Zadarske policajke: Prihvatile smo izazov!

U policijsku su službu došle stjecajem različitih okolnosti, ali ih veže nekoliko stvari – sve ističu da vole posao koji rade te su zadovoljne s kolegama i radnom okolinom. One su majke i udane žene i ističu da je vrlo važno imati tolerantne supruge koji imaju povjerenja i strpljivosti za njihov posao. Naime, često znaju raditi i noćne smjene pa tada supruzi preuzimaju uloge i oca i majke u kući

Ovaj posao je  izazov i treba ga voljeti da bi se  mogao izdržati. Osim toga  treba imati dobre kolege s  kojima se dobro slažete i koji  će pomoći kad zatreba, a mi  to, na sreću, imamo. Dobar  kolega posebno je važan ako  radite u paru, jer radite zajedno i po 12 sati. Moramo  istaknuti i zajedništvo u našoj  policijskoj upravi, pa ako netko ima problema ili treba pomoć u intervenciji kolege iz  drugih postaja odmah dođu  pomoći i zajedno rade, složile  su se četiri policijske službenice Policijske uprave zadarske s kojima smo razgovarali o  njihovu poslu, o doživljajima i  o tome kako se snalaze u tom  nekad pretežno muškom poslu.
Prva policajka
O svojim iskustvima na poslu, njegovim dobrim i lošim  stranama razgovarali smo s  četiri službenice: Marijom  Jurlinom, koja radi u Postaji  pomorske policije, Leonorom  Lovreković iz Postaje prometne policije, Marijom Lončar  koja radi u Jedinici interventne policije, i Marijanom Gulan iz Postaje aerodromske  policije u Zračnoj luci Zemunik.
Naše četiri sugovornice u  policijsku su službu došle stjecajem različitih okolnosti, ali  ih veže nekoliko stvari – sve  ističu da vole posao koji rade  te su zadovoljne s kolegama i  radnom okolinom. Osim toga,  sve sugovornice su majke i  udane žene i ističu da je vrlo  važno imati tolerantne supruge koji imaju povjerenja i strpljivosti za njihov posao. Naime, često znaju raditi i noćne  smjene pa tada supruzi preuzimaju uloge i oca i majke u  kući.
Marija Jurlina, policijska  službenica Postaje pomorske  policije, prva je sugovornica  koja nam je ispričala iskustva  u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Ona je jedna od prvih  žena koje su posao potražile u  zadarskoj policiji, gdje radi od  1991. godine, odnosno za vrijeme Domovinskog rata.
 – Ovaj posao počela sam  raditi tijekom Domovinskog  rata, a počela sam ga raditi ne  samo zbog želje za radom u  policiji, već i zbog ljubavi prema domovini. Ja sam bila  među prvim policijskim  službenicama i otvarala sam  put drugim kolegicama. Tada  je bilo jako teško raditi, ali iza  sebe smo imali dobru podršku  građana koji su u policiji tada  vidjeli jednu vrstu zaštitnika.  Iako sam počela raditi kad u  policiji nije bilo mnogo žena,  nikada nisam doživjela neku  neugodnost ni od kolega, ni  od građana, ispričala je Jurlina, koja je posao započela u  upravi, da bi potom prešla u  Postaju pomorske policije  gdje radi i danas. Trenutačno  radi na nezakonitim migracijama i kontroli putnika i  prometa. Jurlina je istaknula  da je danas mnogo lakše raditi  nego kad je ona počinjala, jer  sada radi mnogo više ženskih  službenica nego prije.
 – Moram reći da je posao,  koliko god nekad naporan i  težak, ipak lijep i zanimljiv.  Naime, niti jedan dan nije isti.  Svaki dan susrećemo različite  ljude, doživimo različite situacije tako da nikad nije isto  ili dosadno, rekla je Jurlina,  istaknuvši da treba voljeti policijski posao da bi ga se radilo.
Zabrinuti roditelji
Leonora Lovreković, policijska službenica Postaje prometne policije u policijskoj je  službi od 1996. godine, a uz  policijski posao i obitelj izvanredno studira kriminalistiku u Zagrebu. Počela je raditi kao službenik, potom je  prešla u Postaju aerodromske  policije, a nakon toga u Postaju prometne policije, gdje  radi već četiri godine.
 – Izabrala sam posao policajke jer je to posao koji sam  oduvijek htjela raditi. Moram  priznati da roditelji nisu bili  oduševljeni kad su čuli za moj  odabir, ali s vremenom su to  prihvatili. Ipak, i dan danas mi  znaju reći da se pazim, da  budem oprezna, ispričala je  Leonora Lovreković. Ona trenutačno radi kao prometna  policajka i ističe važnost dobre suradnje s kolegama, posebno zato što ona radi u paru  s istim kolegom već tri godine.  Istaknula je da je od svog  kolege naučila sve što treba  znati o radu u prometnoj policiji.
 – U svom poslu sam doživjela nekih neugodnih situacija, ali pravim pristupom se  sve lako riješi. Prije su ljudi u  čudu gledali na žene u odorama u ophodnji, ali sad su se  već počeli navikavati, rekla je  Lovreković, istaknuvši da su u  poslu prometne policije najgore teške prometne nesreće  u kojima netko izgubi život.  Kaže da joj je najteže otići  nekome na vrata i reći da je  izgubio nekoga. Ipak, sviđa joj  se ovaj posao u kojem radi već  četiri godine. Čak uspijeva  spojiti naporne smjene s obavezama prema obitelji i fakultetom. Naime, policijski  službenici u prometnoj policiji  rade u turnusima po 12 sati i  to od 6 do 18, ili od 18 do 6  ujutro, a potom imaju dva  dana slobodno.
U sličnim smjenama rade i  policijski službenici Interventne jedinice u kojoj već 10  godina radi i Marija Lončar.  Ona je u policiji počela raditi  1995. godine i to u postaji  pomorske policije, dok zadnjih 10 godina radi u interventnoj jedinici. Na posao u  policiji odlučila se jer je predstavljao izazov, a ukazala joj  se prilika koju je objeručke  prihvatila.
Nikad dosadno
 – Specifičnost našeg posla  jest da mi kad dođemo na  posao ne znamo gdje ćemo taj  dan završiti. Nikad ne znamo  što će nas dočekati kad  dođemo na posao, što ćemo  raditi, niti u kojem ćemo dijelu Hrvatske završiti, tako da  posao nikad nije dosadan, rekla je Lončar.  
Objasnila je da se opseg  posla interventnih policajaca  kreće od intervencija prilikom  narušavanja javnog reda i mira, osiguranja štićenih osoba,  osiguranja sportskih događaja  i slično. Oni također sudjeluju  i prilikom pretraživanja terena za nestalim osobama.
– Svaki sportski događaj potencijalno je opasan, ali mi  radimo u grupama i timovima  tako da se međusobno pokrivamo i čuvamo. Osim toga,  ako se ukaže potreba, mi iz  interventne jedinice imamo  oklop koji nas dodatno štiti od  napadača i izgrednika, objasnila je Lončar.
Posljednja sugovornica Marijana Gulan, službenica je u  Postaji aerodromske policije  ujedno najkraće radi u policiji  – tek pet godina.
 – Otac mi je bio policajac i  oduvijek sam to htjela raditi,  tako da sam poslala zahtjev na  Policijsku akademiju, završila  je i zaposlila se. Na aerodromu radim graničnu kontrolu, pregled putnika i prtljage i ručni pregled putnika i  prtljage. Kad nema posla, onda vršimo kontrolu prometa,  ispričala je Gulan. 
Sve policajke su istaknule i  pomoć kolega koje im izlaze u  susret po pitanju smjena i pokazuju razumijevanje kad im  zatreba pomoć.
U opis policijskog posla,  pored navedenih obveza, spada i vježbanje borilačkih  vještina te pucanje iz vatrenog  oružja, odnosno iz pištolja i  automatske puške. Ipak, sve  sugovornice su istaknule da  još nikad, na sreću, nisu morale upotrijebiti vatreno  oružje i nadaju se da nikad  neće ni morati.
 – Bez obzira na policijski ili  bilo koji drugi posao, uvijek  treba ostati čovjek. Napraviti  što treba, ali da, kad se na  kraju dana pogledaš u ogledalo, budeš čist pred sobom i  svojom savjesti, zaključile su  naše sugovornice.

Za ophodnju mislio da je skrivena kamera

Marijana Gulan, policijska službenica Postaje aerodromske policije, ispričala nam je jednu šaljivu anegdotu s posla. Naime, jednom su ona i još dvije kolegice kontrolirale cestovni promet i prilikom kontrole zaustavile su jednog vozača. On je, međutim, mislio da se radi o skrivenoj kameri jer nije očekivao da će u prometnoj patroli biti tri policijske službenice. Sličnu je situaciju doživjela i njena kolegica Leonora Lovreković iz Postaje prometne policije.