Rampa za sve, osim za invalide

Slika korisnika admin
padelin_rampa_ljeto
Mario PADELIN
Plaža je za invalide, ali samo na tabli - stvarnost je potpuno drukčija

Kako se odnosimo prema invalidima? Koliko je empatije prisutno u prosječnom hrvatskom građaninu? Koliko uistinu suosjećamo sa tuđom nesrećom, a koliko je to samo poza? Nećemo sada iznositi statističke podatke, jer to može svaki čitatelj i sam pronaći. Samo ću kazati jednu definiciju, a onda ćemo polako obratiti pažnju na to kako se u nekim slučajevima odnosimo prema onima kojima je naša pomoć potrebna. Dakle, prema Međunarodnoj klasifikaciji oštećenja, invaliditeta i hendikepa - u zdravstvenom smislu invaliditet je svako ograničenje ili smanjenje (što proizlazi iz oštećenja) sposobnosti izvođenja neke aktivnosti na način ili unutar raspona koji se smatra normalnim za ljudsko biće. Invaliditet označava odstupanje od norme u pogledu učinka pojedinca, nasuprot učinku organa ili mehanizma.

NA ULICAMA I PROMETNICAMA

Koliko ja vidim, čini mi se da je grad Zadar napravio dosta toga da bi osobama s invaliditetom olakšao kretanje. Kako ja to znam? Jednostavno. To znamo mi biciklisti i roditelji koji djecu voze u kolicima, jer smo se indirektno okoristili onime što je grad napravio, a radi se prvenstveno o malim rampama na trotoarima. S obzirom da je vožnja biciklom po zadarskim prometnicama, zbog divljaluka ovdašnjih "vozača" konstantno nošenje glave u torbi, onda se malo švercamo po trotoarima, naravno kada na njima nema pješaka. I što sam primjetio? Na jako puno mjesta je trotoar prilagođen invalidima, a analogno tome i dječjim kolicima. To je vrlo pohvalno, ali s time treba ići principijelno do kraja. Na najprometnijim semaforima su postavljene zvučne kutije za slabovidne osobe. Na ulazu u pojedine javne ustanove, banke i pošte, crkve, ili na Općini, napravljene su prilagodbe. Doduše, u neke zgrade možete ući kroz prva vrata, a dalje su vam opet stepenice, nema lifta, i sl., ali treba pozdraviti svaki napor, pa makar rezultat bio samo kozmetički. To je samo početak, a svaki je početak težak. Važno je da se ta tendencija nastavi.

KUPALIŠTE REZERVIRANO ZA OSOBE S INVALIDITETOM ili DJEČJE IGRALIŠTE

Netko će reći da sam zloban i bezobrazan, ali ova priča o kupalištu meni strašno smeta. Na kupalištu kod "Uskoka" napravljena su dva objekta predviđena za kupanje invalidnih osoba. Ne znam točan podatak, ali mislim da se radi o ogromnim financijskim sredstvima uloženim u nešto što bar po meni nema nikakvu svrhu. Ja sam naime ljeti često tamo prolazio i iako su ta mjesta uredno označena kao takva, nikad, ali baš NIKAD nisam vidio nijednu invalidnu osobu da ulazi u more. Pitao sam i druge ljude i svi su mi potvrdili moje sumnje. Iako su uloženi ogromni novci na tim mjestima nema nikoga. Nikoga? Baš nikoga? Ne, dragi moji. Ta su mjesta prepuna, ali ne invalida već običnih kupača i njihove djece koja se, gle čuda, najradije kupaju upravo na rampi za ulazak kolicima u more. Drveni ležajevi su već od zore zauzeti od veselih obitelji, a svlačionice (koje su napravljene tako solidno da im fasadni kamen možeš rukom izvlačiti) su toliko devastirane da ti se gadi ući unutra. Pitao sam prijateljicu koja boluje od jedne neurološke bolesti i otežano se kreće, zašto se ne kupa na tim mjestima. Djevojci je jednostavno neugodno. A zašto joj je neugodno, ja ću vam objasniti jako jednostavno.

KADA SE INVALIDNA OSOBA MORA PROBIJATI KROZ KORDON KUPAČA

Evo, ovako je to bilo. Stalni čitatelji Zadarskog znaju da sam za potrebe ovih svojih članaka radio svašta. Preoblačio se u prosjaka i zaustavljao prolaznike na mostu, prerušen u babu s natpisom Zimmer frei u rukama vrbovao turiste, prodavao pamidore na tržnici, kopao po smeću tražeći boce, i pri svemu tome sam se ludo zabavljao. Ipak, ovo što sam doživio na invalidskoj rampi spada u najneugodnije iskustvo u mojoj karijeri kreativnog egzibicionista. Toga sam vrelog ljetnog dana došao na plažu u autu s invalidskom naljepnicom, i za početak se nisam imao gdje parkirati jer su sva uredno označena invalidska mjesta bila zauzeta bijesnim autima (i opet je, zanimljivo, svaki imao križ na retrovizoru), a kada sam se konačno negdje ugurao (70 metara od ulaza u more), rampi nisam mogao ni prići jer su, (kao što to možete vidjeti na slici) mladi skuteraši ostavili svoje ljubimce točno na nagibu za kolica. Dakle, da sam došao u kolicima ne bi imao nikakve šanse. Ali ja sam bio sa štakama, a na noge sam, da bi izgledao uvjerljivije, stavio i elastične zavoje.

Prvo sam posjetio svlačionice i drvene ležajeve prepune veselih obitelji. Vjerovali ili ne, nitko, ali baš nitko nije našao za shodno da podigne svoju smrdljivu stražnjicu i ustupi mi ležaj koji je za mene tu postavljen, da ne spominjem uz koje troškove. Onda sam došepesao do rampe. Probijao sam se sa štakama kroz buljuk djece koja su bezobzirno trčala i skakala dovodeći u opasnost i mene i sebe. Nitko se od njihovih roditelja nije sjetio da ih pozove da se maknu. Nitko! A oni koji su sjedili po zidićima su me gledali sa mješavinom samilosti, čuđenja i gađenja, upadljivo buljeći u moje zavoje. Eto, tako vam izgleda kupanje na plaži "rezerviranoj" za invalidne osobe. Žali Bože potrošenih para.

A zašto ovaj put nema slika? Slika nema jer nitko od mojih prijatelja i suradnika nije htio riskirati slikajući plažu prepunu djece, da ih još ne proglase manijacima, pa nisam na tome ni inzistirao da ne dovodim u opasnost ni sebe ni njih. Ali su zato imali zadatak da slušaju komentare. I što su čuli? Manje više ništa, jer su se svi roditelji pravili da ne vide što se događa, ali su međusobnim namigivanjem, domunđavanjem i šaptanjem jasno pokazivali da im nije pravo što sam došao smetati njihovoj dječici. Da budem iskren, gledali su me kao da sam gubav!

PARKIRALIŠTA TRGOVAČKIH CENTARA?

Na parkiralištima je strašno. Upravo je nevjerojatno koliko su ljudi bezobzirni. I, iako je na svakom parkingu jasno označeno mjesto gdje se mogu parkirati osobe sa posebnim potrebama, toga se nitko ne pridržava. Gdje je taj kršćanski moral kojim se vole dičiti naši ljudi? Gdje je elementarni osjećaj za bližnjega?

A znate li što je najodvratnije? Najodvratnije je to što se oni, u stvari, imaju gdje parkirati, jer su svi zadarski trgovački centri opremljeni sa prekovećim brojem parkiralištnih mjesta, ali oni ipak zauzimaju ona invalidska. A znate li zašto? Iz dva jako važna razloga. Prvo, zato što se ta mjesta često nalaze u hladovini, a naša su fina gospoda, koja su do jučer cijeli ljetni dan trčkarala po rosnim livadama, postala jako osjetljiva na žarko sunce. Drugi je razlog još odvratniji. Ta su mjesta po pravilu smještena najbliže ulazu, tako da se osjetljive noge tih divljaka ne moraju puno umarati. I dok se na običnim parkiralištima pauk po koji put ipak zaleti pokupiti prekršitelja, dotle ga, na ovakvim mjestima, ja nikada u ovih desetak godina nisam vidio.

LAŽNII INVALIDI I LAŽNE OZNAKE

Postoji ona poučna naljepnica "kada ste mi već zauzeli moje invalidsko mjesto, onda uzmite i moj invaliditet". E pa neki su to shvatili doslovno, tako da se teškim invalidima nazivaju i oni koji bi mogli, kako naš narod slikovito kaže, "volu rep iščupati", pa na račun toga imaju lijepe beneficije i ugodan život. Čovjek koji je slučajno, za vrijeme rata, sam sebi propucao petnu kost sjedeći u kafiću u centru grada, ima sve moguće povlastice kao i onaj koji je nastradao na položaju ili u zarobljeništvu. Neću sada ulaziti dublje u tu temu jer je to posao pravosuđa i drugih institucija, ali se ponekad pitam kako ih nije strah od Božje kazne kada ih već nije briga za zakone.

Već sam pisao o tipu koji je oštetio leđa navodno istovarujući humanitarnu pomoć i na račun toga dobio povlasticu za uvoz automobila, ali to je već svima poznato. A kada smo kod automobila, znate li da pojedinci još uvijek koriste onu plavu naljepnicu bez registarskog broja kakva se može isprintati sa svakog kompjutera? Radi se o crtežu invalidskih kolica iz kojih viri puška, a koju sam zadnji put vidio na simpatičnom BMW-u iz kojeg je izašla bujna plavuša koja je za vrijeme rata mogla imati svojih 7-8 godina. Ali nema veze. Ona se ne boji božje kazne jer joj na retrovizoru visi krunica.

KAKO SMO JELI RIBU S UMAKOM OD MESA

Bilo je to davne 1994. godine, kada su mene i moju prijateljicu Anu pozvali na večeru njen daleki rođak Šime i njegova djevojka. Bilo mi je sumnjivo zašto su željni moga društva s obzirom da nismo imali nikakvih zajedničkih tema ni interesa, nismo bili srodni ni po struci ni hobijama, a da i ne govorim o socijalnom okruženju. Večera je tekla glatko kao da bodljikavi kaktus provlačite kroz tuljac od brusnog papira, a razgovor je bio riječit i spontan kao kada političar javnosti objašnjava stanje svoje imovinske kartice prije mandata i poslije njega.

Šime je činio sve ne bi li na mene ostavio dobar dojam, toliko da je čak naručio pečenu ribu kao i ja, iako nije mogao odoljeti a da ne umače kruh u šug mesnog umaka iz tanjura svoje djevojke. U svemu o čemu smo pričali savršeno se slagao sa mnom pa i u onome o čemu je, pouzdano znam, imao dijametralno suprotno mišljenje. I onda je, nakon više od dva sata te predstave, počeo o onome zbog čega me i pozvao na tu nesretnu večeru. Da ne duljim, radilo se o tome da je on kao pripadnik HV-a imao manju prometnu i sada bi na račun toga htio izvući invaliditet. Ne moram naravno ni spominjati da se prometna dogodila 50-tak kilometara od položaja, da je imao alkohola u krvi, da je bio u službenom vozilu iako nije bio na dužnosti, itd. i sl. Sve jedno ljepše od drugoga, ali on je i dalje bio uporan u svojim željama. Pitao sam ga zašto on to meni govori, a njegov je odgovor bio jednostavan: "Pa ti radiš u bolnici. Sigurno nekog poznaješ tko može napisati da sam udario glavom i da sada imam invaliditet."

Naravno da mi nije bilo na kraj pameti sudjelovati u takvoj mutljavini pa sam mu probao objasniti da bi trebalo ne samo napisati odgovarajuću dijagnozu, već i krivotvoriti nalaz EEG-a i napraviti kazneno djelo, ali to njega nije zanimalo. Za njega je domovina nešto od čega treba izvući maksimalnu korist pa cijela zemlja otišla na bubanj. Poslije se više nikada nismo družili, a da li je on izvukao invalidsku... Mislim da je bolje da o tome ne govorimo.

KADA SU INVALIDI ŽIVAHNI, A NEPOKRETNI

Kada smo kod invalidnosti ona je, na žalost, često vezana uz prosjačenje. To je tako bilo i kroz povijest, pa su nesretni ljudi od toga i živjeli, a danas je to već i uhodan biznis. Već smo pisali o onom čovjeku koji je sjedio u invalidskim kolicima tamo na početku Kalelarge i pružao ruku da mu naši dobri Zadrani udijele koju paru. Neko bi vrijeme prosio, a onda bi krenuo prema mostu. Vrtio bi rukama kotače, a da bi išao brže pomagao se i jednom nogom. Jednom nogom? Čekaj malo! Ako mu je jedna noga zdrava, što će mu kolica? Bilo bi dosta imati štake. I tako bi naš nepokretni invalid nekako stigao do mosta, a tamo bi se (uvijek sam govorio da je taj most čudotvoran) dogodio mirakul. Pod utjecajem blagotvorne mediteranske klime, ljekovite arome Jazina, i vjerojatno s malo pomoći zadarskih svetaca zaštitnika, naš bi invalid ustao, snažnim rukama (poznato je da ljudi u kolicima ojačaju ruke) podigao i spremio kolica u prtljažnik svoga "mercedesa" pravilno parkiranog na mjestu za invalide, i uputio se u nepoznatom pravcu. Pazite, nije se niti potrudio sakriti svoj "mercedes", već je to radio na najprometnijem mjestu u gradu.

Za potrebe članka "O prosjačenju" koji sam tada pisao, bio sam se obukao kao prosjak i desetak se minuta sa štapom u ruci klatario i šepesao po zadarskom mostu. Ja sam, hvala bogu, zdrav (bar što se tiče lokomotornog sustava - za psihu ne garantiram) ali sam tako dobro glumio invaliditet da su svi koji su vidjeli fotografije bili oduševljeni uvjerljivošću, mada sam zauzeo pozu koja je u medicini neizvediva.

TAKO JE TO KADA JE TEMA OPŠIRNA, A PROSTORA MALO

Eto smo došli do kraja, a da pola nismo rekli. Neki bi drugi novinar posjetio koju udrugu, raspitao se kod odgovornih ili pokupio iskustva drugih sa neta. Ja ne. Ja sam zapisivao ono što sam u zadnje vrijeme primjećivao na ulicama našega grada i to objavio u ovome tekstu. Problem je što je toga bilo toliko da sam uspio opisati samo dio zabilježenog. Izostali su strašni podaci o tome kako smo, po nekim istraživanjima, po odvajanju za pojedine invalidske skupine (npr. za slijepe i slabovidne osobe) iza Srbije, Albanije i ostalih velesila, o tome koliko sramotno koštaju ortopedska i druga pomagala za djecu invalide.

Tako primjerice, prije neki dan, u emisiji Proces HRT-a govore kako jedna majka koja ima trojke s psihomotornim smetnjama i kako po divnim zakonima, ima pravo na pomoć za samo jedno dijete jer zakonom nije predviđeno da netko može imati više djece sa takvim smetnjama. Pa se onda svi pitaju kako to može biti, svi kažu kako to nije u redu, ali se tek u zadnje vrijeme nešto konačno počelo mjenjati i po tom pitanju, a ne da ispada kako je ta majka namjerno rodila hendikepiranu djecu ne bi li iskoristila i zeznula državu.

 Nisam uspio detaljnije analizirati vrlo zanimljivu temu o tome koliko koštaju pojedina pomagala i koliko se općenito sredstava okreće za pojedine potrebe (nedavno smo na RTL-u čuli da je za opremanje rekreacijske dvorane jedne veteranske udruge potrebno čak 160 000 kuna), tko to nadzire, kako su djeca koja koriste ortopedska pomagala tek u zadnje vrijeme dobila promjene u pravilnicima, ali te zanimljive teme ostavljam za neku drugu priliku.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)