Sportovi koje nitko ne želi uvijek dolaze k nama

KRIVA IZJAVA O BUDUĆIM GLASAČIMA
Emisija je, mislim na HRT-u i u njoj gostuju razni muzičari, a ispred svih odvažno stupa Jacques. On pjeva, pa priča, pa pjeva, pa priča… I tako malo pomalo, prođe cijela emisija. Naravno da nisam sve gledao jer me takva muzika baš i ne zanima, a pogotovo otkako se dogodilo ovo na Eurosongu pa je čovjek umislio da je velika zvijezda. Zato nisam čuo, je li ga voditelj pitao ono najvažnije, a to je pitanje o tome – kako je Houdek mislio dobiti gomilu glasova od velikog broja homoseksualne publike, kada se u međuvremenu otkrilo da je o toj istoj publici davao nekakve homofobične izjave prije par godina. Iskreno, ne pratim što se događa na gay sceni, a pogotovo ne pratim Žakusove izjave, ali ovo je vrlo zanimljivo. Baš čovjek nema sreće. Eh, da je to znao na vrijeme. Pa valjda bi se prilagodio.
HAJDE “ZAČE”, KRENI NA POSAO
Ali, vratimo se mi ovoj emisiji. Gledao sam punih par minuta dok nisam okrenuo program na reprizu reprizine reprize “Večere za pet” koja mi je i pri stotom gledanju zanimljivija od ovog prenemaganja i tada sam zaključio sljedeće: hrvatski je jezik jedno čudo. Nikada ne znaš kada će te iznenaditi s nekim novim jezičnim konstrukcijama. Ovaj put je to zvučalo ovako. “A sada malo glazbe koju će nam pružiti naš Žak. Hajde Zače, kreni na posao”. Moram priznati da me ovo “hajde Zače” oborilo s nogu. Bože, kako to grozno zvuči. Nezgrapno, smotano, nelogično… Ali, s druge strane, kako zbilja glasi vokativ od imena Žak? Oj, Žače, vjerojatno. Znači, voditelj nije pogriješio. S treće strane, kako bi se to pisalo da se mora napisati, s obzirom da se ovaj hrvatski pjevač zove nekako nehrvatski. “Oj, Jacquese”, možda? S četvrte strane, zašto se to ne piše hrvatskim jezikom? Sve je to malo nezgodno. Ali, koga uopće briga za to? Ja pjevam da mi prođe vrijeme…
“DRAGO MI JE DA SAM BILA DIO OVOG DOGAĐAJA”
U regionalnom dnevniku uvijek ima zanimljivih stvari i ja ga volim pogledati i uvijek pohvalim ove naše zadarske novinare, snimatelje i voditelje, jer, ruku na srce – znaju ljudi raditi svoj posao. Ipak, ovih su me dana malo naljutili. Sve je bilo zanimljivo. I prilog o susretu ljubitelja “fića” u Šibeniku, i sve druge lijepe stvari, ali kada su počeli o utrkama skutera na zadarskoj rivi, nemalo sam se iznervirao. Sve je bilo super i krasno i svi su oduševljeni i sudionici i građani. Ovo da su sudionici bili oduševljeni je sigurno istina. Dobili su jednu od najljepših lokacija na svijetu da kampiraju, vjerojatno nisu puno ni platili, a mogu se do mile volje prošetavati u donjem rublju, tuširati se ispred svojih kamp-kućica, turirati svoje bolide i na suhom /vjerojatno se radi o ispiranju slatkom vodom/ i raditi sve ono za što bi im prikladniji bio neki auto-kamp u nekom selu, izvan turističke sezone. Jednako su tako svojevremeno oduševljeni bili i sudionici svjetskog prvenstva u sinkroniziranom plivanju, u onom, ne znam kako se zove, navijačkom plesanju, i ostalim kvazi sportovima koje nitko ne želi pa onda dolaze k nama.
Vratimo se onoj gospođi. Ona kaže kako je oduševljena i kako joj je drago da je bila dio toga. Ja pak nisam. Zauzeli su cijelu rivu, morao sam gledati njihovo kampiranje, danima su stvarali nesnosnu buku, a da i ne spominjem smrad benzina koji me ovako alergičnog i bolnog davio. Uostalom, ako neko misli da sam pretjerao, reći ću ono što me najviše boli. Gazili su i po cvijeću koje je vrlo lijepo posađeno po cijelome gradu gdje za to ima mjesta. Zato, ako je ona gospoja još uvijek oduševljena ovom manifestacijom neka ih sljedeći put ugosti u svome dvorištu jer sam siguran da ne živi na Poluotoku kao nas sedam ili osam koliko nas je ostalo i koji svoje stanove još nismo pretvorili u apartmane.