USKOK U KOLANU NA OTOKU PAGU

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
Nema dvojbe da je "Uskok" zapravo poskočica, pa mu odatle i ime. Kako to da danas nema ni želje ni volje niti organizirati ples ili društvenu zabavu bilo koje vrsti, a kamoli zbog plesa pješačiti 15 kilometara i pri tom preskakati kamene suhozide?

Po zimi je kratki dan, a ocu mi je palo na pamet da me popodne pošalje na Mišnjak kod ovac. A popodne su počinjali tanci. E sad, ča napravit? Ja san jedva čeka subotu i nedilju da bi zatanca s divojkon, a otac me šalje kod ovac. Ali, ni bilo druge. Moran pobadivat oca. Da bi prispi na tanci ja nisan ša kako gredu puti, nego u koso, popriko i pravo. I prispi san na tanci!"

"Znači, zračnom linijom na noge 15 kilometri kod ovac i nazad?", pitam barba Stanka.

"Tako je, pobroji san ovce, bile su sve na broju i preskačuć suhozidi doša san doma. Na brzinu se opra, preobuka i žvelto na tanci!"

Uskok, Vajcer i Popaški

Tada, sredinom prošlog stoljeća, sezona plesa je u Kolanu započinjala nakon Božića. Na Feštu Svetoga Luke 18. listopada, iznimno je svako godišće bio organiziran ples ili, kako bi mi Kolanjci rekli, tanac. Vjerovali ili ne, tada je na tancima obavezno bio i "USKOK‚" Uskok je, naime, autohtoni kolanjski tanac koji je bio redovito plesan, uz "VAJCER" i "POPAŠKI".

Ako bi išli u jezičnu rasčlambu ovih naziva, onda je naziv Uskok došao zbog poskakivanja prilikom plesanja, mada u ovom plesnom koraku nije toliko izražen skok kao kod tanca "Popaški", dakle, "Po paški". Ipak, nema dvojbe da je "Uskok" zapravo poskočica, pa mu odatle i ime. "Vajcer" je stari paški naziv za valcer.

Tanci uz mišnice

Svi ti plesovi, ili bolje da ih nazovemo tanci, su se u Kolanu od davnine plesali uz mišnice, a danas ih na prigodnim svečanostima izvode mladi članovi KUD-a "Bartol Kašić" iz Kolana.

I "Uskok" i "Popaški" su folklorni plesovi koji se plešu u narodnim nošnjama i imaju neke elemente otvorenog kola.

U potrazi za živim svjedocima starinskog tancanja u Kolanu razgovaram s osamdesetosmogodišnjim Šimom Oštarićem - Movom i njegovom ženom Tonicom.

"Kad smo mi bili mladi tanci su se organizirali po privatniman kućamin. Pet, šest mladih ljudi bili bi organizatori tancev. Glavni među njiman je bi "KAPOBALO", tako se je zva. Kapobalo je talijanski naziv, doduše iskrivljen, za "capo di ballo", šefa bala ili plesa.

Kapobalo, uvegija i starešina

Kapobalo je imao glavni zadatak pronaći kuću u kojoj će se plesati. On je s vlasnikom kuće dogovarao cijenu najma za prostoriju namjenjenu za ples, a novac za najam se namirivao od ulaznica.

Barba Šime nastavlja: "Ulaznice su plaćali samo muški, dok je ulaz za ženske bi besplatan. Divojke su hodile na tanci uvik u pratnji muških; mladića, ako je bila u ozbiljnoj vezi, brata, ili rođaka. Mladić od divojke se je po kolanjski zva "UVEGIJA". Na tanci je hodila i "STAREŠINA" ( roditelji ). Matere bi samo gledale, a oci su pivali "nakanat", a užali su i zatancat. U Paladinovoj kući se je tancalo prizemno, a u istoj prostoriji se je i kartalo".

Teta Mare Šupraha, rođena Fabijanić, iz grada Paga, je 1951. godine imala 17 godina kada je sa svojim mladićem, kasnije suprugom, Šupraha Blažom, po kolanjski Blasom, tancala u Kolanu. "Tanci su bili u Pernjakovoj kući na podu. Mišnice je sviri pok. Ante Baričević. Sve je bilo krcato svita", kaže teta Mare koja danas ima 83 godine, dvoje djece u zrelim godinama i brojnu unučad.

"Tanci su počimali iza "Vičernje"tj. popodnevne mise, a za vrime "Zdravo Marije"bi se šlo na vičeru. Iza vičere bi se opet došlo na tanci i tancalo se do kasno u noć.

Najbolji svirač na mišnice je bi pokojni Ante Baričević, a dobri svirači su bili Ive Barišić i Srećko Šuljić, zvani Srejko.

Svi prisutni na tancima su mogli slobodno tancat i birat divojke. Ali. ako bi se naša kigod da posebno plati tanac, onda bi kapobalo zaviko: "Tanac je pogođen!", i ima je pravo tancat samo un ki je pogodi tanac. Niki, samo un i njegova divojka! Drugi su mirno gledali", priča barba Šime.

"Ako je mladić istu večer tri put ša po istu divojku, to je već bi znak za ozbiljnu vezu", pojašnjava Šimina žena Tonica.

Eto, tako je to bilo prije 60-tak godina kada su naši stari bili mladići i divojke.

Pitanje se nameće samo po sebi: Kako to da danas kada se ne pješači niti 100 metara, nego se uskače u automobile i na motore, nema ni želje ni volje niti organizirati ples ili društvenu zabavu bilo koje vrsti, a kamoli zbog plesa pješačiti 15 kilometara i pri tom preskakati kamene suhozide?!

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)