BOŽIĆNA PRIČA JERE BILANA Očev božićni čaj

Ovo je priča o mome ocu Petru. Rodom je bio iz jednog planinskog sela na obroncima Velebita gdje je naša obitelj po očevoj strani imala  pašnjake na malim visoravnima. Ime je dobio po riječi petros, što na  grčkom znači stijena. Majka ga je rodila na Velebitu dok je čuvala ovce  jednog vrućeg kolovoškog dana. Kada je mom ocu Petru došlo vrijeme za  pohađanje osnovne škole, čitava se obitelj spustila s planine na more.  Postojao je i jedan ekonomski razlog. U to se doba ispod Velebita gradila  Jadranska magistrala što je omogućilo zapošljavanje moga djeda na  građevinskim poslovima. Tata je položio malu maturu, a nakon toga je,  kao odličan učenik, otišao u grad gdje je upisao gimnaziju. Kroz svoje  školovanje zavolio je književnost, koju je upisao i diplomirao na Filozofskom fakultetu. Nakon diplomiranja, zaposlio se kao nastavnik upravo u  onoj osnovnoj školi gdje je položio malu maturu. Vratio se u svoj rodni  kraj. Baš te godine, češka obitelj Kučera, veliki zaljubljenici u Velebitske  vrleti i staze, otvorila je gostionu Runolist. Sjećam se kako bi moj otac tamo rado pojeo gulaš s knedličkama. Budući da je radio od osam sati ujutro, ustajao bi se točno u šest i četrdeset, a u sedam i dvadeset već bi sjedio u Runolistu na svojoj sjedalici i čekao svoju šalicu čaja. Ali ne bilo  kakvog! Otac je podučio Zdenku i njenog muža Tomaža o velebitskom  ljekovitom bilju, o načinu njegova branja, sušenja i pripreme čaja. Ona  bi mu skuhala čaj s medom i limunom. Potom bi ga tata u jutarnjoj tišini  ispijao, s pogledom na more. To je trajalo svih godina njegova radnog  staža. Kroz sve te godine, nakon izgradnje Jadranske magistrale, povećavao se broj stanovnika, niknuli su apartmani i hoteli, razvijao se turizam.

Šutnja
Moj je otac redovito jutrom navraćao kod Zdenke u Runolist. I tamo je,  uz čaj, stekao svoja tri bliska prijatelja. Svima je njima zajednički nazivnik bio jutarnji čaj koji ih je zbližavao i od običnih znanaca učinio bliskim prijateljima. Kad bi im se razgovaralo, razgovarali bi. Kad im se nije  razgovaralo, šutjeli bi i gledali na pučinu. I dok su šutjeli, oni su se itekako dobro međusobno razumijevali. Moj je otac tvrdio da postoji šutnja i  „šutnja“ kao vrhunac razumijevanja dvoje ljudi. Pričao mi jednom o ljudima koji imaju stalnu potrebu govoriti, ljudima koji ne podnose tišinu  oko sebe. Kad osjete tišinu, nešto ih obuzme, upadnu u „ono“, a samo  oni znaju kako „ono“ izgleda. A sigurno ne izgleda lijepo, jer svakako u  „ono“ upasti ne žele. Kao da ne žele susret s tišinom, susret sa samim sobom. Mome su ocu takvi su ljudi išli na živce jer su trošili njegovu energiju. Rado bi im pomogao, ali oni se dali nisu. Samo bi neprestano izlijevali riječi iz svojih usta bez ikakvog reda i skakali s teme na temu. Pričali  bi o posve nebitnim stvarima iz vlastitog života, osobi s druge strane potpuno nezanimljivim. Naročito im je bilo drago pričati o tuđim životima, i  to o osobama kojima sve ne ide baš onako kako su zamislili. Samo da što  dalje pobjegnu od „onog“. Moj otac nije bio jedan od takvih. On je volio  tišinu i šutnju. Posebno uz čaj. 

Razgovor
Sjećam se, tog sam toga ljeta upisala fakultet. Dosta sam se mučila s ispitima. Trebala sam ulagati veliki trud za mali pomak. Jednog jesenjeg  jutra, već je počela školska godina, i ja sam svratila do Runolista. Ja nisam tamo navraćala često. Imala sam neko svoje društvo i svoja mjesta  za izlazak. Kada me je tata oduševljen ugledao, pozvao je Zdenku i meni i  svima koji su se tada zatekli u Runolistu platio čaj. Sjela sam za njegov  stol, te ga zapitala:
-Tata, kako ti gledaš na život?
-Kćeri moja. Ja ti imam četiri čarobne riječi: ljubav, dobrota, istina i ljepota. Uvijek se trudim kretati u tom mom četverokutu, poput boksača u  ringu. To su ti moji konopi iz kojih ne želim izaći. I na koju god stranu  odem, uvijek me dočeka ili ljubav ili dobrota, ili istina ili ljepota. Iz toga  ne mrdam.
-Ti već godinama ispijaš svoju jutarnji čaj u Runolistu. Gledaš u more  u tišini. Bude li ti kada dosadno?
-Vidiš, draga moja kćeri, ja ti u sebi, uz miris Velebita u šalici ispred  mene, pronađem sabranost. I u toj sabranosti osjetim neko blaženstvo  koje me obuzme. Nekad znam i razgovarati s nekim, ali u sebi, u svojoj  nutrini.
Nisam ga više pitala o tome. Nastavili smo razgovor o vremenu, o buri  koja je toga dana puhala.

Božić
Prošla je jesen i došla je zima. Bližio se Božić. Osjećalo se predbožićno  ozračje. Bila je subota prijepodne i počela je padati sitna kišica. Tata je  otišao u dvorište skloniti alat u garažu. Po povratku u kuću, uhvatio se za  grudi i srušio na pod u hodniku. Hitna pomoć brzo je došla, ali tati nije  bilo spasa. Bio je to najtužniji trenutak moga života.
U ponedjeljak sam uzela tatin novčanik s dokumentima i krenula u  matični ured po smrtni list. Zastala sam ispred Runolista i poželjela popiti čaj. Sjela sam baš na njegovo mjesto. Zdenka mi je donijela šalicu toplog čaja s medom i limunom. Pogledala sam u more. Odjednom sam  osjetila sabranost. Obuzela me je u mojoj nutrini. Digla sam pogled i  zahvalila ocu i Ocu na tome daru. Otvorila sam tatin novčanik. Vidjela  sam u njemu moju malu sličicu. U novčaniku je bio iznos upravo onoliko koliko je koštao jedan čaj. Imala sam čudan osjećaj da me je tata  odlučio počastiti čajem na taj poseban način. Kratki razgovor s tatom  promijenio mi je život. Počela sam živjeti u sabranosti. I ispite sam polagala puno lakše nego prije. Hvala ti tata na svemu, i na oproštajnom čaju  kojim si me na neobičan način počastio.
Ovom pričom čitateljima Zadarskog lista blagoslovljen Božić i sretnu  Novu 2019. godinu uz želju neka svom životu pronađu sabranost i mir.  Jer vrijeme brzo prolazi, a život je kratak.  (Jere BILAN)