Obiteljsko zlato

Prijedlog zakona o strateškim investicijskim projektima podigao je novu veliku galamu na političkoj sceni. I ne bi se tome premijer Milanović trebao toliko čuditi. Naime, nakon dugogodišnjih priča o rasprodaji “obiteljskog srebra” u privatizaciji i pretvorbi, trebao je shvatiti strah kritičara da je voda došla do grla pa je na red došlo i “obiteljsko zlato”.
Šume, vode, poljoprivredno zemljište, prirodna bogatstva, stalno su isticani kao hrvatski neotuđivi resursi u koje se ne smije dirati, a onda su katastrofalna gospodarska situacija i preko 370 tisuća nezaposlenih istaknuti kao opravdanje za stvaranje prečica velikim investicijskim projektima u čemu bi se, kako upozoravaju protivnici zakona, mogle kriti nove korupcijske stupice i (ras)prodaja javnog dobra koja dugoročno ne bi bila dobra.
Dok premijer Milanović postavlja retoričko pitanje zašto bi Vlada rasprodavala šume i vode, ističući da joj to nikako nije na pameti, a još manje u interesu, a kritičari ipak ne odustaju, postaje jasno da prijedlog zakona još treba doraditi, jasnije definirati i izbrusiti toliko da nema dvosmislenosti i dilema.
Nadalje, da su samo Crkva i HDZ kritizirali ovaj prijedlog zakona moglo bi se zaključivati da je nakon zdravstvenog odgoja Crkva otvorila novu frontu, a HDZ kao najjača oporbena stranka ionako ne bi pljeskao Vladinim potezima. No, javili su se iz udruge Pravo na grad, GONG-a, Transparency Internationala, Zelene akcije te Udruženja hrvatskih arhitekata, ističući da treba zaštititi javno dobro i okoliš od interesa krupnog kapitala i investicija koje bi devastirale prostor i otuđile pa i mali dio tog javnog dobra.
S druge strane Hrvatska udruga poslodavaca smatra da je krajnje vrijeme da se olakša put investitorima te da se pokrene gospodarstvo i smanji broj nezaposlenih, a slično mišljenje imaju i poduzetnički orijentirani hadezeovci pa aktualna polemika postaje jasnija.
Prirodno je da su zeleni za očuvanje okoliša i prirodnih resursa, kao što je prirodno da su arhitekti protiv megaprojekata koji bi mogli bespovratno nagrditi prostor, razumljivo je da i Crkva potiče raspravu za očuvanje narodnog blaga. No i razumljivo je i da su poduzetnici i poslodavci, investitori i Vlada, suočeni s birokratskim barijerama i kočenjem investicijskih ciklusa što dodatno razara ostatke ostataka hrvatskog gospodarstva, za zakon koji bi sve to otklonio i privukao investitore s kojima bi trebao doći razvoj i zapošljavanje.
Problem je jedino što prijedlog zakona, izgleda, ipak nije uspio pomiriti i zadovoljiti oba spomenuta “interesna pravca” i treba doradu u tom smjeru.
On, naime, ne mije ostaviti prostor ovakvim raspravama. A ne smije se ni pretvoriti u još jedan premijerov pokus kojim vježba metodu pokušaja i pogrešaka. On je, što je posve kontradiktorno, braneći ovaj prijedlog zakona izjavio i to da ukoliko se vidi da zakon nije dobar može biti i povučen.
Pa zakon mora biti dobar, mora postojati točna projekcija njegovih učinaka, inače sve izgleda neozbiljno i nimalo strateški!
Zato je dobro da se digla galama, da se zna da će ovaj zakon biti pod povećalom javnosti i da se shvati kako mora postojati način za izradu zakonskog okvira u kojemu će strateške investicije brže teći, a obiteljsko zlato neće izgubiti sjaj.