Hommage hrvatskim benediktinkama

Bernard Kotlar ovim je uratkom istaknuo slikovitu i duhovnu priču o povijesti i biserju hrvatskih gradova, koji u duši imaju benediktinske samostane, kroz koje nas vode riječi benediktinaca s Čokovca
Konferencija Međunarodne zajednice benediktinki (CIB . Communio Internationalis Benedictinarum), održana u Zadru u benediktinskom samostanu Svete Marije od 2. do 14. rujna 2009. godine, povod je da Zadar i Hrvatska dobiju još jedan iznimno rijedak i vrijedan uradak autora Bernarda Kotlara.
Federacija benediktinskih koludrica u Hrvatskoj “Blaženog Alojzija Stepinca” izdavač je filma „Benedictina Pax Croatiae”, koji je uz održavanje ovog važnog skupa odradio autor Bernard Kotlar. Kotlarove radove pratimo odavno i radujemo im se, a ovo je prvo njegovo djelo koje je izdano na engleskom jeziku, dok je hrvatsko izdanje tek mogućnost za buduće vrijeme.
Zadarsko zadovoljstvo
Razlog je, naravno, u samoj namjeni filma, a bilo je to predstavljanje povijesti i života benediktinki u Hrvatskoj za Konferenciju Međunarodne zajednice benediktinki – predstavničkog tijela 19 regija benediktinki iz cijeloga svijeta koje povezuje sve zajednice ženskih benediktinskih samostana.
Svatko kome ovaj vrijedan uradak dođe u ruke, a Zadranin je, osjetit će dodatno dvostruko zadovoljstvo: jer je autor Zadranin, ali i zbog toga što je ovo djelo ugledalo svjetlo dana upravo u Zadru, u samostanu benediktinki Svete Marije, odnosno prostorima Stalne izložbe crkvene umjetnosti “Zlato i srebro Zadra”. Zajednica benediktinki Svete Marije u Zadru, uz jedan francuski samostan, najstarija je još “živa” ženska benediktinska zajednica u svijetu, postojana 1.000 godina, od prvog spomena 905. godine. No, više nego starost za Zadar i Zadrane ponos je što su sestre benediktinke od davne povijesti do danas bile i ostale njegove čuvarice i čuvarice njegova blaga i bogatstva, pri čemu ne mislimo samo na zlato i srebro. Od Čike i Vekenege povijest je ovog samostana, kao i nekadašnjeg muškog benediktinskog samostana Sv. Krševana u Zadru, neraskidivo vezana uz hrvatstvo i hrvatsko kraljevstvo i u stoljećima tuđinskih vlasti.
Benediktinski samostani u Hrvatskoj
Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj “Blaženog Alojzija Stepinca” uključuje samostane u Krku, Cresu, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Hvaru i Trogiru. Iako je ovo bio susret ženskog benediktinskog svijeta valja kazati, a i film je to uključio, da je ovdje, kod Tkona na Pašmanu, jedina muška benediktinska zajednica u Hrvatskoj, samostan Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.
Kotlar je odradio profesionalni uradak koji u dijelu ima zadanu shemu. Dakle, neophodno je bilo benediktinskim koludricama i sestrama iz cijelog svijeta kazati i prikazati Hrvatsku, povijest benediktinskog reda u ovom prostoru do spomena Nina i Branimira, odnosno Salone i prvog benediktinskog samostana na ovom prostoru. Film dalje donosi i ponešto o Zadru, mjestu na koje su benediktinke pristigle iz svijeta. Spomenuta je i povijest kroz koju je na području današnjeg teritorija Hrvatske bilo i stotinu benediktinskih samostana do vremena Napoleona i Austrijskog Carstva kada je mnoštvo samostana zatvoreno. Kroz priču o tome tekstom nas vode, kratko i jezgrovito, benediktinci s Ćokovca. Slijedimo sudbinu benediktinskog reda do svođenja broja samostana na osam nakon 2. svjetskog rata koliko ih je i danas, s iznimkom muškog samostana na Ćokovcu koji je ponovno otvoren 1965. godine.
Biserna niska jadranskih gradova
Reda se prikaz svakog od veličanstvenih samostana. Prikaz sadrži kratku i sadržajnu povijest mjesta u kojima su današnji samostani, a ona je sama za sebe prebogata. Od rimskog doba i začetaka kršćanstva ispisivana je i povijest ovih gradova slavne prošlosti, prave niske bisera hrvatske obale – glagoljaškog Krka i Cresa, moćnog Raba, Dalmatinčeva Paga, Zadra što je od pada Salone do najnovijeg doba nosio slavu i moć prijestolnice Dalmacije, Zvonimirova Šibenika, Trogira i Hvara znanih od vremena grčkih kolonista. Sve to prate prizori ovih gradova s čijih se kampanela i ulica i tekst i slike “uvlače” u mir samostanskih zidina među sestre benediktinke. Upoznajemo povijest, impresivnu ljepotu naslijeđa svakog od njih ali i život sestara kroz stoljeća do danas. Spoznajemo ih kao učiteljice, vrtlarice, čipkarice, kroz glazbene poduke, tečajeve stranih jezika, uzgoj povrća, čuvene paške i hvarske čipke, do paškog baškotina ili suvenira. Od kontemplacije u osami i tišini do višejezičnog vođenja turističkih grupa u razgled baštinjenog blaga sačuvanog za pokoljenja.
Od autorskog straha do ponosa
Promociju, odnosno prvo javno prikazivanje imao je ovaj film 9. rujna 2009. u dvorani SICU, u sklopu samostana benediktinki Svete Marije u Zadru, a autor na svemu zahvaljuje cijelom redu te ponajprije sestri M. Benedikti Halilović, predsjednici Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj.
– Imao sam uistinu naglašen strah i tremu, a znate da mi ovo nije ni izdaleka prvi rad niti predstavljanje. Sigurno je na moje raspoloženje imalo utjecaja uvažavanje sestara i reda te odgovornost potencirana time što sam cijeli ovaj posao, ali i još puno toga morao odraditi za 50 dana. Uz izradu filma u tom sam vremenu izradio i 28 plakata – po tri od svakog samostana u Hrvatskoj – te plakat same Konferencije. Iako je to bio skup benediktinki, radi kojih je trebalo obići svih osam ženskih benediktinskih samostana, uvršten je i muški samostan na Ćokovcu, jer je jedini muški benediktinski samostan kod nas. Valjalo je snimati u Ninu i Solinu pa od Krka do Hvara, s bratom Damjanom obići sva ta mjesta puna nadahnuća. Laknulo mi je kada je moderatorica CIB-a sestra Judith Ann Heble iz SAD-a iznijela pohvalu učinjenom nakon predstavljanja i kazala da je ovo prvi ovakav uradak za njihovih susreta – kazuje nam autor Bernard Kotlar.
– Stoji s druge strane i ponos, koji me i motivirao na prihvaćanje ovog posla, jer mislim da malo tko kao mi u Zadru zna i treba znati značenje benediktinskog reda za našu povijest, odnosno značenje benediktinki koje su ujedno i čuvarice blaga i prošlosti Zadra.
Kotlar izražava iznimno zadovoljstvo što je upoznao dio sadašnjosti i povijesti ovih časnih žena te zahvaljuje i koautorima monasima s Ćokovca, autorima teksta, Željku Dukiću za audioaplikaciju, i svima uključenim u izradu filma. Kotlar je tako osim kroničara Zadra, zadarskih Arbanasa napose, postao u ovom dijelu i hrvatski kroničar.