DIJAMANTNI PIR Bojino i Božino bogatstvo su pet kćeri, 18 unučadi, 15 praunučadi i dvoje na putu

Veliko slavlje u Polači u zaselku Rasti. Bračni par Bobanović, 84-godišnji Božo zvani Borac i 82-godišnja Boja, proslavili su dijamantni pir, odnosno 60 godina zajedničkog života.
Vjenčali su se davne 1959. godine, 23. rujna bez pompe koja prati sadašnja vjenčanja. Htjeli su se tek skrasiti, osnovati i žuljavim rukama podići skladnu, vrijednu i poštenu obitelj.
– Obitelj i naša kršćanska vjera su najvažnije u našem zajedničkom životu i bez toga nema ničega, ističe Boja rođena Vuksan-Ćusa iz Podluga nedaleko Benkovca.

Zbog drage pješačio 10 kilometara
Boja živjela je u obitelji sa tri sestre, a Božo u obitelji s pet sestara.
– Moju Boju ugledao sam dok sam služio vojni rok. Moja sestra i Boja radile su na željeznici u Benkovcu te mi je sestra poslala jednu zajedničku fotografiju, prisjeća se slavljenik dodajući kako mu se Boja svidjela na prvi pogled.
– I tako je do dana današnjega. Vatra još tinja, a kako neće kad sam u želji da vidim dragu, svaku večer pješačio 10-ak kilometara do Podluga, s puno ljubavi i poštovanja govori ovaj 84-godišnjak.

»Poznica« Stanka rođena na godišnjicu braka
Ljubav je nakon godinu dana okrunjena brakom u kojem su dobili pet kćeri: Ljubu koja se udla u Radašinovce za Želimira Gladovića, Klaudiju udanu u Vranu za Nevenka Đodana, Mariju udanu u Slavoniju za Ivana Milanovića, Sandru udanu u Vranu za Rudolfa Rakića i najmlađu kćer, »poznicu« Stanku koja se udala u Benkovac za Milenka Katušu, a rođena je 23. rujna, na godišnjicu braka svojih roditelja.
– Najbogatiji smo na svitu, imamo pet kćeri koje su nam podarile čak 18 unučadi i 15 praunučadi, a dvoje ih je još na putu, u jednom će dahu Božo.

Iz Austrije u zadarski »Kidrič«
Nije prije 60 godina bilo lako živjeti pa su Božo i Boja nakon vjenčanja za bolju »koricu kruha« otišli u Italiju. Kako u to vrijeme nisu mogli do putovnice, oboje su završili u zatvoru.
– Nekoliko godina potom ipak sam uspio dobiti dozvolu i otišao raditi u Austriju. Nisam mogao bez obitelji, bez žene, a i djeca su se rađala. Nisam želio da odrastaju bez oca. Zaposlio sam se u Zadru, u tadašnjoj tvornici tekstila Boris Kidrič, gdje sam radio 20 godina, sve do Domovinskog rata, prisjeća se slavljenik žaleći se na loše zdravlje.

U ratu ostali bez svega
Boja je u Polači brinula o djeci, kućanstvu i poljoprivredi. Radila je tri godine na željeznici, ali je tijekom Domovinskog rata agresor zapalio njihovu obiteljsku kuću, pa su ostali bez dokumenata, fotografija, bračnog prstenja, svih uspomena.
– Bilo je i lijepih i ružnih dana. Nekada je bilo teže, a nekada lakše, jer takav je život. Ma, ništa mi nije bilo teško uz mog Božu koji nikad na mene nije podigao glas ili, ne daj Bože, ruku, kaže ova 82-godišnjakinja, dok je Božo kazao da je njegova supruga uvijek držala tri »kantuna« u kući.
– Malo popusti ona, a malo ja ili ona popusti, a ja izađem iz kuće, smješka se »mladoženja« dajući nam savjet za uspješan zajednički život.
U Bobanovića dvorima na bogatom stolu redali su se domaći pršut i sir, lešada, pečena janjetina, gulaš od divljači, kolači, svečarska torta, domaće vino, a društvo je bilo za plus pet..
Čestitali smo didu Boži i njegovoj Boji 60 godina ljubavi, a oni su već pozvali Zadarski list da nakon zlatnog i dijamantnog pira obilježe i njihovo slavlje za pet godina, takozvani željezni pir.