Predgovor knjizi »Zverinške priče« dr. Branka Škifića

Kolumnist Zadarskog lista dr. Branko Škifić, omiljeni narodni likar i prijatelj svima, u svojoj 87. godini objavio je prvu knjigu. Već samo po tomu je svojevrstan fenomen, a njegove priče, kad ih upoznate, samo će učvrstiti tu spoznaju. Posebice što je prikaz knjige napisao naš istaknuti TV snimatelj, redatelj, producent i diplomat, šef Associated Press televizije za Istočnu Aziju i djelatnik u Ministarstvu vanjskih poslova Daniel Riđički. Time je prvijenac dr. Branka Škifića još više dobio na značenju, kaže novinar i pisac Drago Marić.
A evo što je u predgovoru knjige napisao Daniel Riđički:
– Čini li nam se uvijek iznova da je svijet od jučer bio bolji od ovog današnjeg zbog toga što je tomu stvarno tako ili zato što, sa starenjem, u sebi oživljavamo sliku svijeta koji nam je bio nudio još tolika obećanja?
Svaki put nakon čitanja nove priče doktora Branka Škifića, koji je gotovo bez ikakve unaprijedne namjere postao kroničar svog rodnog otoka Zverinca, upitam se upravo to: je li naše jučer doista bilo bolje nego danas, i – još važnije – hoće li istom analogijom naše sutra biti gore nego danas? Ali, kolikogod bih se na trenutak mogao zanijeti takvim promišljanjem, vratim se na kraju onomu što zabilješke dotura Branka jesu – jednostavna i iskrena sjećanja prošlog ili pak svjedočenja sadašnjega, lišena svakog moraliziranja, dociranja ili nametanja. Nemaju za svrhu uspostaviti nikakvu posebnu poruku; to su naprosto platna slikana riječju namjesto kistom. Njihova je ljepota u dječjoj iskrenosti, što je prilično zahtjevna pretpostavka za čovjeka koji je duboko zagazio u deveto desetljeće.

Otimanje od zaborava
Zabilješke su to kojima pisac od zaborava otima ono što je u dobroj mjeri već zaboravljeno. Uporna koliko i beznadna odluka da se u svijetu zaborava i ostave tragovi, gotovo ogrebotine pamćenja namijenjene onima koji će budućim vremenima tražiti odgovore na pitanje o tome tko smo i odakle dolazimo. Slike su to koje jednom neće imati tko prepričati jer su stari otišli a mladi nisu imali vremena slušati pa ih nisu niti zapamtili. Ili pak nisu imali strpljenja, naučeni na trenutnu blic komunikaciju u kojoj pripovjedač gubi pažnju slušatelja ako je njegova priča predugačka, prezahtjevna ili bez dodatnih atrakcija.
Doktor Branko vezan je uz svoj kraj i nikada se od njega nije odvajao na neko duže vrijeme. Ja pak njegove priče čitam na drugom kraju svijeta, puštajući njegovim riječima da u meni bude sjećanja na miris ružmarina, boju mora, okus masline… ljetnu pjesmu cvrčaka, zujanje dosadnih osa u potrazi za vodom, osjet prženja na rukama izloženima podnevnom suncu. Nerijetko pokušavajući iz arhive vlastitih sjećanja na ljude koje sam na otoku s vremenom upoznao dodati lica likovima koje Branko opisuje. Sam taj postupak identifikacije često me dovodi do nužne sumnje nisam li ipak nizašta potratio dobar dio života lutajući svijetom, kad su svi odgovori koje tražimo uvijek bili i tu pored nas a ne samo nakraj svijeta, pa čak i na tako malom otoku poput Zverinca. Gdje – kako je to već uobičajeno kod nas – živi sve manje stanovnika. Pitanje je li bilo nužno preći pola svijeta da bi se razlučilo bitno od nevažnoga.

Male ali važne stvari
Doktor Branko bavi se malim stvarima. Reklo bi se – nevažnim stvarima. I svaka me od njih podsjeti koliko je ta jednostavnost važna, koliko sva ta buka modernog i ubrzanog svijeta vješto prikriva da, kad se svi punti zbroje, ostaju elementarne stvari: ljubav prema… Ne, neću nabrajati. Naprosto – ljubav. Jer štogod dotur Branko spominje, radi s ljubavlju. Bez obzira priča li o ljudima oko njega, onima kojih više nema, priča li o svom otoku, moru, ribi, vinu… obitelji.
U buci modernog doba, dotur Branko nudi mir i spoznaju svijeta koji je u dobroj mjeri već nestao. I nije to ništa tragično. Novi svijet zauzeo je mjesto onog nestajućeg i poluzaboravljenog svijeta Brankovih crtica. I nesumnjivo će među onima koji baštine današnji svijet biti onih koji će u jesen života pomisliti: kamo je nestao svijet kojeg su voljeli i poznavali. A koji će tek ustupiti mjesto slijedećem. I samo se valja nadati da će se i tada naći jedan novi dotur Branko koji će samozatajno bilježiti slike prošlog, kao zalog budućega.