Mario Padelin: Malo jesam "pomaknut", ali ne pretjerano

Slika korisnika admin
Autor: 

Deset godina na istom  radnom mjestu za  profesionalca možda  nije puno, ali kada se radi o  honorarcu koji je pisati počeo  rekreativno, onda ta obljetnica našeg kolege ipak zavrjeđuje poseban osvrt. Mario  je doduše obećao i počastiti  redakciju, ali tu se pokazao  puno nepouzdanijim nego  pri predaji svojih tekstova, s  kojima nikada nije kasnio.

Padelin je po svim mjerilima dosta neobična osoba.  Kod njega je sve nekako  neuobičajeno. Petlja se u  puno stvari, a ništa ne radi  do kraja. Piše glazbu i stihove, svira gitaru, kako sam  kaže - nedobro, pjeva granično, jedan je od osnivača  sada već etablirane književne udruge "ZaPis", snima  neobične fotografije, ali povod ovom razgovoru je ipak  njegov novinarski rad.  Počeo je pisati tv-kolumnu i  ubrzo prešao na prikaze  koncerata, putopise, kulturne događaje, kritike, da  bi na kraju zabrazdio i u  sport. Komentira, hvali, ali  češće kritizira, prigovara i  po svemu se ponaša kao  prava čangrizava svekrva,  pa je tako i dao ime svojoj  kolumni koja je, po svemu  sudeći, možda i među najdugovječnijim u našem novinarstvu.

Urednici se svidjela  moja zloća

Kako je to sve u stvari  počelo?

- Ja sam u stvari počeo pisati još prije rata u zanimljivoj tiskovini koja se zvala  "Fokus". Pisao sam glazbene  recenzije, ali sam napravio i  intervju sa svojim glazbenim  idolom, velikim Dragom Mlinarcem. Novina se ugasila, a  ja sam povremeno radio na  radiju "Donat" gdje sam vodio emisiju "Domaće je domaće" i još neke čija sam  imena zaboravio. Onda sam  se deset godina bavio muzikom da bi me moja prijateljica Arijana, koja je tada pisala  za "Zadarski", jednom čula  kako žestoko kritiziram tadašnji tv-program. Svidjela  joj se moja zloća i ponudila  mi je pisanje kolumne. S obzirom da se u to vrijeme moja  grupa raspala, a ja sam pod  prastare dane priveo kraju i  svoje nesretno školovanje,  imao sam vremena za nove  izazove i tako je to počelo.

Jesi li tada mislio da će to  biti tako dugotrajno i ozbiljno?

- Iskreno, nimalo. Stvar je u  tome što se televizija toliko  involvirala u naše živote i ima  toliko programa i sadržaja da  uvijek možeš naći temu za  pisanje. Rjeđe za pohvaliti, a  puno češće za pokuditi. Ono  što me održalo u toj priči je  povratna informacija čitatelja. Ne prođe dan, a da mi  netko nešto ne sugerira i komentira. To mi je najvažnije, i  da nije toga odavno bih  odustao, da se ne pretvorim u  one nesretnike koji očajnički  žele nametati svoje mišljenje  i pišu dopise na sve strane, a  važni su samo sebi samima.  Ja ne namećem svoju politiku  i filozofiju, već ismijavam  tuđu da bih zabavio ljude. Do  sada sam objavio preko 500  kolumni i oko 150 velikih tekstova, uz preko 1.000 fotografija.

Osim kolumne, tvoj je dijapazon pisanja uistinu širok.

- Ustvari, ja sam već nakon  nekoliko mjeseci proširio  svoj rad. Primijetio sam da  moji urednici imaju puno razumijevanja i moram priznati da lijepo toleriraju moje  svaštarenje. A što ću kada mi  je sve zanimljivo! Sajam u  Benkovcu, odlazak u robni  centar, posjet ZOO-u... Odem  u Beč na koncert Pink Floyda,  napišem jedan tekst o svirci,  drugi o putu do tamo, a treći  o samom gradu. Često samo  napravim slike pa poslije, na  osnovu njih, radim tekst.

I Enio mi je odao  priznanje na  fotografijama

Kada smo kod slika to je  posebna priča. Mislim da  nema novinara koji je toliko  puta u tekstove ubacivao  vlastite portrete. Narcisoidnost, ili nešto ozbiljnije?

- Istina. Imam kameru od  malih nogu i jako volim snimati, tako da svi moji tekstovi  imaju brižljivo napravljene  slike usko vezane uz temu, a  zbilja vrlo često slikam sebe.  Iako nikada nisam išao u  maškare, volim se prerušavati za potrebe teksta, tako da  to i nije neka perverzija. Bio  sam svašta. Od poslovnog  čovjeka do prostitutke. Čak  mi je i umjetnik Enio Meštrović priznao da sam i prije njega glumio prosjaka na mostu,  samo što je on zaradio puno  više novca koje je kasnije dao  u dobrotvorne svrhe, a ja sam  svojih sedamsto lipa sebično  zadržao za sebe. Bilo je prijedloga da sve te slike izložim,  ali mislim da je u današnje  vrijeme, kada svatko kome  roditelji kupe digitalni aparat  uobrazi da je fotograf, to postalo suvišno.

Koje svoje tekstove smatraš najuspješnijim?

- Tekst koji je izazvao najviše pozitivnih komentara je  trilogija o svadbarskim  običajima, čije sam dijelove  čak čitao i na ozbiljnim  književnim večerima, a najviše je prašine digao tekst o  cajkama gdje su me, nakon  što su ga prenijeli još neki  portali, otvoreno optuživali  za ksenofobiju. Čujte, svak se  češe tamo gdje ga svrbi.  Činjenica je da veliko hrvatstvo i srpske cajke nerijetko  idu ruku pod ruku, samo što  je to teško priznati. A vrlo je  indikativno. Najviše mi je  neugodnosti donio tekst o  ovisnostima.

Vjerojatno bude i negativnih reakcija.

- Ma bude, ali to je više  onako - smiješno. Nogometni navijači, frustrirani povjesničari, malograđani... Uglavnom, dokoni ljudi. Stižu pisma koja čitam gostima u dugim zimskim noćima pa se  smijemo. Uostalom, bolje je  kada te pogodi istina nego da  utjehu tražiš u laži. Imam doduše prijatelja, starog Zadranina, koji mi često kaže  -"Mario, tebe će netko ubiti",  ali sve je to zafrkancija. Nisam ja nikakav ozbiljan novinar - istraživač. Ne petljam se  u politiku, ekonomiju, ne  želim više nego što imam... Ja  sam u stvari jedan zafrkant.

Stječe se dojam da si nekako najstručniji kada je u  pitanju rock glazba.

- Slažem se s time. Mislim  da spadam među potkovanije stručnjake, jer rock je  važan segment moga života.  Napisao sam i knjigu "Dodatna rock-škola" u kojoj se bavim marginaliziranim izdanjima i izvođačima - više kao  udžbenik, a koju ću morati  objaviti čim se dočepam novca. Zahvaljujući ovom poslu  imao sam sreću i čast upoznati puno meni dragih glazbenika. Rundeka, Arsena,  Langera, grupu Wishbone  Ash, Predina, Francija  Blaškovića i da sada ne nabrajam. Najviše su me  oduševili Franci i Sejo iz Zabranjenog Pušenja. Muzika i  poezija su važni segmenti  moga života. O čovjeku, ako  si realan, možeš imati relevantno mišljenje i kada čuješ  kakvu muziku sluša (ako  sluša).

Dobri ljudi pate i  stradaju

Primjetno je da jako izbjegavaš otvoreno političko  izjašnjavanje.

- A koja je korist od toga da  se ja izjašnjavam? Neš' ti faktora. A i zbog koga se nervirati? Ako ides pacifizmom, ne  postižeš gotovo ništa osim  "respekta" intelektualne manjine, a pitanje je koliko katarza može mijenjati mentalni sklop krda. Čovjek u "sretnoj" zemlji ne bi trebao znati  ni ime premijera, a ne da političari budu dio estrade. Nikada, ali nikada nisam bio  član neke stranke ili političke  opcije. Uostalom, ja sam prije svega i iznad svega umjetnik i humanist.

Često kritiziraš neke pojave u društvu.

- Ne volim hipokriziju. Volio bih da nam unuci žive bolje, ali mi se sve čini da će taj  novi svijet biti još gori. Mi  živimo donekle pristojno, ali  kada pogledate što se događa  u svijetu vidite da razloga za  optimizam nema. U Kambodži je npr. UN potrošio 150  milijuna dolara na suđenje  Crvenim Kmerima koji su  ubili milijune, a do sada je  osuđen samo jedan čuvar  zatvora i to na 35 godina, a i  to će mu biti skraćeno. A tek  povijest... Herod je ubio  ženu, tri sina, punicu i šogora  i sve dječake do dvije godine,  španjolski inkvizitor Torquemada je u XV st. spalio najmanje 2.000 nevinih na lomači, belgijski kralj Leopold  II je krajem IX st. u Kongu  skrivio smrt ok 15 milijuna  ljudi. I svi su oni umrli u miru, u dubokoj starosti. Dobri  ljudi pate i stradaju, a oni oni  drugi žive. Brecht se dobro  pitao: Kako netko može živjeti dok njegove prijatelje  progone, muče i ubijaju?  Čovjek zna kako ugušiti svoju  ljudskost. Doduše, pojavi se  netko kao što je papa Franjo,  neki glas razuma, ali moralne  devijacije su jake.

Kakvi su planovi za  dalje?

Zdravlje i mir u obitelji,  knjige i da konačno snimim  taj CD. Ako Bog da zdravlja,  napravio bih i koji koncert u  svrhu promocije, ali sa svim  što uz to ide. Projekcija fotografija, video snimaka i prezentacija poezije. To sam  namjeravao ostvariti prije  nekoliko godina, kada sam  pokrenuo "Sebični div art  projekt", ali sam zbog obiteljskih i zdravstvenih problema  cijelu stvar stornirao i imao  samo nekoliko manjih nastupa na književnim večerima.

 Često spominješ zdravlje.

- Tko sa zdravljem problema nije imao, taj ga cijeniti  ne zna. Da nije bilo sposobnog osoblja Hitne pomoći i  naše  Opće bolnice koja je jedna od najboljih u Hrvatskoj, mi sada ne bismo razgovarali i zato mi je cilj miran život da bi isti što dulje  potrajao.

Svi smo robovi  prolaznosti

S obzirom da cijeli život  svaštariš, jesi li se sa svim svojim "talentima" obogatio?

- Ima jedna divna scena iz  dokumentarca u kojemu su  nekoliko bivših ljudoždera iz  Papue-Nove Gvineje doveli u  Ameriku i tamo im onda pokazuju svo obilje kojim su ljudi okruženi, na što jedan od  njih kaže sljedeće: "ljudi ovdje  imaju sve i sada još samo moraju smisliti kako da žive  vječno. Jer tragično je imati  sve ovo, kuće, zemlju, stoku  pa onda umrijeti." Taj poludivlji čovjek je sve rekao. Živimo  u svijetu škrtosti i pohlepe i  zato mi je draže podijeliti nego skupljati, ali podijeliti s  onim kome je zbilja potrebno,  a ne dati nekom neradniku.  Zato i ne tražim više nego što  mi treba. A treba mi malo. Cilj  mi je sačuvati u srcu još dovoljno muzike za životni ples.

Ti si sretan čovjek?

- Zavisi što pod srećom podrazumijevamo. Primitivac je  sretan kada se vozi po gradu u  skupom autu iz kojeg trešte  narodnjaci, a kulturan čovjek  sreću pronalazi u višim vrijednostima. Najvrjedniji su oni  koji pomažu drugima i oni koji  rade kreativno. Svi smo mi robovi prolaznosti i samo ako se  trudimo napraviti nešto pozitivno, možemo se nadati da će  nas možda pamtiti po nečem  dobrome. Ja znam da nisam  savršen, ali ipak nastojim biti  bolji. Ponekad se uplašim kada  vidim svoje lice u ogledalu, ali  kada se sjetim svega što sam u  životu prošao, konačno - i ne  izgledam tako loše.

Tko je vidio pametnog čovjeka da sluša cajke?

* Čemu tolika averzija prema cajkama?

- Nije to averzija samo prema cajkama već prema onima koji u tome  mogu u živati, a koje ja smatram nižim bićima. Priznajte sami. Jeste li  ikada vidjeli pametnog čovjeka da to sluša? Ono što me posebno nervira je licemjerje nekakvih velikih Hrvata koji slušaju najgore srpsko  smeće koje često izvode ljudi koji su otvoreno pozivali na rat, a u isto  vrijeme se bune protiv nekih rock glazbenika koji su u to doba ostali čista obraza. Netko će prigovoriti da se o ukusima ne raspravlja, ali ovdje  nije u pitanju ukus nego razina kulture i odgoja. Uostalom, ne treba se  bojati tuđe kulture, nego tuđeg primitivizma.

Sumorni stihovi i vedri tekstovi

* Oni koji su čuli tvoje kantautorske nastupe primjećuju da postoji  ogromna razlika u atmosferi sumornih stihova pjesama i vedrih novinskih napisa. Kao da su ih pisale dvije osobe.

- Pa, iskreno govoreći, mislim da se ipak ne radi o cijepanju ličnosti.  Malo jesam pomaknut, ali ne toliko. Činjenica je da su stihovi sa tog  nesretnog, nikada službeno objavljenog albuma "Zločestog reaktora" bili  ipak vrlo optimistični, za razliku od mojih samostalnih pjesama. To je  zato što se radilo o komercijalnijoj koncepciji podređenoj pjevaču Alenu  Buliću, a osim toga, veliki dio materijala je napravio Goran Kovačević  Gorn.

* Kada smo kod cijepanja ličnosti, kako je moguće da ista osoba, iste  1993. godine, napiše veliki dječji hit "Tko je pojeo 15 kila čokolade" i  sumornu "Sanjao sam krvavo more" Zločestog reaktora?

- Da. To se i ja često pitam. Kako je to moguće?

Tv-kritičar bez tv-prijamnika!

* Najzanimljivije je to što ti  navodno uopće i nemaš tv- prijamnik?

- Da. Uistinu nevjerojatno i  nelogično, ali je tako. Nakon  par godina pisanja došla je kabelska, čiji su radnici pri postavljanju oštetili krov iznad  moga stana pa sam ih s  gnušanjem izbacio. Poslije se  televizor pokvario, a novi nikada nisam ni kupio i tako je ostalo do danas. Ja sam jedina  osoba koju poznajem, a da nema tv i to me veseli. Obitelj se  malo buni, pa ih pošaljem kod  susjeda. Imam dobre susjede.

* Pa kako onda pišeš o televiziji?

- Jednostavno. Društven  sam čovjek i imam puno prijatelja i nešto rodbine. Često  im se uvalim u domove, a  svugdje je upaljen tv. Tu onda napravim zabilješke i poslije razradim.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (4 glasova)

Komentari

Slika korisnika malipingo
Dooobar,bravo Mario.
Slika korisnika Mali Marinko
Uživam u njegovim kolumnama. Bravo Mario
Slika korisnika mizantrop
valjda će ih na kraju ipak počastiti. nadamo se da je za deset godina ovako kvalitetnog rada i truda ipak nešto zaradio pa makar i honorarno.
Slika korisnika stonoga
Majstor. Jedan i jedini