Svaki dan živio je kao lav

Bio je vizionar i revolucionar košarke, košarkaški genije. Primljen je u NBA i u Fibinu Kuću slavnih, osvojio je tri olimpijske medalje, četiri svjetske i sedam europskih medalja
Na današnji dan prije točno šesnaest godina, umro je najveći hrvatski košarkaš svih vremena, Krešimir Ćosić. Nema razloga da se na ovu konstataciju, konstataciju da je bio najveći svih vremena, uvrijedi obitelj Dražena Petrovića, ili Toni Kukoč, ili Nikola Plećaš. Krešo je jednostavno bio najveći, i točka. I svi oni to dobro znaju. Bio je vizionar, bio je revolucionar košarke, bio je, kratko i jasno – košarkaški genije. Krešo je primljen i u NBA i u Fibinu Kuću slavnih, osvojio je tri olimpijske medalje, četiri svjetske i sedam europskih medalja, ali nije u tome poanta ove priče. Njegova ostavština mnogo je dublja od nabrajanja medalja, za čovjeka koji je prvo imao privilegiju biti mu suigračem, pa onda i igračem kad je postao trener, s protokom vremena njegova se veličina samo povećava, njegova uloga u svjetskoj košarci samo dobiva na značaju.
Mislim da sam tu veličinu prvi put spoznao na jednom davnom gostovanju (mislim 85′ ili 86′) “šarene” reprezentacije tadašnje Jugoslavije u Provu, na sveučilištu Brigham Young, gdje je Ćosić igrao između 70′ i 73′. On je tada bio trener te reprezentacije, ja igrač… Čim smo došli u Provo, domaćini su ga pokupili u hotelu, i sljedeći put smo ga vidjeli neposredno prije utakmice. Na predstavljanju u Marriott Centru jedan se stariji gospodin digao za zapisničkim stolom, i kazao “pozdravite bivšeg igrača našeg sveučilišta; Marriott je dao novac za dvoranu, ja sam je izgradio, a Krešimir Ćosić napunio”, na što se više od 20 tisuća ljudi diglo sa svojih mjesta i petominutnim pljeskom pozdravilo Krešu. I neutralnom promatraču, a ja sam tada bio samo neutralni promatrač koji se na tom mjestu u to vrijeme našao samo stjecajem okolnosti, žmarci su prolazili niz leđa, a suze su došle na oči.
I trener i igrač
Kad odvrtimo film, na početku sedamdesetih je Ćosić dva puta bio All American kao student na BYU, što ni jednom Europljaninu prije njega nije pošlo za rukom. Samo su dva košarkaška dresa umirovljena u povijesti te škole, Ćosićev dres i dres Danny Aingea, igrača Celticsa iz slavnih osamdesetih i današnjeg njihovog GM-a. Nakon odlaska s BYU-a Ćosić se zahvalio na mnogim ponudama iz NBA, a ne zaboravljajmo da je u to doba NBA za europske igrače bila “terra incognita”. Uz te njegove (ne)odlaske u NBA vezana je sjajna priča; veliki Dražen Dalipagić je išao na kamp Bostona, i zamolio je Krešu da ide s njim, kako bi mu pomogao oko jezika i općenito u snalaženju u miljeu koji ne pozna. Krešo je pristao, i tijekom treninga i utakmica “hranio” je Dalipagića loptama kako bi ostavio što bolji dojam na potencijalne poslodavce. Po završetku te probe vodstvo Celticsa je kazalo Ćosiću “ovaj tvoj je dobar, ali mi bismo potpisali ugovor s tobom”. No, NBA nije zanimao Ćosića, vratio se u Europu.
Jedne je sezone, 1976., njegov Zadar bio u opasnosti da ispadne iz prve savezne lige, a Krešo je tada bio trener ljubljanske Olimpije. Iskoristio je rupu u pravilnicima, Zadar ga je prijavio kao igrača, te im je pomogao da opstanu u ligi. U istoj je sezoni, dakle, bio trener jedne i igrač druge momčadi, još jedan prilog tezi da se doista radi o jedinstvenom čovjeku. Cibona je na svoj prvi naslov državnog prvaka čekala do 1982., i njegovog priključivanja momčadi, tko zna koliko bi još čekala, i da li bi povijest kluba bila ista, da . Jedini inozemni angažman Kreše Ćosića bio je u Bologni, s njim je Virtus osvojio dva nacionalna prvenstva.
Kao igrač je napravio revoluciju oko uloge centara u košarci; s visinom od 211 mogao je skinuti loptu ispod svog koša, prevesti je driblingom na suparničku polovinu, i podijeliti je suigračima za lake poene. Mogao je blokirati, pogoditi izvana, igrati leđima prema košu, a uz to je bio altruist. Svi će igrač veličanstvene jugoslavenske generacije koja je prestala biti “drugoslavija” i počela je osvajati prva mjesta i zlatne medalje, upravo Ćosića istaknuti kao ključnog igrača momčadi. Umio je na terenu pomiriti taštine, jedna lopta Kićanoviću, jedna Dalipagiću, jedna Delibašiću, jedna Slavniću, da bi sam poentirao kad je bilo najvažnije; bio je kohezivni faktor momčadi u svakom smislu. Zgodna priča kaže kako je na OI u Montrealu 1976. na poluvremenu u svlačionici, kod zaostatka od 16 poena protiv Talijana u polufinalu, Krešo Ćosić postavio taktiku za nastavak (tada je trener reprezentacije bio Novosel), i SFRJ je ušla u finale.
Znao je “nanjušiti”
Kao trener je bio vizionar, ali je bio nesistematičan, i zbog toga nije imao veliku trenersku karijeru, kakvu je prema znanju i idejama mogao i trebao imati. Znalo se dogoditi da na trening dođe s jednom vizijom, i da je u djeliću sekunde promijeni, kad bi mu igrači zakukali “umorni smo, Krešo”. Znalo se dogoditi da zaustavi trening u nekoj konfuznoj situaciji, i prigovori “kako ne vidite rješenja, ti mu dođi u blok, ti izađi, ti dodaj ulijevo, ti protrči, i evo vam napadačkog balansa i tri solucije za poentiranje”. “Ma ne vidimo to, Krešo, ti si sve mogao i sve vidio kao igrač, a mi smo svi poluinvalidi prema tebi, ne očekuj previše od nas”. Već je bio i dobio predujam za autobiografiju, napisane materijale mu je redigirao (tada) mladi suigrač u Ciboni Tomislav Bevanda, ali nije je uspio dovršiti.  Šteta, to bi bilo štivo kakvo nedostaje ljubiteljima košarke i sporta općenito… U reprezentaciju je uveo Divca sa 16 godina, pa potom i Kukoča, Rađu, Đorđevića, Paspalja, znao je “nanjušiti” one najtalentiranije, one koji će dugo trajati. Nakon osvajanja “samo” brončane medalje na EP-u u Grčkoj 1987. je smijenjen iz izborničke uloge, kasnije je Dušan Ivković pokupio sve moguće trofeje s generacijom koju je Ćosić promovirao.
Umro je kao hrvatski lobist i član našeg diplomatskog kora u Washingtonu, prerano kao što se često događa velikim ljudima, u dobi od 46 godina. No, u tih je 46 godina učinio i proživio toliko koliko mi obični smrtnici ne možemo proživjeti ni kad bismo živjeli pola stoljeća. “Bolje živjeti jedan dan kao lav, nego sto godina kao tele”, zapisao je Hemingway. A Krešo je svaki svoj dan na ovoj planeti živio kao lav…

 ŽIVOT BEZ ALKOHOLA, LAŽI I PRIJEVARA

Novac ga nije previše zanimao, između ostaloga i zato što je tijekom studija u SAD prešao na mormonsku vjeru. A to znači život bez kave, bez alkohola, bez coca-cole, bez laži i prijevara, ma kako sitne bile, bez predbračnog seksa, s vrijednostima netipičnim za modernu civilizaciju. Znao je naganjati carinike kad bismo prelazili državnu granicu, u pokušaju da prijavi nešto što je kupio u inozemstvu i plati carinu na kupljeno, a carinici su, pak, bježali od njega i odmahivali rukom. Osnovao je mormonsku crkvu u SFRJ, bio je vrlo visoko u crkvenoj hijerarhiji, i preveo je Knjigu Mormona na naš jezik. Imao je beskrajno strpljenje u objašnjavanju što je to mormonska crkva, poznatima i nepoznatima. Jedan naš tadašnji suigrač, već zašao u godine kad se “morao” oženiti i zasnovati obitelj po društvenim standardima, uporno ga je ispitivao ali, “kako ću ja znati da je ona prava, da je baš ona žena za mene, kad je susretnem…?”, a Krešo mu je isto tako uporno, sa smiješkom, odgovarao “ne brini, znat ćeš, negdje na ovom svijetu čeka te tvoja druga polovica”.