Japanci žive najduže na svijetu

Naši ugostitelji znaju da Japancima treba smanjiti uobičajene porcije, da su oni i konstitucijom drugačiji, jedu manje. Ali ne samo zato, nego i stoga što oni smatraju nepristojnim ako ostane hrane na tanjuru! Tek ako su nezadovoljni hranom, ostavit će je i više nikad tamo neće doći

Sve češće zadnjih godina na našim ulicama viđamo japanske turiste, jer oni u današnje vrijeme puno putuju po svijetu, pa tako posjete i Hrvatsku. Oni su turisti koji nam dolaze tijekom svih dvanaest mjeseci u godini. Po Zadru ih se viđa gotovo svakodnevno i malo tko od nas razmišlja o tim većinom niskim i mršavim, sićušnim muškarcima i ženama, kojima teško možemo i odrediti godine. Svi su tihi, izgledaju disciplinirani, s monališkim osmijesima, takvi su i u restoranima i na ulicama, kad čekaju red za zahod ili se iskrcavaju iz autobusa. Najčešće u Zadar i dolaze autobusima iz Opatije, Plitvica ili Šibenika, gdje po svojim itinerarima putovanja većinom i spavaju. U Zadru vrlo rijetko, to im je grad u prolazu, gdje ostaju tek po nekoliko sati.
Malo pitaju
Turisti iz Japana u ovaj dio Europe dolaze avionima do Beča i Klagenfurta, do Trsta ili Milana i potom se ukrcavaju u autobuse, a Hrvatska im je obvezno u planu, a među njezinim gradovima i Zadar.
Sve o japanskim turistima u Zadru znade jedan od najiskusnijih zadarskih turističkih vodiča Davor Stipanić, zadarski turistički radnik i službeni vodič već više od 30 godina. On japanske turiste čeka na parkiralištu za autobuse, preuzima ih i vodi na upoznavanje Zadra, njegova staroga dijela, što turiste najviše i zanima. Vodi ih i dalje od Zadra, najviše na Plitvice. Njegove su zadarske točke obvezno: katedrala, Donat, Forum, Sveta Marija i Sveti Krševan, kao i Orgulje, ali i niz drugih lokacija. Jedno japansko vođenje traje oko sat i pol, za razliku od ostalih turista koje se u komadu vodi i do tri sata.
Zašto?
– Pa, oni uglavnom ne pitaju, kao ni svi turisti s Dalekog istoka, moglo bi se reći baš ništa, oni ne idu u detalje, teško sve to i prate, što je razumljivo jer im je puno toga za razgled u istome danu, čak po nekoliko gradova, pojašnjava Davor Stipanić, dodajući kako su Japanci nešto drugo u svakome pogledu, drugačiji od Europljana, od zapadnjaka. Nisu oni, iznosi i primjer, kao Englezi kad muž fotografira sve što vidi, a žena zapisuje i kad se vrate doma sve to sređuju na snimkama i u glavi! Japanci ni vodičima ne daju nikakve primjedbe. Ako ih imaju, daju ih svojim pratiteljima koji ih prate sve od polaska i koji im služe i za prevoditelje. Naš vodič im govori na engleskom, a njihov pratitelj to prevodi na japanski. No, napominje Davor, sve više Japanaca odmah razumije engleski i nije im potreban daljnji prijevod.
Mi o Japancima koji su naveliko krenuli u svijet općenito vrlo malo znamo, većinom ono što o Zemlji Izlazećeg Sunca i njezinim radišnim ljudima čitamo ili znamo iz filmova i zato nam je još zanimljivije od našega sugrađanina, koji se s njima sve više viđa, čuti kakvi su to ljudi, koliko su drugačiji od zapadnjaka, od kojih i duže žive, zapravo najduže na svijetu. Većinom su i do duboke starosti vitalni, pa čujemo i da je nedavno jedna turistkinja od 92 godine (?) s ostalima prohodala cijele Plitvice, uopće se nije u obilasku razlikovala od ostalih!
Davor Stipanić kaže da je dosad vodio mnoge grupe s Dalekog istoka, ne samo Japance, nego i turiste s Tajvana, Tajlanda, iz Kine, Južne Koreje, iz Malezije i Hong Konga, te da se svi oni ne samo razlikuju od Europljana, nego po izgledu i međusobno. On koji je prve Japance vodio još 1987. godine, već je izoštrio oko i točno zna vidi li izdaleka Japanca, Kineza ili Korejca, čak to vidi po tenu čovjeka.
Nema “slobodnog vremena”
Saznajemo i kako Japanci u restoranu žele jesti isključivo našu tradicionalnu hranu kao i svuda gdje dođu. Oni nisu poput Talijana koji i na putu traže paštu i pizzu, ono što jedu i kod kuće. Japanci ne piju ni jaku europsku, već američku razvodnjenu kavu. Naši ugostitelji znaju da Japancima treba smanjiti uobičajene porcije, da su oni i konstitucijom drugačiji, jedu manje. Ali ne samo zato, nego i stoga što oni smatraju nepristojnim ako ostane hrane na tanjuru! Tek ako su nezadovoljni hranom, ostavit će je i više nikad tamo neće doći. Zanimljivost vezana za japanske goste je i podatak da se nerado tuširaju, već kupaju u kadi. Oni traže smještaj s kadom, koja im je u svakodnevici dio rituala, u njoj se “toćaju” i čitaju, gledaju tv, meditiraju… Bilo je slučajeva i u našim hotelima da su ispraznili cijele kotlove s toplom vodom. Čim dođu, pune kade i u njih ulaze. I to je njihov način života, kao i izrazita šutnja o sebi. Znamo da Japan ima skoro 130 milijuna stanovnika, da žive na oko 7.000 otoka, da su visokoobrazovani i vrijedni ljudi koji imaju tek malo godišnjeg odmora. Evo, u zadnje vrijeme ga sve više koriste za upoznavanje svijeta, najčešće u devet dana obiđu i previše toga što im utrpaju turističke agencije. Od Davora Stipanića saznajemo i da u japanskom jeziku nema riječi za “slobodno vrijeme”, pa su je u novije doba “posudili” iz engleskog kao “free time”.
Od našega sugovornika smo saznali da je ove godine u nas bilo manje Japanaca, a što je posljedica recesije, a interkontinentalna putovanja se upisuju puno ranije pa su tu bili i štrajkovi, pa vulkanski oblak… Kazao nam je kao dobar poznavatelj zadarskih turističkih prilika i kako je naš grad izrazito prolazna turistička točka. Ona koja nema hotela, čak ni dovoljno zahoda za turiste, pa on svoje Japance i ostale vodi u Jadrolinijin zahod (?) i tek još u jedan, onaj kod Orgulja. A turistima koji dolaze autobusom treba zahod odmah, već na toj lokaciji. Na zadarskoj je tek parkiralište, umjesto da tu bude ukrcajno-iskrcajna stanica, a parkiralište negdje drugdje, jer najčešće nema mjesta za sve autobuse ni da bi ukrcali ili iskrcali putnike turiste. Tamo bi u pravome turističkom mjestu trebao biti i kafić, suvenirnica i slični sadržaji za goste od kojih puno očekujemo.