima. U gradu više ne stanuju, a znamo da su se smjestili na gradskom otpadu, ili posljednjih godina u nekim selima blizu grada, selima u kojima stanovništvo baš ne kliče od sreće što su ih dobili za susjede, a sve je kulminiralo nedavnim događajima u Škabrnji.
DOBROSUDSJEDSKI ODNOSI
Prije ovog aktualnog događaja povremeno smo mogli čuti i pročitati o Romima doseljenicima u Zemuniku Gornjem i Sukošanu. Iskreno, razgovarao sam s ljudima (ali vrlo pristojnim i kulturnim ljudima koje bih i ja rado imao za susjede) koji su živjeli u njihovoj blizini i u oba slučaja čuo istu priču. “Oni nama ne bi smetali da nisu sa sobom dovukli gomilu otpada, da nisu tako glasni, da ih nije toliko… Svaki čas netko dolazi i odlazi, stalno nam se vrte oko imanja…” E sad… sve su to argumenti koji u sebi imaju nešto. Nitko nije, budimo iskreni, rekao “oni su druge vjere, oni nisu kao mi, ne želimo ih u svojoj blizini”… Njima su smetale samo stvari koje su zadirale u njihov način življenja na kakav su navikli.
Ovdje bi se mogla spomenuti ona čuvena izreka “kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”, što bi još značilo “prilagodi sebe okolini, a ne okolinu sebi”. Sada bi netko zloban mogao reći da bi se u Zadru toga trebali pridržavati još neki, a ne samo Romi, ali to sada nije tema ovoga teksta. Činjenica je da se često treba staviti u nečiju kožu da bi mogao bolje razumjeti njegova stajališta.
REALNOST JE DRUKČIJA
Činjenica je da Zadrani uistinu nisu navikli živjeti sa Romima jer ih, kao što smo već rekli, kod nas skoro da i nema. Moram priznati da se na svojim putovanjima često iznenadim kada ih vidim, tako da mi je manje zanimljivo sresti recimo azijata kojih je Zadar zadnjih godina prepun (osobito Japanaca), ili crnca, nego Roma. Rome najčešće zamišljamo u kontekstu pjesme, vatrenih crnookih ljepotica koje plešu uz vatru, čergi koje u zoru odlaze u nepoznate daljine… Ali, sve je to daleko od realnosti i stvarne slike stvari. Kvaliteta njihovog života je očajna, životni vijek upadljivo kraći od uobičajenog, problemi sa školovanjem su ogromni, nedefiniran je njihov status, stalno mjesto boravka, mogućnost zapošljavanja i sve što uz to ide, a što je sve daleko od romantičnog poimanja slobodnog ciganskog života.
POKUŠAJI INTEGRACIJE U URBANI ŽIVOT
Da ne bismo ispali društvo koje ignorira probleme Roma, moramo priznati da se već pokušavalo s njihovom prilagodbom urbanom životu, ali da je to često završavalo neslavno. Pritom moramo napomenuti da i među njima postoje velike razlike i da ne treba one koji svojoj djeci žele bolji i sigurniji život mješati s onima koji se ne mogu oduprijeti “čergarskom” načinu života. Dugo nisam vjerovao u priče o Romima koji su dobijali smještaj u stanove u kojima bi za početak naložili svu drvenu građu uključujući i parket i koji bi postali prolazni hosteli za ogroman broj ljudi, sve dok mi moj dobri prijatelj, dobar čovjek bez ikakvih predrasuda, nije ispričao zanimljivu priču.
Prije rata kao student arhitekture imao je zadatak obići novozagrebačka stambena naselja, obraditi strukturu stanara, uvijete i kvalitet života. U Trnskom je u jednoj velikoj stambenoj zgradi gledao popis stanara. Kraj svakog stana je pisao i broj korisnika koji se kretao od 1 do 4, sve dok nije naišao na brojku 23. “Je li ovo dva ili tri?”, pitao je predstavnika stanara, na što je ovaj zakolutao očima i objasnio da je to uistinu broj 23. “To je stan u prizemlju koji je općina dala jednoj romskoj obitelji i oni su prijavili toliko stanara. Bude ih i više, ali službeno ih je 23. Nikada ne znamo koliko ih stvarno ima, ali nam to više nije ni važno. Ionako ne plaćaju ni struju ni vodu.”
U Utrinama je doživio još već iznenađenje. “Pogledam zgradu i vidim na prvom katu ogromnu konjsku glavu. Gurnuo konj glavu kroz prozor i gleda vani. Pred kućom je ledina i konj je tu pasao”. Čovjek dobio stan i u njega uselio konja koji nije bio kućni ljubimac nego mu je vukao kola. Stubište je bilo jednokrako (12 stepenica u nizu) pa se konj mogao lako penjati i spuštati, a najzanimljivije je bilo to što se stanari nisu previše ni bunili jer je konj bio dobar i miran, nije ga bilo čuti, nije piškio po haustoru kao lokalni pjanci, nije puštao narodnjake… Draži im je bio konj nego gomila bučnih ljudi. I meni bi bio, iskreno govoreći.
BORCI ZA EKOLOŠKI ČISTU HRVATSKU
Činjenica je da su Romi najdosljedniji provoditelji direktiva Europske unije za za zaštitu okoliša i ekologiju. Jedini uporno i dosljedno recikliraju sve i svašta, čiste nam podrume i tavane, struju i ne troše, plin također, a voze se konjskom zapregom. Dobro, sada sam malo pretjerao ali ne i previše. U biti, zašto bi mi smetalo da prođu kraj moga imanja i odnesu mi besplatno svu starudiju iz dvorišta? Netko mora i to raditi. Što bi nam trebalo smetati što oni negdje na gradskom deponiju zarađuju za život probirajući stvari koje su građani bacili? Ne ugrožavaju nam radna mjesta, ne ometaju naš način života, iako, ako ćemo biti iskreni, sve ovo i nije baš smiješno.
“MI SMO HRVATI I KATOLICI”
Jedna od stvari koja najviše upada u oči (uši) je izjava doseljenih Roma, u kojoj se oni čude zašto ih se progoni s obzirom da su oni “Hrvati i katolici”. Izjava je to koja hoćeš-nećeš mora uznemiriti svakog normalnog čovjeka. Ispada naime da biti “Hrvat i katolik” u ovoj zemlji, garantira nekakvu sigurnost, društveno prihvaćanje, ali i to da je u protivnom, ako nisi “Hrvat i katolik” u redu da te netko kao takvog ne prihvati i ganja. Opasna je to izjava, osobito u vrijeme kada želimo postati dio Europe, iako, budimo realni, i u toj Europi po tom pitanju ima svega i svačega.
Pritom ovi ljudi nisu svjesni da jako, jako puno ljudi koji se previše diče svojim hrvatstvom, bar po svojim precima, već na nivou babe i dida spadaju u skupinu “mješanih” brakova, ali je poznato da takvi znaju biti jako glasni po tom pitanju jer svak se češe tamo gdje ga svrbi. Nije mi naravno namjera brojati nečija krvna zrnca, ali u ovom slučaju to i te kako može biti indikativno. S druge strane, ovi Romi kada spominju svoje katoličanstvo, jadni također ne znaju da jako, jako, puno žestokih katolika uopće nisu vjernici, bar ne po onome što je suština katoličke vjere, već samo koriste tu vjeru (čiji su tek formalni pripadnici) za svoje osobne, sitne potrebe i kvazi-političke probitke.
ZAKLJUČAK
Nakon svega što smo naveli činjenica je da je jako, jako teško biti objektivan, jer kao što i Hrvata ima svakakvih, tako je i sa Romima. Teško je nekoga kritizirati ako nisi u njegovoj koži. Ne treba doduše biti previše pametan za zaključiti da je nedavni slučaj neprimanja dviju učenica srednje škole na praksu, samo zato što su Romkinje skandalozan, jer je evidentno da se radi o vrijednim djevojkama koje se pošteno bore za svoj bolji život. Najčešća je ona fraza koju često i mene pitaju “biste li bi vi bili sretni da vam u susjedstvo dođe netko tko…”  Ne znam. Imam luđačku sreću da u mome ulazu u svih šest stanova žive isključivo normalni ljudi, da se nitko ni sa kime nije posvadio, da svatko gleda svoja posla i pristojno se pozdravlja u prolazu. Bih li bi poludio da mi se useli netko tko bi se stalno svađao i tukao, čija bi djeca radila nered, netko tko bi puštao narodnjake, netko kome bi dolazili gosti koji bi bančili do duboko u noć…? Da. Ne bi mi bilo pravo. Ali to već nije tipično za Rome. Ima naših daleko gorih. Osobno, radije bi živio u zgradi s konjem.


Migracije Roma




Romi ili cigani su nomadski narod porijeklom iz sjeverozapadne Indije, a pripadaju Indo-Iranskoj jezičnoj porodici. Migracije počinju najvjerojatnije u 13. stoljeću kada se počinju širiti u Europu, da bi ih u 16. stoljeću bilo u cijeloj Europi. Danas ih u cijelom svijetu ima između 10 i 12 milijuna. Najviše ih živi u Indiji (oko 6 milijuna), Turskoj (oko 4 millijuna) i Rumunjskoj (1 do 2 milijuna), ali sve su to odokativni podaci s obzirom da se i oni sami o svojoj nacionalnosti izražavaju na razne načine. U većini ih zemalja zovu Cigani (u raznim varijantama) iako oni sami sebe nikada nisu tako zvali, već zahtjevaju da ih se zove Romima. U vjerskom su pogledu Romi nejedinstveni i ima ih i kršćana (pravoslavnih i katoličkih), muslimana, ali i pripadnika drugih religija. Tjelesno su nižeg rasta, tamnijeg tena i crne kose. Imaju svoju zastavu s nacrtanim kotačem drvenih kola, ali i svoju himnu, poznatu pjesmu “Gyelem, gyelem”.
Zašto su se Romi kroz povijest toliko selili nije objašnjeno, ali se zna da su na svojim migracijama zbog specifičnog načina života uvijek nailazili na nepovjerenje starosjedilaca. Smatralo se da su prosjaci, lopovi, neprilagodljivi za suživot, zbog čega su često bili izlagani progonima. Pokušaji asimilacije Roma u društvo mahom su propadali, iako ih se jedan manji dio na svoj način prilagodio. Pritom ne smijemo zaboraviti da Romi teško nalaze stalne poslove zbog predrasuda poslodavaca, zbog relativno niskog nivoa obrazovanja i niskih kvalifikacija.
U većini zemalja EU Romi bi trebali lakše živjeti i asimilirati se, što su mnogi i napravili. Problem je u tome što i dalje vladaju predrasude o Romima kao ljudima koji vole živjeti u kartonskim kućicama, krasti, prositi, čime se stvara loša slika o jednom narodu.
(podaci uzeti sa Wikipedije)