Ako laže koza, ne laže njegov rog!

Edward Albee američki je pisac drama, kojega kritika svrstava u ‘teatar apsurda’, uz bok Ionescou, Beckettu i/ili Anouillhu. Rođen je 12. III. 1928., a proslavio se dramom “Zoo story” iz 1958. Na našim, zadarskim daskama odgledali smo prije par godina premijeru drame “Tko se boji Virginie Woolf?” iz 1962., a još su mu značajna djela i “Američki san”, “Delikatna ravnoteža”, “Tri visoke žene”. Komad “I to je ljubav”, u izvedbi HNK Zadar, premijerno odigran preksinoć, 22. veljače, pred prepunom velikom dvoranom, adaptirao je Andrija Seifried po Albeejevom komadu “The goat, or Who is Silvia?” iz 2002. godine, za koju je autor dobio više nagrada, među inim i ‘Tonyja’ i ‘Pulitzera’, jer se prilično otvoreno bavi tematikom ne tako čestom na ‘daskama koje život znače’, pogotovo ne na našim daskama, kao što su homoseksualnost, incest i bestijalizam. Stoga odmah na početku ovog osvrta čestitke produkciji HNK Zadar za iskazanu hrabrost u borbi protiv svih stereotipa o našoj seksualnosti, protiv svih vrsta predrasuda i malograđanštine.
A kako je tim sastavljen od provjerenih nositelja teatra u Zadru, dvojca Jasna Ančić i Mirko Šatalić, podržan izvedbama mladog Vinka Radovčića i po prvi put ozbiljnije ne u lutkarskom već dramskom kazalištu angažiranog veterana Zlatka Košte, obavio ovaj težak i ne baš zahvalan zadatak? Prilično dobro, valja odmah na početku istaknuti, uz nezaobilaznu činjenicu kako je samu predstavu i ovoga puta nosila Jasna Ančić, dok se još jednom pokazalo kako Mirku ipak više leži tip komičnih uloga, od ovakovih, izuzetno dramskih. Vinko je kvalitetno, uvjerljivo odigrao manju ulogu njihova sina homoseksualca, dok je Zlatko kao Denis, najbolji Martinov prijatelj, ali i njegove supruge Stele (Šatalić i Ančić, of course) odgovoran za sam zaplet. Dokazao nam je svima kako je teatar toliko u njemu samom, njegov krvi i tijelu, napose govoru, gesti, da je već poodavno na tim istim daskama gostovati mogao bez nekih problema.
A isti, dakle zaplet, nastaje u trenutku kada na 50. rođendan Martin, uspješan i netom nagrađen arhitekt u intervjuu koji Denis s njime radi a propos tih događanja (nagrade, rođendan itd.) svojem prijatelju otkrije najintimniju tajnu, jednu od najbolje čuvanih ‘bočica’ kakve ima svaki pojedinac u današnjem društvu, a ona je u činjenici kako je Martin ni manje ni više nego, uz suprugu, na neki drugačiji način zaljubljen i u jednu Miu (u originalu Silviu), a koja je pak ne plavuša, njegova sekretarica ili nekakav drugi kliše, već upravo i uistinu – koza. Domaća životinja s velikim, umilnim okicama, a koju Martin sretne (upozna – sic?!) u trenutku kada negdje ‘na selu’ traži povoljnu lokaciju za seosku vikendicu za Stelu i Roberta, svojega sina, te naravno i za sebe.
E, sad, kako tvrdi ravnatelj same predstave Tomislav Pavković, “svi imamo svoje male tajne. Male univerzume sakrivene od tuđih pogleda, svjetove u čijem uživanju sudjelujemo isključivo mi sami, upravo to uvjetuje njihovu draž, bočice, kako ih autor (dakle, sam Albee – op.a.) naziva. A kad se jednog dana bočica slučajno otvori i za nju drugi saznaju, sram koji nas preplavljuje ne proizlazi samo iz opravdavanja ili objašnjavanja uzroka… A kad to nešto još ima i status tabua (da, 2010.!), otvara se prostor sukobu kakav nosi jedino antička tragedija…”.
I to je naprosto tako. Ali, problem nastaje kada ne znademo hoćemo li takav problem pred gledatelja podastrijeti kao tragediju, komediju, tragikomediju ili naprosto crnu komediju. Ovaj potonji žanr osobno mi se čini najprimjerenijim za ovu Albeejevu  ‘životinjsku storiju’, jer se tako predstavi pred nogama izmiče mogućnost da na trenutke prijeđe u patetiku. Toga je srećom, u konačnici barem, svjestan i sam redatelj, kada na kraju svoje opservacije o postavljanju ove drame na pozornicu ustvrđuje: “Tome se možemo pokušati barem dobro nasmijati”.
Problem je samo što nekima u publici seksualni odnos s kozom, sa životinjama uopće, više spada u sferu kakvih tvrdih porno uradaka, a manje u kakvu ipak građansku dramu. Homoseksualnost je OK, uostalom to i nije nešto novo ni na našim kazališnim daskama, ali incest, pobogu, ili, ne daj bože, karanje koza, doslovno, to je ipak malo too much. I stoga bi stvarno možda bilo bolje da je sve ipak malo više bačeno na uvrnutost, na crnu komediju, a što je nešto na što je, čini mi se, nesvjesno pristala i sama naša protagonistkinja, Jasna Ančić (recimo u sceni kada sama sebe pljuska e da bi pokušala shvatiti što se upravo događa i zašto joj se dotadašnji život raspada pred vlastitim očima), dok je Mirko inzistirao na ‘pravoj zaljubljenosti’ između Martina i Mie, a ipak samo jedne koze, te je stoga ta interpretacija znala upadati u prije spomenutu patetiku.
No, sve u svemu, korak dalje i više na putu HNK Zadar prema ozbiljnoj kazališnoj kući s vlastitom produkcijom i odabirom dramskog repertoara. I na putu stvaranja već pomalo zaboravljene ideje o vlastitome glumačkom ansamblu, koji bi godišnje mogao iznjedriti i po pet – šest samostalnih produkcija. A do tada, samo hrabro naprijed, unutar samoga žanra, suvremene drame. Jer ovo je ipak dramski teatar, a ne eksperimentalno kazalište s predstavama rađenim za Eurokaz i dalje. A u tom smislu Albee je bio hrabar potez. Ako laže koza, nije nam lagao Martinov – rog.