Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Bilo na TV-u, kao da nije

23.08.2016. 22:00


BILO JE NA TV-u, A KAO DA NIJE NI BILO
Jedan sam od onih koji vole gledati sportska nadmetanja, Olimpijske igre pogotovo. Ipak, s obzirom da sam bio na udaljenom otoku, da sam uživao u svemu što nama bogatima i intelektualno superiornima ljetni praznici nude, po prvi put nisam pratio tv prijenose, za što je dijelom odgovorna i vremenska razlika. S obzirom da se u takvom stanju ne bi smjelo komentirati ništa, onda ću se ovog puta suzdržati kritiziranja tv- prijenosa i samo čestitati našim sportašima, kako onima koji su osvojili medalje, tako i onima koji su se kvalificirali na to veliko natjecanje, među koje spada i naš Zadranin, bacač kugle Stipe Žunić koji je dogurao do finala, što je uistinu velik uspjeh. Meni je osobno najviše žao Damira Martina i one druge zlatne medalje u veslanju, koja je izgubljena za par centimetara. Nekako volim kada nam osvjetlaju obraz ti sportaši tzv. malih sportova, koji za razliku od loptaških ili tenisačkih kolega teško sastavljaju kraj s krajem i u vječnoj su potrazi za sponzorima, a svi zajedno ne potroše novca za koliko se vani proda jedan jedini prosječni nogometaš.
TO NIJE SPORT NEGO DEKADENCIJA
Kada smo već kod Olimpijskih igara, sjetio sam se jedne stvari zbog koje sam ugasio televizor, jer nisam mogao gledati to prenemaganje. Radi se naravno o konjičkim disciplinama. Naprosto je nevjerojatno da se još nedavno raspravljalo treba li na Igrama zadržati hrvanje, iako se radi o jednom od nastarijih sportova, a da se u isto vrijeme ne povede pitanje besmislenosti konjičkih sportova. Na televiziji su čak doveli nekog tko je kao stručnjak, pa nam je taj objašnjavo što se to uopće događa i što je dobro, a što nije, jer to ogromnoj većini sigurno nije bilo jasno.
Imamo tako jednog konja koji na mjestu gdje normalni konji imaju grivu ima trajnu onulaciju s nekakvim pletenicama, sav se sjaji, a na njemu jaše neka utegnuta persona, koja kao da je napravljena od voska, s bezizražajnim izrazom lica. Onda taj at nešto poskakuje u mjestu, pa pleše malo sa strane i sve to ne liči ni na što i nikako ne mogu razumjeti kakve to veze sa sportom uopće ima, i što to radi na olimpijadi, a pogotovo ne razumijem tko tu uopće treba dobiti medalju. Ne bi me čudilo, s obzirom na elitistička prenemaganja, kada bi na sljedećoj olimpijadi uveli lov na lisice ili neku sličnu perverziju.
LJUBAV VLAKIĆA I BICIKLISTA
U prošloj sam kolumni onako usput spomenuo i tzv. „vlakić”, tu noćnu moru zadarskih vozača. Da sam znao koliko će me ljudi nakon toga kontaktirati i iznositi mi svoje frustracije, sigurno bih to preskočio, ali ovako… Ima tu nešto zanimljivo. Svi znamo da vlakić koji vozi oko Poluotoka ima na sebi znak na kojem piše da mu je brzina 25 km/h. Svi također znamo da je to sprdačina, jer kada bi zbilja išao tom brzinom, onda bi vožnja doslovno trajala pet minuta i turisti bi se bunili, a ovako se to odugovlači, a mi koji smo ionako frustrirani gužvom koja vlada u gradu, uživamo u svemu tome, na svoj perverzni mazohistički način. Ali da se ne kaže da je sve negativno, moram napomenuti da se uz taj vlakić može vezati i jedna pozitivna stvar vezana uz nas bicikliste. Naime, vrlo je dobro kada se vlakić nađe iza vas, jer je sporiji od svakog biciklista i na taj način, jer ga je nemoguće preteći, štiti vam leđa i cesta je čista. Vi ste kod škole Petra Preradovića, a on nije stigao niti do hotela Zagreb. Cesta između vas prazna, a iza njegovog zadnjeg vagona kolona vozila koji mile brzinom od 10 km/h. Eto, nije svako zlo za zlo.
POSLJEDNJI HIDROAVIONSKI LET
Zadnjih sam tjedana, svako predvečerje sa plaže na kojoj sam se izležavao u hladu /morat ću već jednom naučiti plivati/ gledao kako slijeće jedan mali hidroavion, koji vozi putnike s Korčule do Splita i nazad. Nije tajna da jako volim letjeti i da mi je najveći gušt onaj trenutak kada se odvoje kotači od piste, a utroba se spusti za par centimetara. Užitak je još veći ako je pista neravna i oronula, jer se onda bolje osjeti razlika kod uzleta. S obzirom da nikada nisam uzlijetao s morske površine, odlučih i to probati. Skupimo se tako moja prija /pozdrav Sandri/ i ja i odlučimo sutra ujutro kupiti karte i iz čiste obijesti provozati se do Splita. Ali away!!! Na televiziji lijepa obavijest kako im je oduzeta licenca, kako nisu ispunjeni sigurnosni i drugi uvjeti i kako je sve to sumnjivo i opasno. Sandra i ja se zapanjeno pogledasmo, složno uzviknusmo „tko visoko leti, nisko pada” i otrčimo u najbliži restoran i za sve novce naručimo zubaca sa žara i prejedemo se.