Kalendar Maya predviđa klizanje Zemljine kore?

Slika korisnika admin
maya
Kalendaru Maya koji je kad je riječ o kraju svijeta konačan i određen i to se ima dogoditi upravo 2012. godine

Od početka 1000. godine kada je prvi put dospjela u žarište onodobne javnosti, tema ili strahovanje od smaka svijeta nije prestala biti potpuno aktualna. Tisućitoj godini slijedile su mnoge, od kojih neke nisu bile ni "okrugle", no broj im se svakako počeo sve više množiti u dvadesetom stoljeću, te posebice s približavanjem godine kojoj se po aktualnom računanju vremena pridaje broj 2000. No i dvijetisućita, kao i predhodeći joj opasni datum 9. rujna 1999. niti prijetnja "milenium bugom" nisu donijele ništa nova ni istoku niti zapadu. Pomcianje na 2001. pa i 2002. što se također moglo čuti također se pokazalo ispraznim. I taman kad bi se moglo pomisliti da su teoretičari propasti svijeta zapali u stvaralačku krizu, počela su sve glasnija šuškanja o novome sudnjemu danu, ovaj put bi to trebao biti 21. prosinac 2012.

Pred nekoliko dana je tu tvrdnju iznio doajen alternativnih znanosti i jedan od utemeljitelja discipline kompliciranoga naziva paleo-SETI pri čemu je SETI kratica za "Search for extraterrestiral Intelligence", i autor brojnih bestselera, Erich von Daeniken. Daenikenove tvrdnje našle su svoja mjesta uglavnom u zabavnim rubrikama različitih svjetskih medija, no mora se ovdje biti iskren i reći da se na godinu 2012. upozoravalo iz raznorodnih krugova i to duži niz vremena. Ono na čemu je i "neukrotivi Švicarac" temeljio svoje tvrdnje, naime, nije proizvoljno. Riječ je o kalendaru Maya koji je kad je riječ o kraju svijeta konačan i određen i to se ima dogoditi upravo tada, za malo više od četiri godine.

Zapanjujuća točnost kalendara

Kalendar Maya odavno zbunjuje znanstvenike jer ako se i izbjegne odgovor na pitanje na njegovo podrijetlo i astronomsku preciznost, ostaje ono o samoj svrhi takvoga gigantskoga poduhvata. Maye su, naime, imale tri kalendara - Sunčev, Mjesečev i Venerin, računali su i cikluse Jupitera i Saturna, a u preciznosti podatka o točnom trajanju godine približili su se idelanom više od ijednog starog naroda; njihova je godina trajala 365,242 što je samo za 0.0002 sekunde dulje od današnjih mjerenja temeljenih na atomu cezija.

Zamršeni ciklus preklapanja različitih kalendarskih odnosa bio je kod Maya sređen i smislen i imao je vrhunac u "baktunu" ili ciklusu koji je obuhvaćao 144.000 dana. Period od 13 baktuna bio je "Zemljina dob" i kad se on završi dolazi do kraja, odnosno novog početka svijeta. Upravo je to ono što bi se trebalo dogoditi 2012. godine.

Klasična civilizacija Maya nestala je oko 890. godine do sada bez nekog objašnjenja. Iza njih su ostale veličanstvene građevine u kamenu koje su, kao i kalendar, preuzeli njihiovi nasljednici Tolteci i Azteci, koji, međutim, nisu nikad svoje civilizacije uspjeli dovesti do onog stupnja koji su imale Maye. Naprotiv, na primjeru Azteka koje su pokorili i uništili Španjolci moglo se iz prve ruke pratiti proces degradacije i dekadencije američkih civlizacija.

Odgovor nudi astrologija?

No ostao je kalendar koji je u svojim predviđanjima bio tako točan da je u najmanju ruku, olakšao Cortezu osvajanje Aztečkoga carstva. Točno 22. travnja 1519. prema predviđanju kalendara, trebao se vratiti Quetzalcoatl, "bijeli bog" sa zapada i točno toga dana se Cortez iskrcao na teritorij Aztečkoga carstva.

Maye su, dakle, jednako kao i dalekoistočni, indijski, srednjeistočni ili sredozemni narodi, preko kretanja nebeskih tijela predviđali ili nagovještavali moguće događaje, služeći se diciplinom koju danas nazivamo astrologijom i koja je spala na toliko jadne grane da se danas teško može prihvatiti pisanje različitih antičkih pisaca u kojima je smatraju sublimacijom svega ljudskoga znanja. Astrologiji su svi stari narodi pridavali najveće moguće značenje, a računanje vremena opasnih za sudbinu svijeta, kao i pojedinih zemalja, bio je posao povjeren samo najučenijima. Postoji li ikakvo teorijsko opravdanje mogućnosti da bi se iz kretanja nebeskih tijela mogla predviđati budućnost?

Teoretski gledano, odgovor na gornje pitanje mora biti potvrdan, i to bi svatko dobronamjeran trebao priznati. Koliko god budućnost bilo kojega pojedinca ili zemlje izgledala nepoznata i neizvjesna, pa radilo se i samo o nekoliko slijedećih dana ili čak sati, toliko su nam kretanja nebeskih tijela i njihovi položaji prema Zemlji i međusobno poznati ad infinitum. Malo tko može sa sigurnošću reći gdje će biti za dvadeset godina ali i bez velikog astronomskog znanja danas može skoro svatko saznati gdje će se u to doba nalaziti Mjesec, Mars ili Neptun, i ne samo za dvadeset, nego i za dvjesto tisuća godina.

U današnje doba bežičnog prijenosa i mnogi astrolozi uporno pokušavaju braniti teoriju da planeti na čovjeka i događaje utječu nekakvim tajanstvenim zračenjima, koja bi da ih ima, današnji uređaji poodavno otkrili. Nadalje, teško je obraniti pretpostavku čak i kad bi tih zračenja bilo da bi Mjesečeva zračenja u podne bila dobra, a ona u deset navečer loša, ili obrnuto. Astrološko predviđanje ne temelji se ni na kakvim tajnim zrakama nego na sustavu iskustvenih analogija. Drugim rječima, ako se sto puta kad se Mjesec i Saturn nađu u kvadratu dogodilo to i to, dogodit će se i sto i prvi put. Na tim je principima funkcionirala astrologija u Babilonu i Egiptu, a nema razloga sumnjati da su se istim načinom služili i drevni Maye.

Smak, samo kakav?

No, problem koji se tu postavlja pred znanost koja trenutačno pred astrologijom jednostavno zatvara oči i prepušta je profanoj vulgarizaciji jest da se astrološki sustavi pojavljuju u povijesti kao već formirani sustavi. Najstariji poznati sačuvani horoskop u Egiptu potječe iz 3034. godine i potpuno je ne samo razrađen nego je i usporedni, odnosno sinastrijski. To pokazuje potpuno pozavanje astrologije u tom dobu, a takvome poznavanju morale su predhoditi generacije i generacije rada. Neki nebeski fenomeni događaju se u ciklusima dužim od jednog stoljeća tako da je poptuno neznanstveno, a može se pokatkad čuti upravo od znanstvenika, tvrditi da je astrologija nastala u helenističko doba.

Nemali broj autora među kojima je bilo i znanstvenika ali i novinara, pisaca, publicista pa i šarlatana, pokušao je proniknuti u konačni uzrok nastanka astrologije i uglavnom su dolazili do istog zakljčuka - da je proučavanje neba imalo za cilj osigurati opstanak životu na Zemlji u raznim vidovima među kojima onaj "smaka svijeta" igra svakako veoma važnu ulogu. Njihov rad opsežno je predstavio britansko-kanadski dvojac Rand Flem-Ath i Colin Wilson u radu "Otisak Atlantide" u koji su ugradili i vlastita promišljanja, posebno zanimljiva kad je riječ o smaku svijeta.

Jer, ako do sada izuzmemo zbrku oko "millenium buga", nitko nije ponudio neku smislenu sliku tog sudbinskog događaja. Trenutačno nikakav meteor nije na Zemljinoj putanji, a i zagađenje, premda u porastu, nije još poprimilo tolike razmjere. Najavljeno podizanje razine mora, osim što ne bilo smak čitavog svijeta, mjeri se još isključivo u centimetrima, tako da se postavlja pitanje što bi se to uopće 2012. moglo dogoditi?

Klizanje Zemljine kore

Flem-Ath i Colins polaze od istraživanja Charlesa Hapgooda u kojma je on skoro potpuno dokazao da se Zemljina kora, zapravo tanki pokrivač debljine od 34 do 68 km, može pomicati, čak "kliznuti" u kratkom vremenskom roku po svojoj podlozi od rastopljenih stijena na kojima počiva. Za ovu postavku Hapgood je imao i potporu Alberta Einsteina, a razlozi pomicanja kore bili bi višestruki, od osobitosti Zemljine rotacije i revolucije, do odnosa težine ledene kape na polovima koje predstavljaju neku vrstu protuutega u vrtoglavoj vrtnji naše kugle.

Hapgoodove ideje potvrdia su istraživanja više njemačkih, američkih i kineskih znanstvenika po kojima se s velikom sigurnošću može tvrditi da se Zemljina kora već na ovkakav način pomciala i to u geološki rečeno, nedavnoj prošlosti prije 80, 50 i posljednje prije samo 12 tisuća godina.

Flem-Ath i Colins doprinijeli su ovim teorijama istražujući i ustanovljujući čitavu mrežu lokaliteta, obično povezanih sa "svetim" odnosno kultnim mjestima različitih naroda širom globusa koja su bila usklađena prema geodetskim osobinama Zemlje i to ne samo ove kakvu danas poznajemo, nego i one kojoj su sjeverni polovi bili smješteni redom u Yukonu, Grendlandu i u Hudsonovom zaljevu. Pomicanja polova bi, naravno, bile posljedice pomicanja Zemljine kore, a tim je argumentom Hapgood branio i Platonovu priču o nagloj propasti mitske Atlantide, što je, valja priznati, njegovim istraživanjima više štetilo nego koristilo jer je u akademskim krugovima došao na loš glas.

Mamuti kao opomena

No i Colins i Flat-Ath zajedno s Hapgoodom i nizom autora od kraja 19. do početka 21. stoljeća plediraju za postojanje čitavog niza civilizacija u vremenskim periodima koje se obično drži za doba ranog razvoja čovjeka. Ukazuju da činjenica postojanja prave mreže lokaliteta usmjerenih astronomskom i geodetskom orjentacijom prema nekadašnjim Zemljinim polovima govore tome u prilog. Također svi ti lokaliteti, gotovo isključivo svetišta, sadržavaju u svojoj izvedbi određen odnos prema Suncu, Mjesecu, planetama ili zvijezdama, obično na takav način da se i bez suvremene elektroničke opreme, običnim pogledom kroz za to predviđen prolaz, prozor, čak i običnu rupu, moglo provjeriti u kojem je odnosu Zemljina površina s onim što je konstantno - nebeskim tijelima. Pretpostavlja se da su jedino na taj način drevni narodi mogli uspješno preživjeti sva pomicanja Zemljine kore i pripadajuće kataklizme njome uvjetovane. A o silini tih promjena najbolje svjedoče tjelesa smrznutih mamuta pronađenih proteklih stotinu godina po Sibiru. U utrobi tih duboko smrznutih i sasvim očuvanih životinja bili su naime pornađeni još neprobavljeni ostaci hrane što pokazuje da je zahlađenje kojemu su bili izloženi nastupilo skoro pa trenutno.

Bjelodana činjenica da je čovječanstvo i danas na životu, svjedoči da su se naši daleki preci znali nositi sa svim izazovima zvanog život na Zemlji. Hoćemo li za nekoliko godina doista biti suočeni s novim izazovom, kako tvrdi kalendar Maya? To što stručnjaci nerado odgovaraju na ovako postavljena pitanja, ne umanjuje njihovu ozbiljnost. Potpuno odnemarivanje shvaćanja da je čovjek dio ne samo prirode kao nekog apstraktnog pojma, nego doslovno čitavoga Univerzuma, shvaćanje na kojem su se temeljila postignuća generacija znanstvenika do prije kojih par stotina godina, moglo bi za posljedicu imati doslovno oživotvorenje takvoga stava. Maye su, naravno, mogli i pogriješiti, no svjesno odbacivanje tisućljetne tradicije znanja, teško može doprinijeti često proklamiranom harmoničnom razvoju današnje civlizacije koja se tako razvija da joj, rekli bi cinici, neki vanjski smak svijeta - nije ni potreban.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno