Male ruke ozelenile ŠC Višnjik

Ručice mališana iz Dječjeg vrtića Radost, područnog objekta Višnjik 1, iz odgojnih skupina Trešnjice i Smokvice jučer su ozelenile Športski centar Višnjik.
Odgojiteljica Tanja Blaslov ispričala nam je hvalevrijednu priču koja je započela sjemenkama iz vrtićkog voćnog obroka, a završila zasađenim stabljikama i nasmijanim, zadovoljnim licima.

Nije svaki otpad smeće
Naime, odvajali su koštice, stavljali ih sa strane, potom u zemlju u prozirne vrećice koje bi inače bile otpad, stavili su to na prozor i čekali da svjetlo i priroda obave svoje i stvore biljku.
– Najpraktičnije su nam bile koštice jabuke, ali u dvorištu imamo drvo biljke koja se zove melija, a u narodu je poznata kao očenašica. Skupljali smo i njene koštice s poda, sadili ih isto u vrećice i pratili razvoj biljke. Očenašica ima priču u našoj tradiciji, njena koštica ima prirodnu rupicu pa su se u stara vremena, kad nije bilo perlica, od toga radile krunice, odtud i taj naziv očenašica, priča odgojiteljica Blaslov potvrđujući kako ukazuje djeci i na moć prirode i na vrijednost tradicije.
Biljke su niknule pa su nazvali Mirnu Petricioli, zadarsku čarobnicu za biljke, koja je potom u šestom mjesecu došla u vrtić.
– Bili smo u dvorištu, zbog epidemioloških mjera, i sa svakim djetetom, individualno, u polovinu plastične boce, koja bi također inače bila otpad, a nije svaki otpad smeće, presadili biljku i djeca su je nosila kući i cijelo su se ljeto, zajedno s obitelji, brinula za biljku, tijekom svih faza rasta. Neke su uvenule, što je isto život i vrlo važna poruka cijelog ovog projekta. No, neke su toliko narasle da sad imamo makar desetak sadnica stabla, ističe ponosno Blaslov i dodaje da im je, kako ju zovu, teta Mirna pomogla presaditi i ozeleniti prostor.
Došli su do ideje da ozelenjeni prostor bude ŠC Višnjik te kontaktirali direkora Denisa Karlovića.

Za uspomenu na najljepše doba
– On se oduševio. I sad smo tu, s roditeljima i djecom. Neki su izrazili želju da biljku zasade u svoj vrt kako bi čitav život imali uspomenu na vrtić. Sjajno se razvila ova naša priča, ističe Blaslov.
Također, naglašava da je ovo primjer cjeloživotnog učenja za sve generacije o održivom razvoju.
– Smisao je da se ne baci nijedna koštica. Prikupljamo koštice iz voća i povrća, skupljamo u posudicu, a djeca su tu praksu prenijela i kod kuće. Ako ne uspijemo sve posaditi, važno je rasuti sjemenke, tijekom šetnji ili putovanja, po prirodi, ali tamo gdje se ne kosi. Primjerice, nema smisla baciti u park u kojem se kosi, ali ako rasipamo po šumama, pošumit ćemo prirodu, stvoriti što više stabala, a djeca to sve već znaju, a neka dječica pune tek četiri, neka pet godina, kazuje Blaslov potvrđujući izreku da se drvo savija dok je mlado.

«Mi tražimo kad jedemo«
Nastavljaju skupljati, rasipati, pričati, a od iznimne je važnosti krenuti s korisnim navikama od malih nogu, odnosno još u vrtiću…
– Koštica, vrećica, boce, sve je to trebalo završiti u smeću. A što smo dobili? Jednoj je djevojčici narasla biljka koja je viša od nje, govori Blaslov i dodaje koliko će im biti drago za 10, 20 godina vidjeti stablo koje su posadili, a bilo je sve tako lako.
– Jako je lako mijenjati ono bitno, dodaje Blaslov i kazuje kako ovaj projekt nije poremetio njihovu dnevnu rutinu i obveze.
Naučili su, dakle, kako uz malo truda mogu učiniti puno za planet, razvijali odgovornost, družili se sa svojim obiteljima, dijelivši suradnicima oslikane platnene vrećice učili o ekologiji i važnosti iste.
Osim toga, čišćenje koštica je odlična vježba za finu motoriku.
I dječica su ispričala što su naučila što i jest bio cilj.
– Išli smo baciti koštice. Ja sam prstom izvadio iz jabuke. Jabuku sam pojeo. Mi tražimo kad jedemo, kazao je dječak.
– Ovo su naše koštice iz vrtića iz zelene jabuke koju sam pojela. Brže malo su rasle. Zalila sam, potvrdila je djevojčica da je zapamtila proces rasta i razvoja biljke.