Iz Selina do Mount Everesta

Do baznog logora ću doći, a onda ću sve prepustiti. Treniram i radim kao da ću ići na vrh, a kad dođem tamo ne želim o njemu razmišljati, kaže Danijela Bucić, druga Zadranka članica prve hrvatske i europske ženske ekspedicije koja kreće na uspon na najveći svjetski vrh Mt. Everest
Danijela Bucić, članica PD Starigrad – Paklenica, druga je Zadranka, uz Janu Mijailović, članica prve hrvatske i europske ženske ekspedicije koja kreće na uspon na najveći svjetski vrh Mt. Everest na 8.850 metara nadmorske visine. Ekspedicija počinje 23. ožujka dogodine, a završetak se očekuje 31. svibnja. Prva četiri tjedna cure će provesti u aklimatizacijskim treninzima, zatim dolaze u bazni logor, postavljanje četiri logora do samog vrha i kao vrhunac svega uspon na krov svijeta. Uz osam članica te one samofinancirajuće ekspediciju će činiti dvije liječnice te Darko Berljak kao voditelj. Ekspediciju organizira Hrvatski planinarski savez, a podržava je Vlada RH.
Na Mt. Everest bez kisika
– Do sada se samo jedna ženska ekspedicija nije osvojila Mt. Everest. Radi se o curama iz Nepala koje su popele Everest u svibnju ove godine. Na Mt. Everest ćemo ići jugoistočnim grebenom gdje će se od nas najviše zahtijevati brzina i izdržljivost. Ideja našeg voditelja je da na planinu krećemo ljudski, bez kisika. Ako ijedna od nas uspije u tome onda će biti deseta žena na svijetu koja bi to napravila bez kisika.
Danijela Bucić inače je rodom iz Selina u općini Starigrad. Trenutačno radi i studira u Zagrebu. Dan joj počinje devet kilometarskom vožnjom biciklom do ureda, zatim posao, pa vožnja biciklom kući. Nakon toga večernja predavanja, a zatim noćno vježbanje. Zadnjih par godina totalno je promijenila svoj stil života iz sjedilačkog u sportski. Nijedna pustolovna utrka u Hrvatskoj ne može proći bez nje. Sudjelovala je u «luđačkom» dvadeset i četiri satnom maratonu na Sljemenu 24h Sljemana. Trebalo je u dvadeset i četiri sata popeti se što više puta na Sljeme i spustiti se, a njoj je to uspjelo devet. U cijelu priču s Everestom upala je pukom igrom slučaja.
– Pripremala sam se za maraton u sklopu jednog atletskog kluba. Igrom slučaja vidio me moj bivši šef dok sam radila u dućanu s planinarskom opremom koji je prvo komentirao kako sam od totalnog antisportaša postala totalni sportaš. U šali sam mu rekla da ću još malo na Everest, a on meni pa što se ne prijaviš, kad se spremaš na maraton onda bi kondicijski mogla i na Everest.
Nakon toga lavina se zakotrljala i nezaustavljivo krenula s ciljem da se zaustavi tamo gdje žive bogovi. U početku je bila skeptična. Po glavi joj se motalo pitanje pa što će ona tamo, gdje će se ona petljati u vrhu alpinizma s drugim ženama, ženama koje već imaju iskustvo od lanjskog uspona na Tirkiznu Božicu na 8.201 metar nadmorske visine. Ipak nešto joj nije dalo mira i prijavila se na prvu provjeru koja se održala ove godine u NP Paklenici.
Treća na prvoj provjeri
– Ruta je bila dugačka četrdeset kilometara od kanjona Velike Paklenice, preko Vaganskog vrha i Svetog brda kroz Malu Paklenicu do Selina. Sve u svemu četrdeset i pet kilometara. Stazu sam prošla za devet sati i na kraju sam završila kao treća.
Time je dokazala kako zaslužuje da uđe u najuži izbor Everest cura. Uslijedile su druge pripreme u sklopu kojih je popela najveći vrh Europe Mt. Blanc na 4.810 metara nadmorske visine i Mt. Blanc du Tacul 4.248 metara nadmorske visine.
– Nemam velikog iskustva i ne znam kako će mi reagirati organizam na visinu. To ne možete znati dok ne dođete tamo. Najviša visina na kojoj sam bila je Mt. Blanc. Neke promjene počinju nakon 3.000 metara, ali gore sam sve dobro podnijela. Ovo je sasvim druga priča. Nama je sami bazni logor na 5.300 metara nadmorske visine, kaže Danijela Bucić i dodaje:
– Do baznog logora ću doći, a onda ću sve prepustiti. Treniram i radim kao da ću ići na vrh, a kad dođem tamo ne želim o njemu razmišljati. Ako dođem do logora jedan genijalno. Ako dođem do logora dva još bolje. Idem dokle dođem, bez forsiranja, želim mir u glavi bez ikakvog opterećivanja. Tada dajem najbolje rezultate.
Danijela dogodine u ožujku kreće na krov svijeta. Od osobe kojoj su sport i fizički napori bili potpuna nepoznanica kreće u podvig dostojan svačijeg divljenja, bez obzira na konačan rezultat. Ona nam svima može biti poticaj i dokaz kako ponekad treba samo ustati iz fotelje i krenuti na put koji tko zna gdje može završiti.

GSS-ovka Jana spašavala Bucićku planinarku
Prije dvije godine Danijela Bucić je zajedno s dva prijatelja krenula na Sveto Brdo. Tijekom uspona su skrenuli sa staze, a cijela avantura ne markiranim putovima završila je tako što je Danijela pala u rupu duboku dva metra i slomila obje kosti ruke.
– Spašavali su nas GSS-ovci iz Zadra. Došli su svi. Bilo mi je tako drago kad sam ih vidjela jer ih poznajem. Među njima je bila i kolegica Jana Mijailović, kaže Danijela Bucić.

Tata poklopio slušalicu pred medvjedom
Tijekom orijentacijskih priprema Danijela Bucić imala je bliski susret s medvjedom.
– Bila sam minutu dvije od predzadnje kontrolne točke. U jednom trenutku digla sam pogled i dvadeset metara ispred mene vidjela medvjeda. Odmah sam počela šprintati niz planinu, oko mene se sve lomilo i rušilo. Sada se smijem kad se sjetim kako sam trčala i gledala u kartu da se ne izgubim. Popela sam se na stablo i od gore nazvala tatu. Računam tata stari iskusni planinar i vojnik, znat će dati pravi savjet. Ja njemu tata evo me na stablu bježim pred medvjedom, a on meni poklopi slušalicu. Mislio je da se šalim.
Susret s medvjedom će na svu sreću ostati samo jedna uspomena s Platka.