Deset Modrića očistilo bi Hrvatsku od mina

Nije nekako normalno da se u nekim područjima Somalije, Sudana, Čada od gladi umire nedugo nakon što se rađa, baš kao što nije nikako normalno da samo napad madridskog Reala, dakle ne prva “jedanaestorica”, vrijedi više od cijene koju bi trebalo platiti da se čitava Hrvatska oslobodi od mina
Znate li ma za koju hrvatsku tvrtku koja je ovih dana izvezla robe u vrijednosti 42 milijuna eura, ili možda za neku sličnu investiciju u totalno obamrle hrvatske proizvodne kapacitete, ma čak i u trgovinu koja ovih kriznih godina jedina širi razvojna krila? Da, možda se negdje i krije takav proces, primjerice riječki je ZTC vrijedan pedesetak milijuna eura, ali da je to trend svakako nije. A upravo će toliko u konačnici iznositi transfer hrvatskog nogometaša Luke Modrića iz londonskog Tottenhama u madridski Real. Puno, previše, nestvarno, abnormalno – samo je dio izjava što su ovih dana širile s hrvatske društvene pozornice dok se komentiralo svu silu milijuna što su se obavile oko Modrićevih nogu.
– Znam da zvuči nevjerojatno, čak i pomalo šokantno, ali iznos transfera isplaćen za Luku Modrića je – vrlo isplativa investicija. Primjerice – procjenjuje se da je utakmicu španjolskog Superkupa između Barcelone i Reala širom planete gledalo 1,5 milijardi ljudi. S obzirom na to da je riječ o prijenosu koji nije išao redovnim putem već isključivo uz doplatu, možete samo misliti kolika je bila zarada. Dakako – njezin nemali dio reflektirao se i na račune ova dva kluba, istaknuo nam je to na početku razgovora o fenomenu nogometnih transfera Robert Komen, predsjednik Udruge nogometnih prvoligaša.
Prema njegovim riječima novac koji zarađuju najveći nogometni klubovi je golem jer im je popularnost – planetarna. Nemalo je tako engleskih klubova što imaju više od 10 milijuna registriranih članova, a stadioni su im rasprodani praktično za sve utakmice.
Uloženo se brzo vraća
– Ali ne, ulaznice, ma koliko bile skupe i rasprodane ne čine veliki prihod. Od njih se zarađuje najviše 10 posto svih prihoda jer su kapaciteti limitirani, lokalni. Sponzori uplaćuju 20 do 30 posto, a najveće se zarade ostvaruju od prodaje – TV prava. Kod najvećih to doseže čak 50 posto jer distribucija nema granica. Nisu ovo više vremena kao nekad dok smo se izvijali po krovovima s “ribljim kostima” kako bismo dohvatili talijanske programe. Danas je distribucija tv signala jednostavna, kvaliteta besprijekorna, a rasprostranjenost planetarna. K tome, platiti veliki iznos za nekog igrača znači uskovitlati medije i javnost te tako značajno podignuti zanimanje navijača i općenito gledatelja nogometnih utakmica, rasprodati tisuće i tisuće novih dresova s prezimenom nove akvizicije, ma jednostavno – uloženo se jako brzo vraća te inicira novu zaradu, objašnjava Komen.
Nakon Modrićevog transfera hrvatska je javnost tako istovremeno ponosna jer je to najveći novac isplaćen za nekog hrvatskog igrača u povijesti, šesti najveći koji je ikad isplatio Real za nekog igrača, a Luka se tako našao i na 23. poziciji najvećih transfera svih vremena, ali i zbunjena: kako je moguće da, ma koliko bio dobar i naš, neki igrač vrijedi toliku svotu novca?
Pitanje je tim izraženije jer je Hrvatska u ovom trenutku zemlja u kojoj 300 tisuća nezaposlenih čeka novu “pošiljku” kolega što će im se s Jadrana, sa sezonskih poslova, pridružiti nakon što se pozatvaraju hoteli, kampovi i ostali “smještajni kapaciteti”, odnosno zemlja sasvim sigurno – nesigurne budućnosti u kojoj se sanja i plaća od nekoliko stotina eura.
Arapi ne pitaju za cijenu
Kako bismo rasvijetlili temu basnoslovnih iznosa što se vrte oko nogometaških nogu, u pomoć smo pozvali i Predraga Račkog Pedu, jednog od najdugovječnijih i najuspješnijih hrvatskih nogometnih menadžera.
– Gledajte, razvoj nogometaša u našem je slučaju u velikoj mjeri prepušten samima sebi. Istina, baza je rad u klubu, trening i kvaliteta igre, ali ako iza svega ne stoje roditelji i povoljni ugovor s nekim od menadžera, karijera mladog nogometaša se neće razvijati u željenom smjeru. Ja u posljednje vrijeme jako malo radim s hrvatskim klubovima, a iako sam Riječanin, s domaćim nogometnim klubom nisam godinama imao ma kakvog posla – niti sam igrače prodavao, niti sam ih dovodio. Zahvaljujući ugledu u poslovanju što traje dulje od tri desetljeća danas uglavnom  radim na međunarodnom tržištu, a svoje sam najveće transfere, kad su ovi prostori u pitanju, ostvarivao s “čileancima”, reprezentativcima Jugoslavije što su 1987. godine postali prvaci svijeta u kategoriji U-20, ističe Rački.
Primjerice aktualni hrvatski selektor Igor Štimac je bio dugogodišnja Pedina akvizicija, tu je i Aljoša Asanović, zatim Robert Jarni pa Predrag Mijatović dok je njegov najveći novovijeki trofej Edin Džeko, reprezentativac BiH, golgeter što je Manchester City doveo do naslova prvaka Engleske.
– Danas vam u biznis s nogometnim klubovima u velikoj mjeri ulaze arapski miljarderi što ne pitaju za cijenu. Naprosto žele javnu promociju na zapadu, žele stvoriti timove koji će osvajati titule tako da kad je dovođenje željenog nogometaša u pitanju, cijena nije limitirana, ističe Rački.
Proizvodnja igrača
No, priča ima i po nogomet razorne posljedice. Najbogatiji diktiraju cijene, manje bogati klubovi ih slijede, zavrte se milijuni koji često imaju logiku jednaku onoj kod klađenja: razum se povlači pred strastima. Upravo stoga i sama je Barcelona u prosincu 2010. godine morala zbog gubitaka posegnuti za generalnim sponzorom kojeg do tada nikad nije imala – Qatar foundation je za petogodišnje sponzorstvo platio 170 milijuna eura, a prema procjenama 16 do 20 najjačih engleskih klubova je u gubicima, mnogi i pred stečajem.
A kad je već tako, kad nam već ne ide poslovanje s metalskom, drvnom ili tekstilnom industijom, je li izgledno da Hrvatska postane sustavni – izvoznik nogometaša. Ovo ljeto za 4,5 odnosno 3,8 milijuna eura iz Dinama i Hajduka otišli Milan Badelj i Ante Vukušić. Je li dakle izgledno, kad su nogometaši već tako tražena i plaćena “roba” moguće sustavno proizvoditi igrače?
– Svi klubovi, osim oni iz najnižeg ranga, moraju imati omladinske pogone. Sustav stvaranja igrača itekako funkcionira i Dinamo, Hajduk i Rijeka imaju vrlo ozbiljne omladinske pogone. Učinit ćemo sve da se poveća kvaliteta Hrvatske nogometne lige, da se u njoj afirmira što je moguće veći broj domaćih igrača, da orijentacija bude upravo na – proizvodnji igrača, a ne njihovom kupovanju iz drugih država – ističe Komen koji upravo u činjenici da Hrvatska uskoro ulazi u EU vidi dodatnu mogućnost za afirmaciju još većeg broja nogometaša. Na njegove se misli nadovezao Rački.
– Za ulazak u EU nisam baš siguran da će povećati cijenu hrvatskih nogometaša ali siguran sam u jedno: hrvatski klubovi, njihovi mlađi uzrasti moraju nastupati na međunarodnim turnirima kako bi stjecali neophodno iskustvo, sigurnost, samosvijest ali i “upali u oči” menadžerima jer se ugovori potpisuju sa sve mlađim i mlađim igračima. Na taj se način znatno povećava rizik, jer tko kaže da će se dijete razviti u vrhunskog igrača, ali i mogućnost zarade ako se to dogodi. Govorimo li o “proizvodnji”, naši juniori moraju nastupati na velikim, značajnim turnirima, “Nereo Rocco” u Trstu ili pak u Viareggiju jer to je temelj, to su najznačajniji “filteri” nakon kojih je put do kvalitete i uspjeha značajnije otvoren, objašnjava Rački.
Društveno korisne akcije
Ali ma koliko se trudili jedno je ostalo – neodgonetnuto: kako je moguće da se s jedne strane vrte golemi iznosi, opravdani po mišljenju naših sugovornika, a da se ni jedan njihov dio ne pretvara u neke društveno korisne akcije.
– Znam na što ciljate. Želite reći kao bi bilo neophodno da se dio sredstava, neki postotak kako je to u slučaju redistribucije novca prema klubovima za koje je nogometaš prije tansfera nastupao, usmjeri prema nekim nacionalno, društveno korisnim akcijama. Slažem se s vama, bilo bi to jako dobro, da se primjerice dio novca usmjeri na razvoj sporta, najmlađih uzrasta, ali kako sada stvari stoje to je potpuno nemoguće. Pravila o distribuciji novca određuje UEFA, a ona je sve to – “zabetonirala”, kako se to već popularno kaže, ističe Komen.
Istina, europska nogometna asocijacija nije baš bezosjećajna jer i sama pomaže brojne pozitivne društveno korisne projekte, kampanju usmjerenu prema razvoju međurasne tolerancije primjerice, no pravila postoje i da bi se mijenjala. Teško je naime vjerovati da se sredstva što se uplaćuju klubovima za koje je igrač nastupao koriste za razvoj sporta. Prije će biti slučaj da taj iznos “legne” na prazni, barem kad su hrvatski klubovi u pitanju, iscrpljeni klupski račun od čega se poplaćaju dugovi kako bi ga se za kratko vrijeme opet svelo na nulu.
Ili – bi li se od tih ekstremno bogatih nogometnih klubova moralo sustavom mjera moglo učiniti i socijalno osjetljiva bića. Bi li dakle Real, u nekom kako se danas čini utopističkom razmišljanju, morao od Modrićevog transfera uplatiti neki euro za primjerice – razminiravanje?!
Zabetoniranost UEFA-e
Kako se predviđa, a Hrvatska se uostalom na to i obvezala potpisivanjem međunarodnih ugovora, sva minska polja trebala bi biti uništena do 2019. godine. Nažalost s obzirom na recesiju i svekoliki nedostatak sredstava, teško je vjerovati da će se obvezu uspjeti i ispoštovati jer pod minama je još uvijek više od 700 četvornih kilometara. Cijena razminiranja je kroz godine varirala, a trenutni se prosjek po četvornom metru kreće između 8 i 9 kuna. Stoga računica je jasna – da bi se Hrvatsku oslobodilo od mina potrebno je najmanje 5,6 milijardi kuna ili – 420 milijuna eura. Odnosno – “deset Modrića”.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU