Spašavao blago skriveno pod zadarskim ruševinama

Stjecajem okolnosti sve iz zadarskog povijesnog arhiva bilo je vani, a među ostalim i slike Ducea i neke druge stvari. Komunisti su mislili da je sve to fašističko i da se treba uništiti. Moj otac je vidio da se sve stavlja na gomilu, uspio je dobiti jednu četu na raspolaganje i s njom je spasio cijeli arhiv. Spašena je tada i cijela zbirka Paravia, sve vrijedno što je bilo razasuto, kaže Mihovil Gunjača

Osoba koja je zasigurno ostavila pečat u kulturnoj povijesti Zadra je Stjepan Gunjača. Priznanje koje je dosad dobio je ulica u Zadru, a danas će svečano biti otvorena i bista u dvorištu Sveučilišta u Zadru, u sklopu obilježavanja Dana Sveučilišta.
Prošle godine obilježeno je 100 godina od njegova rođenja, a na ideju po postavljanju njegove biste došao je rektor zadarskog Sveučilišta dr. sc. Ante Uglešić. Skupa s Gunjačinim sinom Mihovilom, koji je darovao bistu, dogovoreno je postavljanje biste kojom bi se odalo priznanje za sve što je Stjepan Gunjača napravio za Zadar.
– Ja sam tada bio dječak, išao sam u osnovnu školu u Arbanasima i meni je taj Zadar bio fascinantan, kao i ono što je on tada radio u tom Zadru, kaže Mihovil Gunjača, sin poznatog arheologa i povjesničara.
A kako je to Stjepan Gunjača zadužio Zadar? Po ulasku partizana u Zadar 1944. Gunjača postaje direktor tamošnjeg, djelomice opljačkanog Arheološkog muzeja, koji je njegovim zauzimanjem i radom već 1945. uređen i otvoren za javnost. U Zadru se istodobno zauzimao za spašavanje zadarskog kulturnog blaga i spomeničke baštine. Organizirao je Sabirni centar, gdje su sklonjene knjige izvučene iz ruševina i iz nezaštićenih privatnih i javnih knjižnica te sklonio na sigurno dijelove romaničke i ranogotičke palače Grisogono. Kada je ta palača obnovljena, oni su vraćeni na svoje mjesto.
– Čudio sam se njegovoj sposobnosti da otkrije ispod gomile ruševina strahovito vrijedne predmete iz kulturne baštine, bilo da je riječ o arheologiji, umjetninama ili knjigama. Da se netko time tada bavi, to je bila zadnja rupa na svirali. Tada je vladala euforija pobjednika, a grad je bio do kraja ispražnjen. On je htio sačuvati obilježja nacionalne kulture i baštine i po tome se razlikovao od ostalih, kaže Gunjača prisjećajući se vremena u kojem je njegov otac spašavao sve što se spasiti dalo. Budući da je bio u partizanima, Gunjača je imao priliku iskoristiti položaj i na taj način sačuvati ne samo arheološko blago, koje je sakupljao u Sv. Donatu, već i pisanu ostavštinu Državnog arhiva koja je neprocjenjiva.
– Stjecajem okolnosti sve iz zadarskog povijesnog arhiva bilo je vani, a među ostalim i slike Ducea i neke druge stvari. Komunisti su mislili da je sve to fašističko i da se treba uništiti. Moj otac je vidio da se sve stavlja na gomilu, uspio je dobiti jednu četu na raspolaganje i s njom je spasio cijeli arhiv. Spašena je tada i cijela zbirka Paravia, sve vrijedno što je bilo razasuto, priča Mihovil. Stjepan Gunjača je tri godine radio na sustavnom skupljanju kulturnog blaga.
– Napravio je sistematizaciju sakupljene građe, spasio je sve što je preživjelo. Skupio je cijelu ekipu stručnjaka, ističe Mihovil Gunjača.
Nakon odlaska iz Zadra 1946. nastojao je izgraditi Muzej hrvatskih starina u kliškoj tvrđavi, ali je građa kninskog muzeja, koju je privremeno smjestio u barake na mjestu kasnije izgrađenog hotela “Marjan”, definitivno ugledala svjetlo dana tek nakon što je uspio izgradnju Muzeja u Splitu uklopiti u plan četiriju kapitalnih objekata hrvatske kulture. Godine 1976. svoje je nastojanje okrunio životnim djelom – zgradom Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na splitskim Mejama. Kada je Muzej 6. srpnja 1976. otvoren, Gunjača podnosi molbu za umirovljenje.
Na Gunjačin rad na zaštiti arheološkoga muzejskog materijala vezuje se njegov istraživačko-terenski rad. Kao jedan od najboljih poznavatelja prostora sjeverne i srednje Dalmacije izvršio je niz revizijskih, ali i novih istraživanja i iskopavanja. Mnoga su od njih vezana uz topografska pitanja, o kojima je neprekidno pisao. Arheološki teren upoznaje već 1933. u Ivoševcima pokraj Kistanja, gdje surađuje s M. Abramićem u iskopavanjima antičkog Burnuma. Nastavljajući tu suradnju, sljedeće godine sudjeluje u istraživanju bazilike i memorijalnog kompleksa na Čaklinama u Tepljuhu. God. 1939./40. obavlja arheološka istraživanja u Koljanima, 1940. crkvice u Žegaru te proučava šesteroapsidalnu crkvu na Mijovilovcu u Pridrazi pokraj Novigrada. U gotovo nemogućim uvjetima za vrijeme II. svjetskog rata, bez odobrenja i novčane potpore, obavlja istraživanja na Crkvini u Turjacima i u Bakića-ogradi u Košutama. Za boravka u Zadru istražuje starohrvatsku nekropolu u Goričini pokraj Novigrada… Popis lokaliteta je gotovo beskonačan, Brnaze, Biskupija, Bukorovića-bašta, Peruča, Kašić, Dragović, Trilju, dok Bribirsku glavicu istražuje praktično do kraja života.
Golemu količinu, uglavnom srednjovjekovnog arheološkog materijala smješta u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, za koji je rekonstruirao i dva ciborija iz Biskupije… Našavši pet crkava u Biskupiji pokraj Knina, držao je da je to ono mjesto gdje je, prema legendi iz XIV. st., ubijen kralj Zvonimir.
Gunjača je od 1939. do 1941. znanstveni izvjestitelj Hrvatskoga starinarskog društva, od 1950. do 1952. član Koordinacionog odbora arheologa FNRJ, od 1952. do 1957. član uprave Društva arheologa Jugoslavije te od 1966. član Hrvatskog arheološkog društva. Od 1951. dopisni je član i od 1962. redoviti član JAZU (danas HAZU). Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1971.