Toliko se uzdebelio da mu košulja to teško podnosi

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
Problem je kada ste na godišnjem pa pogledate i prenerazite se količinom, ne gluposti, nego neuvjerljivosti i manirizma kojom zrači svaki kadar i čini ga nepodnošljivim za gledanje. Pitanje je samo, što će na sve to reći Maria Desamparada?
Marin GOSPIĆ
Naši igraju sve bolje i bolje

DOBAR POČETAK ZA OSVAJANJE EUROPSKOG PRVENSTVA

Kao što sam bio i najavio, naši igraju sve bolje i bolje i iskreno se nadam da će biti kao i s Italijom prije 40-ak godina, kada su se jedva provukli u drugi dio, a onda su vođeni fantastičnim Paolom Rossijem postali svjetski prvaci. Ah, taj moj vječiti optimizam... Uostalom, zašto ne. Pa mi smo ipak svjetski doprvaci. Netko će sada reći da smo onomad imali ludu sreću i našega Subašića na golu, ali, kako kaže stara poslovica – pomozi si pa će ti i Bog pomoći. U svakom slučaju, meni je najbolje bilo poslije utakmice kada naši stručnjaci pametuju u studiju. I da se razumijemo – dobro oni govore, ali meni su ipak dvije stvari bile najzanimljivije. Prva je zanimljivost vezana uz botune na košulji Roberta Prosinečkog. Uvijek mi je bio drag i kao igrač i kao osoba pa se malo brinem za njegovo zdravlje. Naime, on se toliko uzdebelio da njegova košulja to teško podnosi, toliko da imam osjećaj kako će mu botuni jednostavno prsnuti i ozlijediti nekoga u studiju. Treba malo smršavjeti naš Robi.
Druga stvar koja je bila zanimljiva, to je činjenica da je naša televizija odlučila (doduše, nenadano i nehotično) dostojanstveno proslaviti Dan antifašističke borbe i to prenoseći govor najboljeg igrača utakmice maloga Vlašića. Naime, ne pamtim da sam vidio toliko petokrakih crvenih zvijezda kao tada. Iza leđa su mu bile reklame, a jedna od njih, za jednu vrstu pive ima upadljivu crvenu petokraku, tj. bilo ih je ravno pet. A šesta zvijezda? Šesta je bila najzanimljivija. Momak je dobio prigodan pokal koji je na vrhu oblikovan kao velika petokraka zvijezda koja je ustvari dominirala i mene je to baš nekako nasmijalo lijepo, a lijepo je da se slavi, kako praznik, tako i pobjeda nad Škotima. Xe, xe, xe...

IPAK IMAMO SREĆE I OVAJ PUT

Eto, sam se sebi divim kako sam u pravu. Taman kada sam napisao kako smo imali sreće zadnji put u Rusiji (i Subašića našeg – ponavljam), saznao sam da ćemo u osmini finala igrati ili protiv Španjolske, ili Poljske, ili Slovačke, ili Švedske. Drugim riječima, opet imamo sreće. Španjolci nas žele izbjeći jer je to normalno, a mi smo bolji od ove tri zemlje i moja računica je jasna. Doduše, kada dođemo u četvrt – finale, tamo nas čekaju, brrrrr, Njemačka, Portugal ili Francuska, ali i njih ćemo lako pobijediti. Zašto lako? Pa jasno je. Prvo, igra se u Lenjingradu, a tamo ne možemo izgubiti, a drugo, to je već druga faza natjecanja, a mi tada igramo kao ludi. Kažem Vam ja. Osvajanje finala je neumitno. Drukčije ne može biti. Nikako.

NAPETO KAO KIŠOBRAN

Kada ne znam o čemu bih pisao, a onda pogledam sadržaj sapunica i odmah mi dođe smiješno. Slušajte koja drama. »Bernarda kaže Padilli da Viktoris želi znati kako je sat njene kćeri dospio do njega. Padilla kaže da je to sat njegove bake, a uplakana Antoineta kaže Mariji Desamparadi da ne želi da i ona pati, jer voli pogrešnog muškarca i nada se da nju Max uistinu voli...« Zamislite osobu koja pročita ovaj kratak sadržaj, a onda još i sjedne i gleda cijelu epizodu. Oduvijek se zna da sapunice mahom (u stvari, ne mahom, nego u pravilu) gledaju ljudi smanjene inteligencije, kulture i obrazovanja, ali s obzirom da, to moramo otvoreno priznati, takve serije emitiraju uglavnom u neko neutralno vrijeme, normalan ih čovjek uglavnom izbjegava. Problem je kada ste na godišnjem pa pogledate i prenerazite se količinom, ne gluposti, nego neuvjerljivosti i manirizma kojom zrači svaki kadar i čini ga nepodnošljivim za gledanje. Pitanje je samo, što će na sve to reći Maria Desamparada?

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.8 (4 glasova)