Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Tito u svijetu

Autor: Mario Padelin

24.03.2010. 23:00


TITO NIJE ZNAO GOVORITI HRVATSKI JEZIK (?)
Eto, nakon nekih nesuglasica (govorka se da je autor ucjenjivao HRT i tražio dodatne novce) i nakon što je prvo najavljena pa otkazana, na kraju je ipak emitirana prva epizoda serije o Josipu Brozu Titu. A tko bi rekao da će jednog dana Antun Vrdoljak snimati igrano-dokumentarne serijale o svome vjekovnom neprijatelju. Doduše, snimao je on i vrlo lijepe partizanske filmove “Kad čuješ zvona”, “U gori raste zelen bor”, ali to je bilo davno pa nećemo sada o tome. To se tada “moralo”. I iako se očekivalo da će bivšeg vođu južnoslavenskih naroda i narodnosti prikazati totalno negativno, autor je bio blagonaklon. Po Vrdoljaku ispada da Tito nikada nije naučio hrvatski jezik jer je, prepreden kakav je bio, već sa sedam godina shvatio da s njime neće postati netko i nešto. Sukladno tome, jedan od govornika nam je otkrio nevjerojatan podatak kako je Tito “po svaku cijenu htio uspjeti u životu”. Sad ne znam je li to u kontekstu Vrdoljakove serije pozitivno ili negativno, ali ne držim to nekim relevantnim podatkom.
Vidjeli smo i Tita osobno kako besjedi o svojoj mladosti, a ta je izgleda bila dosta neuobičajena. Najviše mi se svidjelo kada je pričao o tome kako je putovao okolo, preko Ljubljane do Trsta, tražeći posao, a očigledno Boga moleći da ga ne nađe, pa i sam priznaje: “Više sam išao okolo da gledam, nego da tražim posao”. A bio je i u Njemačkoj. Kaže “tu sam vidio kakvi su čudni egoisti ti Nijemci. Idu jedan drugome u posjet i svaki sa sobom nosi svoju hranu.” I ponašanje mu je bilo tipično za metalskog ratnika tog doba. Čim je u Beču dobio prvu plaću, kupio je sebi odijelo i platio učiteljicu klavira. Sve u svemu, ako ga je Vrdoljak i htio prikazati negativno kao jebivjetra i bonvivana, u konačnici je efekt dijametralno suprotan.
PUCANJ U PRAZNO
“Dome, slatki dome” je najnovija humoristična serija Hrvatske televizije koja okuplja provjerena veteranska imena našega glumišta, poput Ivice Vidovića, Špire Guberine, Inge Appelt, Ljubice Jović, a jedini glumac koji ima manje od 130 godina je naš zadranin Duško Modrinić. Kao i više puta do sada, akteri su u razgovorima i najavama govorili uobičajene fraze o tome kako je serija odlična, kako su uživali u druženju, svi su se grohotom smijali, itd. i sl. Sve je to lijepo, ali kada serija konačno dođe na male ekrane, onda je stvar malo drukčija. Možda su se oni sasvim lijepo zabavljali na setu, za vrijeme snimanja, ali to nije garancija dobre zabave i za nas koji ćemo to gledati.
Jer, kao i dosta puta do sada, dojam je, bar kada je prva epizoda u pitanju, vrlo dvojak. S jedne strane, tu su provjereni i kvalitetni glumci, a s druge strane, tanak scenarij, koji tjera te iste glumce da se prenemažu i glumataju pokušavajući nas zabaviti. Tu su opet jedan pravi dalmoš koji se stalno nešto prepire s purgerom, pa jedna ženska koje je malo i uspaljenica (iako ima sto godina), i sve u svemu, sve je to već viđeno i naporno. Nadam se da je tako samo u prvoj epizodi i da će ubuduće biti bolje, da još jedan ambiciozni projekt ostvaren pretplatničkim novcem ne bude samo pucanj u prazno.
SOLIDAN FILM
Ovoga smo vikenda imali priliku vidjeti jedan od novijih filmova iz domaće produkcije, a radi se o teškoj drami Arsena Ostojića “Ničiji sin” s Alenom Liverićem u glavnoj ulozi. Nekome će filmovi ovakve tematike biti mučni i depresivni, ali to je oko nas tako i moramo prihvatiti i ovakve teme. Ono što posebno fascinira su nastupi dvoje veterana, Mustafe Nadarevića koji briljira u ulozi Izidora i Zdenka Jeličića koji je dojmljivo odigrao rolu bivšeg šefa policije. Ne smijemo zaboraviti ni Biserku Ipšu i Inge Appelt, a jedino je Darija Lorenzi neuvjerljiva u ulozi bivše žene ratnog invalida i buduće supruge nekog besprizornog tipa, i to ne zato što je, nedajbože, loša glumica jer ona to nije, već zato što ima previše osjećajnu pojavu za takvu ulogu. U svakom slučaju – ugodno iznenađenje.
FIFI I CVJETNO DRUŠTVO
Ako vas političke emisije ili hrvatske sapunice bace u depresiju, rješenje je vrlo jednostavno. Pogledate koju seriju za djecu, ali za onu sasvim malu djecu, kao npr. “Fifi i cvjetno društvo”. To su cvjetovi koji žive u nekom vrtu i veselo pjevaju. Pjevaju se i smiju se, a sve završava s nekom poukom. Jedno od tih stvorenja je danas otkrilo novu vrlinu – dijeljenje s prijateljima. Možda će netko reći da ozbiljnoj odrasloj osobi ne priliči gledati takve bajke, ali s obzirom što nam se sve servira u informativnom programu i raznim političkim emisijama, “Fifi i cvjetno društvo” su prava terapija. Uostalom, bolje da je pouka – “podijeli s prijateljima”, nego – “ukradi, ubij, prevari!!!”