Dragan Gligora: Razotkrivajmo svijet pa ma kakav bio

Nedavno je u izdanju „Naklade Bošković“ izdana knjiga lirske proze „Jedini smisao vremena“ autora Dragana Gligore. Početkom godine Gligora je izdao još jednu knjigu „Rad snova„. I dok je prva knjiga – knjiga eseja, druga je potpuno drugačiji žanr, spomenuto – lirska proza. S autorom razgovaramo o obje knjige, o razlozima zašto se počeo baviti pisanjem, o porukama koje se mogu isčitati iz njegovih djela, o dojmovima čitatelja, o recenzijama, o zadovoljstvu no i pitanjima koja proizlaze iz bavljenja književnošću, o introspekciji kroz koju je prošao i prolazi tijekom pisanja, o problemima izdavaštva, o svim onim pojedinostima vezanim za knjige koje će, kako najavljuje, biti javno predstavljene i u Zadru.
Izdali ste dvije knjige, nakon knjige eseja „Rad snova“, nova knjiga „Jedini smisao vremena“ je lirska proza. Dva različita žanra. Gdje se više pronalazite?
– Podjednako i u jednom i u drugom. Znanstveno se bavim književnošću već par desetljeća, pa mi je to na neki način i posao i zadovoljstvo, a ovaj kreativniji književni dio mi je posebno drag, iako ovakva vrsta pisanja dosta ovisi o samom nadahnuću.
Što vas je potaklo na stvaranje prve, a što druge knjige?
– Knjiga eseja je možda čak više knjiga znanstvenih radova koje sam dosada objavljivao pa sam veći dio njih htio „imati na jednom mjestu“, ukoričene u knjizi. Druga knjiga je bila hrabar izlazak u javnost, jer iako pišem pjesme i prozu već više od tridesetak godina, gotovo ništa od toga nisam objavio, osim na internetu. Onda sam izabrao određene tekstove i poslao ih u svijet da vidim kakve će biti reakcije.
Završili ste Filozofski fakultet u Zadru i pisanje je svakako dio vaše profesije. Jeste li imali ambicija pisati knjige oduvijek?
– U srednjoškolskim i studentskim danima sam puno pisao poeziju, ali sam objavio samo desetak pjesama. Pisao sam i priče, kratku prozu, i slao u neke časopise, ali to nije prošlo. Pokušao sam i s romanom, ali to je već zahtjevniji posao. Možda jednog dana i od toga nešto bude.
Pisanjem se otvaramo, „putujemo“ unutar sebe no prenosimo i poruku čitateljima. Što je vaša poruka, ako to tako možemo reći, što kroz vaša djela želite poručiti ljudima koji će vas čitati?
– Nikad ne želim slati nekakve „izravne poruke“. Ako bih ipak izdvojio neku poruku, onda bi to bila ona o tome da (raz)otkrivamo svijet, pa ma kakav on bio, i da uživamo u ljepoti koju nam pruža umjetnost.
A što ste sami sebi „poručili“, koliko je izdavanje ovih knjiga utjecalo na vaš život?
– Meni je osobno najvažnije da sve te stvari koje su bile „razbacane“ po časopisima i zbornicima, kao što sam već rekao, imam u jednoj knjizi i da oni koje to zanima lakše do toga dođu. Što se tiče lirske proze, to je jedan pokušaj da sve te tekstove koje sam ranije uglavnom brisao ili gubio po folderima konačno dam na nekakav uvid javnosti.
I sada, nakon dvije objavljene knjige, u čemu se najviše promijenio vaš život, koje stvari više nisu iste?
– Kad su knjige izašle, bio sam zadovoljan, ali tek sada vidim koliko toga imam za objaviti… i napisati. Sve to treba pripremiti, što iziskuje puno vremena, strpljenja i volje. Ostaje i žal za tim da neke stvari nisam objavio prije, tako da su osjećaji pomiješani.
U drugoj knjizi iznosite svoj stav, svoja razmišljanja o svijetu koji nas okružuje. I kakav je taj svijet po vama?
– Teško pitanje! Svijet je po mom mišljenju proturječan, pun apsurda, neuhvatljiv i nemoguće ga je proniknuti. Najbolja pitanja o životu i svijetu dao je još Kant, koji se pitao: što možemo znati, što nam je činiti i čemu se možemo nadati. I na kraju ono najvažnije: Što je čovjek? Ni na jedno od tih pitanja ne znamo odgovore. U posljednje vrijeme pratim pomalo što radi moderna fizika. Najveći fizičari današnjice govore o paralelnim svemirima i paralelnim svjetovima, a Teorija struna nas navodi na pomisao da su te najmanje jedinice od kojih je satkan svemir zapravo čista energija. Ispada da živimo u nekom nematerijalnom svijetu, da je sve ovo čista iluzija. Postoji čak i teorija o tome da je čitav svemir samo projekcija holograma. A na kraju svega Wittgenstein kaže: „Ako dobijemo odgovore na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“ O ovome bismo mogli govoriti danima, ali bojim se da bismo se samo vrtili u krugu. Uostalom, svijet baš i nije briga za nas, on i dalje živi po nekim svojim zakonima, a na nama je da ga i dalje pokušamo shvatiti.
Pišete i u ženskom licu. Zašto?
– Gotovo uvijek pišem u prvom licu, iz pozicije nekog razočaranog čangrizavog intelektualca, što može biti dosta monotono. Tako mi je palo na pamet da pokušam napisati par tekstova iz ženske perspektive. Zanimljivo da je jedan od najboljih romana uopće „Lovac u raži“, Salinger napisao iz perspektive tinejdžera.
Ako bi se trebali predstaviti kroz samo dva odabrana eseja i dvije pjesme u prozi što bi odabrali?
– Odabrao bih tri eseja: Priča kao ishodište; Ženski subjekt u muškom simboličkom poretku – „Glorija“ Ranka Marinkovića i „Užitak i znanje“ u Hrabalovu romanu „Dvorio sam engleskoga kralja“. Na ovim navedenim esejima najviše sam i najozbiljnije radio i u njima sam došao do nekih uvida koji mi se čine dosta značajnim. Glede ova dva lirska teksta „Pola vijeka u Beču“ i „Kad sam upao u krizu“, čini mi se da sam tu našao izraz neke nedohvatljive isprepletene zaigranosti koja mi se čini autentičnom. A ipak iza te igre krije se slojevitost koju svatko može iščitavati na svoj način. Htio sam na taj način nastaviti pisati, ali to ne ide baš tako. Izgleda da je pisanje, pogotovo nečeg lirskog, više stvar nesvjesnog nego svjesnog. Ili su barem prisutni u jednakom omjeru.
Kakav je „feedback“, što su vam rekli nakon objavljivanja knjiga, ima li kakav kompliment koji vas je posebno obradovao, a isto ako i kritika koja vas je potakla na razmišljanje.
– Najviše me obradovala ova ocjena recenzentice knjige „Rad snova“ Ane Batinić:
„Prilozi okupljeni u cjelinu knjige „Rad snova“ Dragana Gligore nesumnjivo pokazuju da je riječ o proučavatelju raskošna uvida u književnu, književnoteorijsku i književnopovijesnu faktografiju, koji u interpretaciji i analizama suvereno i spretno barata znanstvenim instrumentarijem, metodološki se oslanjajući na najnovije spoznaje humanističkih i društvenih znanosti.“
Neki prigovaraju da su mi tekstovi „teški“, hermetični. Nekima se sviđa poneki esej ili pjesma. Dobio sam i jednu kritiku da je druga knjiga puna patetike. Mislim da to nije točno, ali svaka kritika je dobrodošla i tjera na razmišljanje. Najvažnije je da to uopće netko čita i da mu se ponešto od toga svidi.
Gdje ste sve predstavili knjige, što je u planu što se tiče promocije za dalje?
– Knjige sam predstavio u Šibeniku, Korčuli i Kninu. Za nekoliko dana predstavit ću ih na rodnom Pagu. A nadam se i u Zadru.
Danas se knjige slabo kupuju, a nije ih lako ni izdati. Kako ste vi s tim zadovoljni, je li bilo teško izdati knjige i bi li koga izdvojili da vam je puno pomogao?
– Usprkos tome što se knjige slabo kupuju, još uvijek se dosta piše, objavljuje i čita. Naravno, to je ipak jedan uži krug ljudi, ali nije zanemariv. Ako se ne varam, i ako je vjerovati medijima, navodno u Hrvatskoj samo jedan književnik živi isključivo od pisanja. To je Miro Gavran. Međutim, ima autora koji pišu kvalitetno, a ipak se prodaju. Vjerojatno od toga nešto i zarade. Usprkos svim mogućim krizama i modernim strujanjima književnost ipak opstaje. Čak i kod nas. Ove moje knjige nemaju nikakvu komercijalnu vrijednost, zato se posebno zahvaljujem nakladniku Boškoviću iz Splita što je uopće prihvatio njihovo izdavanje, pomogao mi u nekim tehničkim stvarima i sve to zajedno solidno obavio.