Nenadmašna kovačica Nada Botunčeva

Kovačica Nada se razlikuje od drugih. Ona nije samo mehaničar u ovom poslu. Pod njenim rukama željezo se oblikuje kao vosak. Ona uživa u ovom poslu. Ne, nema toga metala koji ona neće oblikovati

Po sjećanju, bio je mjesec srpanj 1965. godine. Nakon odrađene noćne smjene u “Vinariji Zadar”, biciklom sam došao u Krnezu. Prije dvije godine ćaća je poginuo. Poslovi domaćinstva uglavnom su pali na mene. Kar kojega smo imali skroz je dotrajao. Popravci su bili učestali. Kada sam marendao, mater mi reče: “Prije koji dan naručila sam izradu novoga kara u Briševu kod moje Nade. Pola sam platila unaprijed, a ostatak prilikom isporuke kara.” “Ma koje Nade?” kažem. “Neće ti valjda ženska raditi novi kar.” “Raspitala sam se. Ona radi s ćaćom. Dobro rade. Niko se nije žalio.” “Ne dolazi u obzir, kažem ja. Rugat će nam se! Taj kar će se odmah rasuti. Idem odmah u Briševo vidjeti što si ti to ugovorila.” Uzjahao sam na biciklu i žurno krenuo prema Briševu. Razmišljam putem. Možda nisu puno odmakli poslom. Možda pristanu na dogovor. Pošteno je da ono što su imali troška i naplate. Ostatak novca da vrate, a ja ću ugovoriti posao kod drugih kovača. Molim boga da putem nikoga ne sretnem. Ako nekoga i sretnem i ako me priupita kojim poslom idem, reći ću: “Naštelavao sam rađe od prednjeg kola bicikle i idem se malo provozati da vidim kako će se ponašati kolo u vožnji.” Istinu ne smijem reći. Smijati će mi se.
Vraćanje povjerenja
Vožnja biciklom trajala je skoro četrdeset minuta. Skrenuo sam s glavnog puta i vozim se prema kovačiji. Zaustavio sam se nešto dalje od ulaza u kovačiju. Čujem, u kovačiji netko kuje. Zvuk se dobro čuje. U dvorištu ispred kovačije su dvije murve. Jedna bijela, druga crna. Pune prekrasnih plodova. U kraju jedne murve repom se od muha brani zavezani konj. Konj je bijele dlake. Dobro ugojen. Teretni konj. Uza zid kovačije naslonjeno je više kola od karova. Nekoliko plugova. Pet šest velikih sidara od brodova. Onako posakrimice, berem murve i osluhujem što se kuje. Kako sam od malih nogu brojne dane provodio u kovačiji dobrog kovača, tetka Marijana Rudele iz Radovina, to mi je svaki udarac po metalu i nakovnju poznat. Zaključujem, kuje se motika, sjekira i kosor. Udarci su odmjereni, čvrsti i ne razlikuju se od udaraca ostalih kovača. Kada je kovanje obavljeno, iz kovačije izlazi djevojka obučena u bijele hlače i bijelu majicu kratkih rukava. Punašna. Stasita. Prekrasna djevojka. Mojih godina. Na nogama ima bijele patike. Mene nije vidjela. Ušla je u kuću. Za desetak minuta se vraća ponovo u kovačiju. Ugledavši mene ispod murve reče: “Dečko! Je li vi nešto trebate?” “Da”, odgovorim. “Ja sam Zorkin iz Krneze. Ona je prije koji dan dogovorila izradu novoga kara kod Vas. Došao sam vidjeti u kojoj su fazi radovi.” “Možete slobodno pogledati! Sva drvenarija je u drugoj prostoriji. Danas ćemo stavljati šine na kola. Prednji trap je skoro gotov. Ćaća je još od pet sati u kovačiji i išao je malo odspavati. Kada se odmori stavljat ćemo šine na kola.” Kažem: “Da to je najteži posao oko kara.” “Upravo tako”, odgovori ona. “Malo kasnije ja ću naložiti vatru za zagrijavanje šina. Imamo spojiti i jednu puknutu šinu od kara. I potkovati onoga konja. Za danas imamo i previše posla. Vidiš, kolika je vrućina. Daška vjetra niotkuda. Cvrčci se pošteno raspjevali.” “Dok vam se otac ne odmori, mogu Vam i ja pomoći.” “Dapače. Svaka pomoć je dobrodošla. Možete li mi pridržati noge od konja.” Nema problema. Uzeo sam konju zadnju nogu, ispružio je i stavio u položaj za potkivanje. Nada je uzela standardnu neobrađenu potkovu i odmjerila po kopitu. Na vatru sam dodao još koksa. U ugalj je stavila potkovu i nakon zagrijavanja napravila pete na potkovama. Više puta ona kontrolira temperaturu željeza. Kada se je željezo toliko ugrijalo da iz njega iskaču iskre i izlazi žuto zeleni plamen, polaže ga na nakovanj. Primjećujem. Ona se razlikuje od drugih kovača. Ona nije samo mehaničar u ovom poslu. Ona je sastavni dio željeza i čelika. Pod njenim rukama željezo se oblikuje kao vosak. Ona uživa u ovom poslu. Ne, nema toga metala koga ona neće oblikovati.
Ispravljanje tuđe pogreške
Nakon odmora prema radnji dolazi vlasnik radnje, kovač Marijan Botunac. Kada je ugledao mene, pita: “Kojim dobrom Vi dečko?” Nada uskače s odgovorom: “On ti je od Zorke iz Krneze. Zanima ga u kojoj su fazi radovi oko kara. Pomogao mi je potkovati konja.” “Od vašega kara sve je tu”, reče Kovač. “Ti samo slobodno razgledaj. Za mjesec dana kar će biti spreman za isporuku.” U tom trenutku u dvorište ulazi konj i na njemu jaše mladić. Prekrasan angir. Pravi ljepotan. Star oko dvije godine. Na nogama nema potkova. Momak je sjašio s konja. Kovač reče: “Vežite ga za murvu. Neka je u hladu. Odakle je konj?” “Iz Grada sa Stanova. Od Goića”, ponosno odgovori mladić. “Koje mu je ovo potkivanje?” “Drugo.” Kada se je Kovač s kliještima približio konju i dao znak da će ga uhvatiti za zadnju nogu, konj se je odmah uznemirio i počeo se propinjati na zadnje noge. “Ovoga konja ja ne mogu potkovati”, kaža Kovač. “Prilikom prvog potkivanja napravljena je velika pogreška.” “Da”, reći će mladić. “Uboden je!” “S takvim konjima jedino iskustvo ima naš kovač Mile Dragaš. On ti je potkivao i najžešće konje u vojsci. Otiđi do njega i zamoli ga da dođe pomoći.” U kratkom vremenu došao je mladić s Dragašom. Dragaš je sa sobom donio podulji konop. Smjelo je prišao konju. Vezao je Sokolu konop oko vrata. Zatim je istim konopom do samog kopita vezao prednje i zadnje noge. Kraj konopa po dužini oko pet metara provukao je između nogu konja i dao vlasniku konja naputak. “Lagano ćeš povlačiti konop natrag. Doći će do skupljanja glave i nogu u jedno tijelo. Vuci polako. Ništa usiljeno. Konj se ne smije ozlijediti.” Nakon kratkog potezanja konj se polagano srušio na bok. Zatim je Dragaš učvrstio konopom noge i konjsku glavu. “Nado! Sada možeš početi s potkivanjem”, reče Dragaš. On će biti uz konja. Maziti ga po vratu i tepati mu, da konj ne doživi šok. Pravi šaptač konjima. Ja sam se sav uživio u ovu potkivačku radnju jer slično nisam vidio. Nada nije očekivala da će Dragaš prepustiti njoj ovakvo potkivanje. Vidim da i Marijan i Dragaš puno drže do njihove kovačice. Dragaš nije sebičan. On i Marijan će budnim okom pratiti da ne bi nešto krenulo po zlu. Imaju puno povjerenje u svoju Nadu. Nada je Uredno obradila kopita. Dvostruku pažnju mora posvetiti jer kuje u neprirodnom položaju. Uz savršenu tišinu i lagano Dragašovo šaptanje Sokolu, potkivanje je uspješno obavljeno. Po odlasku Dragaš će reći vlasniku: “Ne dopusti da ga potkivaju početnici kovači! Zapamti! Ubuduće ga dovodi na potkivanje samo kod naše Nade. Napraviš li drugačije, nećemo ti više pomoći.”
U Briševu je više žena kovalo
Zapamti sine Ivane! Od pedesetih godina prošlog stoljeća u Briševu su bila tri vrsna kovača: Mile Dragaš, Grgo Kovačević i Marijan Botunac. Između njih nije bilo zavisti i nepoštene konkurencije. Držali su se kao braća. Ako bi nekome ponestalo ugljena ili alata, jedan drugome su priskakali u pomoć. Kada bi netko izustio neku lošu riječ pred nekim od njih o njihovom kovaču, on bi prekidao svaku diskusiju i hvalio njegove vrline. Uvjerio sam se. Nadu Marjanovu drže sebi ravnoj.
Moja pomisao da se radi o lošoj kovačici je bila sasvim pogrešna. Suvišno bi se bilo uvjeravati u bilo koju dodatnu radnju kovačice Nade. Sunce je već dobrano palo prema zalazu. Pozdravio sam se s Kovačem i napustio Briševo. Kada sam došao kući mater me upitala: “Već sam se zabrinula. Što si se toliko zadržao. Jeli sve u redu?” “I više nego u redu kažem materi. Tvoja Nada ne da kuje željezo, ona razgovara sa željezom. Kar će biti gotov za dvadesetak dana. Za počastiti kovača i Nadu uzgoji najboljega pivca. Zapamti! U kovanju kara neće ti oni napraviti niti jednu grešku.” Čuješ, reći će mater: “O Marjanu sam čula samo lijepe riječi. On ti ima osmero djece. Prve su se rodile ćeri: Stoja, Boja, Janja, Zora, Nevenka i Nada. Zatim sinovi Ante i Dinko. Vidio si kako Nada kuje i potkiva konje. Tako je naučio kovati sve ćeri.”  Dan isporuke je uredno javljen. Mater je ispod cripnje s krumpirima ispekla najboljega pivca i donijela u Briševo. Za jelom pitam Kovača: “Poznajem brojne kovače u zadarskom okruženju. Nitko nije dao učiti ćere kovačkom zanatu osim Vas. Kojim ste se motivom Vi rukovodili?” Sve su mi ćeri ovladale kovačkim poslom”, kaže Kovač. “Neke više neke manje. Po mome svaka žena treba biti mila, marljiva, blaga, čedna, pobožna, milosrdna, velikodušna, darežljiva, uzdržljiva, religiozna, postojana i uvijek zaposlena. Nerad i siromaštvo uzrok su dubokog pada žena. Žena se od njih brani svojim radom. Vrline žene ne smiju se gubiti ni u brodolomu ni u požaru.”
Za ručkom nam je Nada ispričala i jednu ružnu priču: “Bilo je to pred Božić 1956. godine. Tada je imala sedam godina. U kuću su iznenada došla dva rubača s kamionom. Godina je bila teška i ćaća nije porez platio na vrijeme. Rubači traže da pokriće duga kompenziraju sa svinjom. Ćaća predlaže kompenzaciju s teletom i odgodom za dva mjeseca. Za dva mjeseca tele će dobiti na težini i dug će biti uredno podmiren. Rubači su nepopustljivi. Žele trenutnu naplatu duga sa svinjom. Uvidjevši nepopustljivost rubača, ćaći su potekle suze. Kada sam ugledala suze na ćaćinu licu, plačući sam potrčala do prasetara. Uzela vile u ruke i stala na vrata. Uputivši se po svinju, rubači su me onako uplakanu ugledali s vilama. Zastali su! Pogledali se, i otišli neobavljenog posla. Po proteku dva mjeseca ćaća je prodao telića i uredno podmirio porez.”
Pošteni i vrijedni ljudi
Sine Ivane! Moram ti reći! 13. srpnja 2011. godine, otpratili smo na vječni počinak Ivu Jusupa u njegovoj 84. godini. Taj časni čovjek slovio je za jednog od najboljih mobinaša iz Briševa. Bio je to dostojan sprovod čovjeka i poštenjačine koji je živio i od motike i svojih žuljeva. Građevinski radnik, cestar, pričuvni časnik, profesionalni vozač… Na ispraćaj su mu došli brojni ne samo iz Briševa i grada, nego i drugih mjesta u okolici, odasvud gdje je ostavio trag svojih žuljeva.
Red je da spomenem i njegovu družinu, one, koji su često u mobinama kopali s njim. Sve pošteni i vrijedni ljudi. Cijeli dan bi kopali, a uvečer s pjesmom vraćali se kući. To su: Gajo Bulić, Šime Rončević, Krste Grabovac, Vinko Milin, Tone Butić… Često su znali reći: Ovako dobro i dugo kopati mi ne bi mogli izdržati da nemamo vrsne kovače i kovačice. Oni najbolje znaju skovati i okaliti motiku. Naša motika razlikuje se od drugih. Ona se ne krivi, ne puca, nego se troši. To će reći i Ivica Grubić Lolo, danas jedan od najboljih kopača motikom.
Sine Ivane, kada budeš prolazio kroz Briševo, zaustavi se. Prošetaj prekrasnim i bogatim Briševskim poljem. U njemu ćeš u svako doba godine naći prekrasnih cvjetova. Najljepše cvjetove uberi i odnesi na grobove naših vrsnih kovača: Mile Dragaša, Grge Kovačevića i Marijana Botunca. Pored njih su ti i vrijedni kopači: Gajo, Ive, Šime, Krste, Vinko, Tone… Pomoli se za pokoj im dušu. Naši su! Zaslužili su! Najbolji su! Često se pomoli i za zdravlje naših kovačica i našega kopača Lole.
I na kraju zapamti riječi cara Oktavijana! Kada su ga upitali? Zašto je dao da njegove ćeri nauče plesti, tkati, šiti i druge ženske poslove u svili, zlatu i lanenoj pređi raditi. Odgovorio je: “Iako sam gospodar svijeta, ne znam hoće li moje ćeri ikada biti u nevolji i želim da mogu živjeti od svoga rada. Dok su kod kuće neka rade da sačuvaju poštenje.”