Četiri godine do građevinske dozvole

Sad kad imam sve moguće papire i parcelu sa započetom gradnjom, najvjerojatnije ću je u dogovoru s obitelji i prodati. Puna mi je kapa svega. Za ta 462 metra četvorna i građevinsku dozvolu proliveno je puno znoja, živaca i neprospavanih noći, govori Boris Klešnik
Boris Klešnik živi u Zadru i radi kao policijski službenik. Jedan je od onih koji bi u našoj mladoj državi željeli raditi stvari po zakonu, čisto i bez repova. No, što zbog labirinta građevinskih propisa, što zbog neriješenih i nekompatibilnih zakona, a što zbog nepostojanja, tvrdi Klešnik, “volje” u Upravnom odjelu za graditeljstvo i zaštitu okoliša u Zadru da se običnom čovjeku dopusti da raspolaže svojom imovinom, bilo mu je potrebno čak četiri godine borbe s administracijom da bi izašao iz “slijepe ulice” kako bi dobio građevinsku dozvolu za izgradnju obiteljske kuće investitora bračnog para Klešnik, Danijele i Borisa, u dijelu stambenog naselja Novi Bokanjac, treći red istočno od glavne Ulice Franje Franceva.
Prijetnja građanskim neposluhom
Iako je već na početku pri podnošenju zahtijeva za građevinsku dozvolu Gradu Zadru uredno platio 35.204,50 kuna komunalnog doprinosa, pisao brojne žalbe, požurnice i tužbe, platio ovlaštenog sudskog vještaka za vještačenje spornog prilaznog puta, “dopisivao” se s kabinetom ministrice zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Marinom Matulović Dropulić, Središnjim uredom za upravu – Odjel upravne inspekcije, višim upravnim inspektorom Vladimirom Remsom, Uredom predsjednika Vlade RH dr. Ive Sanadera, Državnim odvjetništvom i tko već zna s kim, još zbog nepoštovanja odredbi Zakona o gradnji i Zakona o općem upravnom postupku. Nakon što je obišao sve nadležne institucije tražeći odgovore i rješenje za svoj problem, skupio “tonu” dokumentacije i prije mjesec-dva “zaprijetio” građanskim neposluhom te upoznavanjem javnosti putem elektronskih i pisanih medija, Ured državne uprave u Zadarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstva i imovinskopravne odnose u Zadru “smilovala” se Klešniku i dodijelila mu građevinsku dozvolu. A sve zbog spornog prilaznog puta do građevinske parcele koji se nalazi u detaljnom planu i koji je u državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu Grada Zadra. Građevinska dozvola je i izdana odmah nakon što je Grad Zadar sudskom presudom i formalno pravno upisan kao vlasnik zemljišta na kojem se pristupni put nalazi, što je omogućilo da Klešnik dobije pravo služnosti.
Pirova pobjeda
– Ovo je Pirova pobjeda. Izostalo je slavlje. Iako sam dobio dozvolu više uopće ne razmišljam o gradnji kuće na Novom Bokanjcu. U međuvremenu sam digao kredit i potrošio ga na adaptaciju stana. Sad kad imam sve moguće papire i parcelu sa započetom gradnjom najvjerojatnije ću je u dogovoru s obitelji i prodati. Puna mi je kapa svega. Za ta 462 metra četvorna i građevinsku dozvolu proliveno je puno znoja, živaca i neprospavanih noći, govori Klešnik, tvrdeći da sad samo želi skrenuti pažnju na birokraciju i na nezakonit rad administracije kako bi pomogao svim sadašnjim i budućim tražiteljima građevinske dozvole. Naime, protiv tri mjerodavne službenice Ureda državne uprave, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove Zadar shodno članku 172 sr. 1 Zakona o kaznenom postupku još u listopadu protekle godine podnio je kaznene prijave od kojih, u trenutku razgovora, ne želi odustati.
Bez dozvole i novca
U ne tako davnoj prošlosti, kako biste izgradili kuću, bilo je dovoljno imati punu torbu novca te ga postupno vaditi iz nje i kupiti prvo zemljište, zatim materijal i na kraju unajmiti radnu snagu koji će izgraditi kuću, bilo za stanovanje ili za odmor tijekom godine. O dozvolama, a pogotovo o prostoru malo se razmišljalo te je za mnoge to bio samo nepotreban gubitak vremena. Novija svakodnevica izbrisala je tu naviku, jer smo svjedoci brojnih slučajeva rušenja bespravno izgrađenih objekata. Ono što ljude koji kreću u građevinsku investiciju najviše zanima je kako doći do tog vrijednog dokumenta zvanog građevinska dozvola, na primjer, za obiteljsku kuću.
Prvo parcela na kojoj će se graditi kuća mora imati pristup na javnu prometnu površinu. Nakon toga treba imati izgrađen glavni projekt koji mora biti usklađen s lokacijskom dozvolom te na kraju treba platiti komunalni doprinos jedinici lokalne samouprave. Prigodom ovog zadnjeg treba biti oprezan i najbolje ga je platiti pred sam kraj, govore mjerodavni. Teoretski se može dogoditi da netko plati na početku komunalni doprinos (slučaj Klešnik), a voditelji postupka nakon izvida situacije na terenu ne odobre izdavanje dozvole pa je ostao i bez nje i bez novca. Zbog toga tek nakon uvida stanja na terenu i kada se vidi kako ne postoji nijedna prepreka za ostvarivanje prava na dozvolu, plati se komunalni doprinos i onda se dobiva građevinska dozvola. Ipak na terenu i u praksi situacija je drugačija, čemu je najveći uzrok prenatrpanost ureda zahtjevima za građevinskim i lokacijskim dozvolama.
– Još od podnošenja zahtjeva u svibnju 2004. godine uputio sam više prigovora, ali nisam dobio nikakav odgovor. U međuvremenu sam pisao predstavke Ministarstvu graditeljstva te mi je u rujnu 2006. godine, stiglo rješenje kojim je moj zahtjev odbijen jer nisam navodno dokazao vlasništvo nad pristupnim putem ili pravo služnosti, prisjeća se Klešnik, dodajući kako to nije ni mogao dokazati jer je put upisan kao “društveno vlasništvo” pa mu nitko nije ni mogao dati pravo služnosti.
Da nije istinito, bilo bi smiješno
No, u nalazu sudskog vještaka iz mjeseca kolovoza protekle godine nedvojbeno se tvrdi kako je prilazni put do Klešnikove građevinske parcele provedbenim planom određen i usvojen kao produžetak postojeće izgrađene ulice Željka Markovića, koja siječe glavnu prometnicu kroz Novi Bokanjac, Ulicu Franje Franceva, te da se vodi kao društveno vlasništvo.
– Prije kupnje zemljišta uvjerio sam se i u Uredu za urbanizam i u Uredu za katastar da postoji već ucrtan prilazni put na parcelu te da se navedena nekretnina smatra građevinskom parcelom koju je Grad Zadar kao zamjensku parcelu ustupio drugom vlasniku u zamjenu za građevinsku parcelu na kojoj je planirana izgradnja dalekovoda. Tri mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, početkom kolovoza 2003. godine, dobio sam traženi izvod iz kojeg je bilo vidljivo da ne postoje zapreke za izgradnju obiteljske kuće pa sam krenuo u ishođenje građevinske dozvole gdje su mi osporavali postojanje prilaznog puta. Da nije istinito, bilo bi smiješno, govori Klešnik dok iz velike torbe vadi nekoliko kilograma, pravo brdo papira s raznoraznim rješenjima, zemljišno-knjižnim izvacima, predstavkama, tužbama…
– Umjesto da mi je na vrijeme sugerirano da ne ispunjavam određene uvjete za dobivanje građevinske dozvole u dobroj nadi za ishođenje financijski sam se opteretio za izrade nacrta, čišćenje i mjerenje terena, plaćanje komunalne naknade, vještačenje sudskog vještaka, putovanja u nadležno ministarstvo radi dokazivanja stvari te raznoraznih pristojbi. Istovremeno sam pretrpio i znatnu imovinsku štetu koja se očituje u cijeni izgradnje obiteljske kuće koja je prije četiri godine bila znatno niža te za uređenje privremenog stana u obiteljskoj kući roditelja. Tko to može platiti, pita se Klešnik, dodajući kako je građevinsku dozvolu čekao četiri godine, a po zakonu trebao ju je dobiti za maksimalno trideset dana od dana primitka urednog zahtjeva i pribavljenih potvrda na glavni projekt.
– Po kojem to zakonu sam čekao čak četiri godine? Ako je zakon isti za sve, onda se na sve treba i odnositi i trebaju ga se svi pridržavati, a ne kako komu paše, zaključio je Boris Klešnik.