Mešin udar

Slika korisnika mkvanja
Moždani udar
Autor: 
Meša Selimović

Otvaram vrata saljske knjižnice koja gledaju prema moru, ujutro u 6 sati i petnaest minuta, a Sanel iz Tuzle, koji je, kako kaže na privremenom radu u tvornici Mardešić, vraća mi knjigu Meše Selimovića, Derviš i smrt. Sanel ima tridesetak godina. Kao dječak je ostao bez oca i majke u ratnom vihoru u Bosni i Hercegovini. Sanel je bio vrhunski sportaš, član bosanskohercegovačke rukometne reprezentacije. Njegova djevojka Jelena kaže mu ‘kako nije stvoren za ovaj svijet okrutnih ljudi koji misle kako se sve može kupiti i utržiti’. Sanel je živio diljem Europe. Odgojila ga je baka koja ga je pripremala na to kako su svi ljudi dobri i plemeniti. Sanel to nije doživio, Sanel to nije proživio. Ljudi su okrutni, sebični gadovi koji sve mjere po tome koliko je što korisno. Što Sanelu ostaje? Sanelu ostaje Derviš i smrt, Sanelu ostaje Meša Selimović kojeg mi je još za mraka vratio u knjižnicu.
‘Čovjek je dobar, ljudi su zli’ kaže Rabindranat Tagore.
Kada se društveno ne snalazim, kada upadnem u društveni autizam, a svaki je čovjek u svojoj mjeri autist, posežem za stihovima, dok žive među ljudima, prezrenih pjesnika: »Vječno neki Grad kroz moj život vječno tramvaj koji pjeva mjesto ševa vječno šumor jednog kamenog tijela Život Grada! I moj život atom Gradova života! Pad tamnih časova povrh Grada! Nad glavom mu prolaze oluje pune mrtvih stvari i krikova mračno pomorene djece kroz ulice noći pune zločinaca! Užasnute moje oči bježe pune odbljeska oluje što bijesni. Opet uho čuje iza sebe Grad ko ubicu. On je sa mnom, sa mnom vječno i u moje misli pada crn i velik kao Smrt.« Tako pjeva, plače, piše Antun Branko Šimić. Onaj prezreni, nepotrebni, nekorisni Šimić. Onaj Šimić gnjavator koji ni za kruh nema, nema niti podebljan iznos u banci. Zatvarajte vrata, prozore, prolaze Šimić, Ujević, pijana banda sa stihom umjesto naše svete zastave jedinstva u kojem je ja ustuknulo. Ti pijani bukači remete naš stoljetni san, uznemiruju naš um. Uklonite ih, onemogućite, utisnite njih i njihova djela na Index librorum prohibotorum.
Tako, ostaje pojedinac, ostaje moje ja, ostaje tvoje ja, oko kojega su se skupile naplavine koje nam donosi more života, ostaje ja okamenjeno poput školjke u kamenu života. ostaje čisto ja koje se skuplja od krhotina koje nam je porazbacao život.
Živko Kustić, grkokatolički svećenik i urednik Glasa Koncila, 1969. godine razgovarao je sa Mešom Selimovićem gdje pisac govori: »Vjerovanje nije neko osiguranje od zla. Inače ja mislim kako religija ima velike šanse u ovoj situaciji koja doduše traje nekoliko tisuća godina, kad političke strukture ostavljaju veliku prazninu u područjima duševnosti. Mislim da Crkva griješi kad poseže za drugim područjima. Religija je najmoćnija na području duševnosti.«
Čovjekovo ja može obitavati u svom egzistencijalnom ambijentu, a to je: ja postojim, jesam, uživam među drugima koji govore: ja jesam, živim, postojim. Zato je bitno da se Crkva u kojoj druguju ja i ti, vrati u korito duha jer prelila se je na svjetovno područje moći gdje disciplinira svako ja koje strši.
Sanel je otputovao svojoj Jeleni u Zagreb kako bi joj rekao:ja te volim. Svako društvo koje se okomljuje na moje i tvoje ja, društvo je koje je potpisalo kapitulaciju. O toj čežnji, ostvarivanja svoga ja pjevaju pjesnici, skladaju glazbenici. Ljudi ih utišavaju, a čovjek čezne za njihovom riječju i njihovom notom jer to je izraz života njihovog ja.
Ja čeznem da moja Crkva bude zajednica u kojoj će moje ja i tvoje ja slaviti Živoga Boga koji je praJa.’ Derviš i smrt’ započinje sa riječima Kur-ana: »Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše; Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;… Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.«, Pjesnik Tagore moli: »Neka od mene ostane samo toliko da te mogu slaviti, Gospodine«. Moje malo okamenjeno ja puno je čežnje za drugim neomeđenim ja. Ja sam čovjek, mi smo ljudi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno