O, istino, gorka li si!

Slika korisnika admin

Pred sudom javnosti kao zakleti istinoljubac premijer reče da on nije predsjednik i da mora govoriti istinu, pa je ispalo da predsjednik Josipović ne govori i ne mora govoriti cijelu istinu. A što je gola istina u ovom premijerovom komunikacijskom ispadu ni on sam, sklon naknadnim objašnjenjima, nije htio posebno obrazlagati kao ni poznati etičar Josipović. Prvi se samo dodatno izjasnio kako je izjava bila po predsjednika prilično afirmativna?! Nije premijer kriv što se njegove dubokoumne i političko-filozofske misli ne mogu lako dokučiti?!

U svom stilu i gotovo „svećeničkim" tonom Josipović je istaknuo da svi u javnom, a i u privatnom životu trebaju govoriti istinu. Tu bi priča o odnosu dvojice čelnih ljudi u zemlji, po njihovoj želji, trebala završiti, a samo bi je valjda zlobnici dodatno napuhavali. Tako je poručio premijer, a nakon što su se obojica izjasnili kao gorljivi istinoljupci, čudno je kako su ipak posijali zrno sumnje da se na najvišoj političkoj razini ne izriče cijela istina i samo istina. Odavno je, naime, politički prostor, a posebno u predizborna vremena lišen krajnje iskrenih odgovora i zagovora. No, sreća je što valjda zaobiđena i neizgovorena istina još uvijek nije laž!

Nije se, pak, Milanović, morao izvlačiti nakon svojih promišljanja o položaju predsjednika i premijera. Istina je da predsjednik Josipović ne mora toliko istupati u javnosti po pitanju, krize, proračuna, investicija, a on, eto, mora i to je njegovo „prokletstvo". Zato je predsjednik popularan unatoč godinama recesije i gospodarskog beznađa, a Milanović treba spašavati svoj i rejting stranke. Umjesto da je to izrekao jednostavnije i razumljivije premijer se zapetljao u priču o istinoljublju bez premca i bez kompromisa. A toga u politici gotovo i nema!

Treba priznati Milanoviću da, nažalost, doista i govori istinu o gospodarskom stanju, nezaposlenosti i dugotrajnosti procesa oporavka, a politički mu to nikako nije mudro jer mnogi radije prigrle nadu, pa makar ona bila i lažna.

Na tome tragu je istupio ministar gospodarstva Vrdoljak komentirajući HDZ-ov investicijski plan kazavši da se ne radi o nečemu posebno novom, pa je stvar samo u tome kome će ljudi vjerovati.  

No, što više padaju gospodarski pokazatelji, istina je, utoliko više HDZ širi krila smionosti i nekad spominjane investicijske planove koji se nikad nisu realizirali, naziva novim i svojim. Šef oporbe emotivno čak najavljuje gospodarski juriš, kao 90-ih onaj domoljubni.

A onda se, čudna li čuda, paralelno s ovim Karamarkovim investicijskim vizijama, smanjenja poreznih opterećenja malim poduzetnicima, pojednostavljenja „investicijske" procedure... , i u Vladi to famozno privlačenje investicija stavi „na popravni". Ne mogu dopustiti da se Karamarko razmaše, pa znaju i oni pričati što treba napraviti, no tko li će to smoći hrabrosti i provoditi - tek tome će se početi vjerovati.

Teško vrijeme za hrvatske građane suočene s istinom da će na bolje dane u svakom slučaju još prilično pričekati. Još je gora pomisao da bi boljitak prije mogao doći po inerciji izvana, zbog gospodarskog rasta u ostatku Europske unije nego zbog poduzetih mjera unutar domaćeg zakonodavno-gospodarskog okvira.

Nije lako slušati Milanovića, Mrsića, Grčića...da će nezaposlenost još rasti, da će biti još rezova i da nam još dugo neće biti bolje. Pa nisu oni izabrani za glasnogovornike bolne istine, nego za one koji trebaju promijeniti trend. Karamarkov domoljubni tim također će se morati pomučiti da svoje „stare" gospodarske stratege prikaže kao novu sagu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno