Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

To mora da je neka gr(j)eška

24.02.2012. 23:00
To mora da je neka gr(j)eška


Politika se više neće baviti jezikom i pravopisom, a jezikoslovce pozivam da se dogovore o pravopisu koji će se koristiti u školama, kaže ministar Jovanović


Školski zadatci su teški, ne ću ih riješiti. Tako će napisati prvašić u hrvatskoj školi, a osupnutog roditelja, taman što izusti da je to greška, bijesni će školarac ošinuti pogledom i ispraviti: “Nemaš pojma, grješka, zapamti, a ne greška!” I dok se mi laici – odrasli na greškama, tvrdoglavi tipovi koje ni najveći umovi ne mogu uvjeriti ni u to da su srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski četiri, a ne jedan jezik – pitamo tko je tu pismen, lingvisti se još uvijek nisu dogovorili treba li školstvu jedan pravopis ili njih više. Je li riječ o pismenosti na kušnji, bogatstvu različitosti ili politiziranju?
Je li potrebno inzistirati na upotrebi odumrlog ne ću, na koje prosječni čitatelj baš nigdje neće naići, osim, naravno, u udžbeniku svoga djeteta, Hrvatskom slovu i ponekom Hininom tekstu?
Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, smatra da je u hrvatskim školama potreban samo jedan pravopis s jasnim, provjerenim rješenjima jer će sve suprotno dovesti do kaosa u pravopisnim navikama učenika.
Politika i jezik
– One hrvatske škole koje se služe s više pravopisnih priručnika, ako takve uopće postoje, nepotrebno eksperimentiraju sa svojim učenicima jer će se promjenom školske sredine (npr. prelaskom iz osnovne u srednju školu ili mijenjanjem škola) učenici naći u nezavidnomu položaju, smatra ministar. K tomu, koliko je meni poznato, sve razine osnovnoškolskih i srednjoškolskih natjecanja u poznavanju hrvatskoga jezika upućuju učenike na Hrvatski pravopis (Babić, Finka, Moguš) ili Školski pravopis (Babić, Ham, Moguš).
Dakle, jedan je hrvatski jezični standard, a nakladnika i autora pravopisa može biti više. Drugim riječima, hrvatski pravopisi mogu imati različite autore i različite nakladnike, ali ne mogu imati različite jezične standarde jer je hrvatski jezik standardiziran. Nema različitih standarda u hrvatskomu jeziku, nego imamo pravopise s različitim rješenjima. Svi pravopisi (odobreni ili preporučeni za škole) i onaj Matice hrvatske (koji nije odobren za škole) načelno se ne razlikuju. Razlike su u nekim pojedinačnim rješenjima. Dakle, zbunjuje neznanje onih koji bi trebali znati da je jedan hrvatski jezični standard, a nakladnika i autora pravopisa može biti mnogo, jasan je ministar.
Na pitanje hoće li Ministarstvo propisati korištenje samo jednog pravopisa, i kojeg, Jovanović odgovara da u programu Vlade za razdoblje od 2011. do 2015. jasno stoji da će resorno ministarstvo sve odluke donositi u suradnji sa stručnom, znanstvenom i akademskom zajednicom.
– Politika se više neće baviti jezikom i pravopisom, a jezikoslovce pozivam da se dogovore o pravopisu koji će djeca i učenici koristiti u školama. Zaključno, zbog prijepora oko pravopisa nastale su nedoumice i u školama koje su zbunjujuće za nastavnike i stvaraju velike teškoće učenicima, a nakon konzultacija s više autoriteta na ovom području odlučio sam i predložit ću moguće efikasno rješenje tih nedoumica. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta početkom iduće školske godine objavit će osnovni pravopisni rječnik za upotrebu u obaveznom obrazovanju. U rječniku će se ravnopravno tretirati obje osnovne koncepcije hrvatskog pravopisa koje su u upotrebi, a temeljno su izražene u pravopisima Anić-Silić s jedne i Babić-Finka-Moguš s druge strane (neću – ne ću; strelica – strjelica; zadaci – zadatci), najavljuje Jovanović.
Rječnik će se upotrebljavati u obaveznom obrazovanju kroz iduće četiri školske godine. Za to vrijeme nastavnici i učenici slobodni su upotrijebiti varijantu po vlastitom izboru, a nastavnici pritom nemaju pravo kažnjavati učenike zbog upotrebe bilo koje od dviju varijanti. U te četiri godine pratit će se učestalost obiju varijanti u upotrebi. Nakon isteka toga perioda Ministarstvo će izraditi definitivni osnovni pravopis, najavljuje ministar. Polazi se od načela da odlučujući utjecaj na formiranje jezika, pa prema tome i pravopisa, ima javni govornik, kojeg primjenom i razradom slijedi lingvistička struka, zajedno s glavnim korisnicima – piscima, prevoditeljima, nakladnicima, novinarima, a u školama i nastavnicima.
Jedan pravopis
Josip Silić, ugledni lingvist, autor Velikog rječnika hrvatskog jezika i, uz pokojnog Vladimira Anića, koautor Hrvatskog pravopisa, kaže da je umoran od pitanja o pravopisu.
– Treba li pisati po ovom ili onom pravopisu postaje političko pitanje, a time se ne želim baviti. Za ozbiljan razgovor trebali bismo se sastati i o tome treba razgovarati struka. Zagovornik sam jedinstvenog pravila u osnovnim školama, a o ostalom se može razgovarati. Smatram da je škola jedinstvena i opća pismenost treba biti jedinstvena na razini cijele Hrvatske. Treba održavati kontinuitet opće pismenosti, kaže Silić. Na pitanje treba li pisati ne ću ili neću, kaže da može i jedno i drugo, ali i to treba ovisiti o dogovoru. Jer čim odgovorite na to pitanje, kaže, postavlja se pitanje s kojeg političkog gledišta to postavljate.
Sanda Ham, autorica Školske gramatike hrvatskog jezika i koautorica Hrvatskog školskog pravopisa, nije željela odgovoriti na naša pitanja o pravopisnim prijeporima.
Evelina Rudan, rodom iz Istre, viša asistentica na Odjelu za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da bi bilo idealno kada bi postojao jedan dogovor, odnosno pravopis.
– Mislim da je barem za osnovne škole bolje da bude jedan pravopis jer one koji se pravopisu tek uče dvostruki ili višestruki izbori zbunjuju. S druge strane, stvarne razlike između različitih pravopisa, posebno one razvikane, nisu toliko brojne (sve stanu na jedan do dva stupca otprilike). Veći broj pravopisa ne stvara toliko probleme zbog tih razlika koliko zbog nesigurnosti i konfuzije koju otvara ta svijest o većem broju pravopisa, a često posluži i kao dobra izlika. Ali sumnjam da bi i najveći zagovaratelji određenog pravopisa neki tekst proglasili nepismenim zbog npr. razlike u odvojenom ili neodvojenom pisanju neću ako je dosljedno. Pismenost je puno više od toga.
David Mandić, profesor na Odsjeku za kroatistiku pulskog Sveučilišta, podržava više pravopisa zbog, kako kaže, slobode pisanja.
– Ne treba oko toga dizati paniku. Treba dopustiti mogućnost korištenja i ne ću i neću jer i za jedno i drugo postoji argument. Treba paziti na pravilno korištenje slova kao što su č i ć, ne može se pisati kuča, ali neke druge stvari trebaju biti fleksibilne. Dugo vremena se pisalo neću pa ljudi koji su se nekad školovali imaju naviku takvog pisanja, kaže Mandić.