KREŠIMIR ĆOSIĆ Srce kao ocean

Jedno je dijete u rodnom mjestu njegovih predaka, Dobropoljani na otoku Pašmanu pokraj Zadra, na jednom otočnom brežuljku jednom sanjalo san u kojemu je sebe vidjelo u Americi kako igra košarku »u tada najvećoj areni u toj zemlji; smještenoj između veličanstvenih visokih planina i velikog mirnog jezera.« Priča postaje čudnom kada se zna kako je to dijete bilo silno mršavo i imalo »ulegnuta prsa pa mu je doktor Ivo Radman, specijalist za koštane bolesti u biogradskoj bolnici, za terapiju odredio izbacivanje lopte s prsiju s obje ruke«. Ali član literarne sekcije zadarske Osnovne škole Petra Preradovića koji je za školske zidne novine pisao pjesmice, san očito nije uzeo ozbiljno pa se tek u prvom razredu gimnazije počinje više zanimati za košarku. Otac hotelijer »slučajno« donosi američki košarkaški časopis koji je zaboravio neki strani gost i na fotografijama je »vidio mnoge profesionalne trikove koje je ujutro tajno uvježbavao.«

Enzo Sovitti
Na košarkaški teren dovodi ga veliki Enzo Sovitti te primjedbe na svoj izgled mora slušati svaki dan: »Što će taj mali u košarci, ne može dobro ni stajati.«Ali on je znao »u rane jutarnje sate izmigoljiti majci i ubacivati loptu do iznemoglosti.« Kod njega, kao i kod svih velikih ljudi, moranje nije dovelo do more, kao ni strah od vršnjaka kojima su »njegove dugačke i tanke noge bile meta kao stvorena kako bi kroz njih prošla lopta.« Problemi i poteškoće koje bi druge posramile i maknule, njemu su poslužile kao odskočne daske za sam vrh blistavoga košarkaškog neba. San o igranju u Americi ponovio se prije početka nastupanja u prvom sastavu Zadra 1964., a sljedeću će godinu u eruptivnim Jazinama ta jedinstvena momčad predvođena neumornim i neponovljivim Pinom Giergiom osvojiti prvu titulu prvaka. Mladić potom neće biti pretjerano zainteresiran za školu te će mu njegov nastavnik tjelesnoga zbog broja predmeta u kojima je na kraju prvog polugodišta u gimnaziji imao jedinicu reći neka od svoga trenera zatraži dres s brojem jedanaest. Čudno je u toj priči i to što mu je posebno loše išao engleski jezik.
– Ima tu puno detalja. Nitko recimo ne govori o jednom periodu, ne govorim to negativno već radi istine, kada je Krešo Ćosić napustio treći razred gimnazije. Što je sve napravio Enzo Sovitti. Samo zahvaljujući Sovittiju, koji je vršio pritisak na oca mu i na sve, Krešo je završio školu. Enzo je i mene angažirao kao nastavnika matematike u školi da Krešo položi te ispite i taj razred. Mi bismo trenirali do 6, 7 sati, a onda bismo došli u stan na Kalelargi i s njim bih radio matematiku i fiziku. On bi meni poslije jedno 40 minuta zaspao. Ali sve ono što smo radili do toga vremena, njemu bi ostalo u glavi. Od umora bi zaspao, stvarno je tada bio Auschwitz, kako smo ga zvali. Ujutro bih mu pripremio doručak, pojeli bismo taj doručak i onda bismo ponavljali. I to je završio, ali engleski kod profesorice Jakaša nije mogao završiti. Išli smo Enzo i ja s njim na ispit, polagao je u knjižnici u gimnaziji. I Enzo i ja na onom velikom hodniku šetamo gore-dolje i on mene svako malo pita: »Koliko traje ovaj ispit?« Odgovorim mu da ne znam. »Kako ne znaš, pa ti predaješ matematiku?« »Pa ne znam, što ja znam.« A ono 10 minuta, pola ure, 45 minuta. I uto izlazi profesorica Jakaša i kaže: »Ma slušajte, on ništa ne zna.« A Enzo će: »Pa što mi one budale koje mu drže repeticije plaćamo, što oni s njim rade?« A ona stala pa ga gleda: »Što, znači, ide on na repeticije?« »Ma svaki dan« – kaže Enzo. »Učimo ga, pa stvarno naučio bi da je ne znam… Kako to ne zna?« Ulazi profesorica unutra, Krešo izlazi, a Enzo će: »Jesi vidio – sve si znao osim nešto malo detalja i rekla je da dođeš za sedam dana?« I onda smo ga opet vodili za sedam dana. I sad ide on u Ameriku i vratio se nazad: »Pa dobro, Krešo, na kojem jeziku ti tamo pričaš?« »Ajde, Cico, nemoj zafrkavati« – kaže Krešo.

Brucoš
S nepunom dvadesetjednom jedan je od najboljih košarkaša Europe i u džepu ima avionske karte za dva američka sveučilišta: UCLA-u, daleko najjače, i Brigham Young, puno manje poznato. »Tada se sjetio da je slike tih planina i tog jezera vidio u brošuri, a oni se nalaze u Utahu. Bez oklijevanja je otišao izravno prema tom redu i ukrcao se na avion.« No nije sve bilo tako jednostavno. Na sveučilištu su mu zabranjeni pušenje, alkohol, predbračni spolni odnosi… Kao vrhunac, prvu godinu košarkaška zvijezda ne može igrati u službenim utakmicama jer to pravilo važi za brucoše. A kada je pitao glavnog trenera Stana Wattsa je li to najveća dvorana u Americi, i ovaj mu rekao da nije ni blizu, sigurno se morao dobro zamisliti.
Nastavlja s nastupima za državnu reprezentaciju i nakon završene prve godine studija očekuje ga Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. »Na povratku u Jugoslaviju spremio sam ‘brdo’ poklona, ali aerodromsko osoblje nije pokazalo veliko razumijevanje i morao sam učiniti sve kako bi 80 kilograma moje prtljage ipak stiglo u Beograd. Za vrijeme traženja ‘informacija’ pod vagu sam podmetnuo nogu i kazaljka je pokazala 20 kila.« Nakon osvojenoga Svjetskog prvenstva i Kupa Jugoslavije vraća se u Ameriku – tu mu se čaša prelila, puknula ga je nostalgija pa se odlučio vratiti. No, »slučajno«, na aerodromu ga susreće pomoćni trener Marv Robertson. Ne zna se točno što se tad dogodilo, ali u tom mladom čovjeku nešto se dubinski promijenilo – vratio se a promjenu je vidio svatko tko ga je poznavao. I prije omiljen, njegovo srce sad kao da postaje bezdan dobrote, svojim beskrajem sposobno primiti svakoga i imati razumijevanja za sve.

Doug Richards
Na trećoj godini njegova studija početkom prosinca 1971. zakazana je prva utakmica u novoj dvorani čija je gradnja požurivana kako bi u njoj počela nova sezona. »Njen kapacitet je bio gotovo 22 000 sjedećih mjesta – više od bilo koje NBA dvorane u to doba.« Ulazio je prvi put u dvoranu s Dougom Richardsom, kojega će poslije dovesti u Zadar kao prvoga stranca u povijesti jugoslavenske košarke. »Krešo i ja smo hodali rame uz rame. Kad smo iz svlačionice ušli na parket, Krešo mi je zgrabio ruku… gotovo kao u nevjerici… i doslovno pao na koljena dok mi je govorio: ‘Doug, ovo je točno ona košarkaška dvorana koju sam sanjao prije mnogo godina u Jugoslaviji.’ Ponovio mi je: ‘Ovo je točno ona dvorana koju sam vidio u svom snu.’« A kada je 1985. vodio reprezentaciju u Provu, na predstavljanju u tom Marriot Centru, prepuna dvorana digla se sa svojih mjesta i pozdravila ga beskrajno dugim ovacijama dok su reprezentativcima » žmarci prolazili niz leđa i suze došle na oči.« Identična stvar dogodila mu se i u Bologni i… Što li je bilo u tomu čovjeku kojega su tako ljubili? Srce kao ocean.
 

Karijera

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je rekordne 303 utakmice, a za reprezentaciju Europe šest. Državna je prvenstva sa Zadrom osvojio 1965., 1967., 1968., 1974. i 1975. te Kup 1970. godine; sa Synudineom je bio prvak Italije 1979. i 1980.; s Cibonom je osvojio Prvenstvo 1982., Kup 1981., 1982. i 1983. te Kup kupova 1982. Na Olimpijskim igrama u Mexicu 1968. i Montrealu 1976. osvojio je srebro a 1980. u Moskvi zlato. Na Svjetskom prvenstvu u Montevideu 1967. dohvatio je srebro, u Ljubljani 1970. zlato, Portoriku 1974. srebro i Filipinima 1978. zlato. Na Europskom prvenstvu u Napulju 1969. je srebrni, u Essenu 1971. također da bi u Badaloni 1973., Beogradu 1975. i Liegeu 1977. dosegao zlato. Europsko prvenstvo u Torinu 1979. donosi mu broncu, u Pragu 1981. srebro. Bio je prvi stranac izabran u All-American momčad, najbolji strijelac i skakač, a na BYU umirovljen su samo njegov i dres Dannya Aingea. Kao trener reprezentacije Jugoslavije osvojio je brončane medalje 1986. na Svjetskom prvenstvu u Madridu i Europskom prvenstvu u Ateni i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. Najtrofejniji hrvatski sportaš za najboljega košarkaša Europe proglašen je 1971. i 1975. a 1994. FIBA mu dodjeljuje Order of merit. Sljedeću je godinu dobio Nagradu grada Zadra za životno djelo i Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara te je po izboru Sportskih novosti proglašen za najboljeg hrvatskog sportaša svih vremena. Od 1996. Krešo je u Hall of Fame a od 1998. Hrvatski nacionalni košarkaški kup nosi njegovo ime – Kup Krešimira Ćosića. Državnu nagradu za sport »Franjo Bučar« za životno djelo dobiva 2002. Iste godine pred dvoranom Jazine postavljen je njegov tri metra visok kip, koji se sad nalazi ispred nove zadarske dvorane koja nosi njegovo ime, u kojoj je podignut njegov dres. Zagrebački trg kod Doma sportova po njemu je imenovan, a ulicu s njegovim imenom imaju Zadar i Vukovar.
 

Wilt Chamberlain

– Wilt Chamberlain bio je moj igrački uzor. Pitaš kako je igrao: Veličanstveno! Wilt je unio u svoju košarku suptilnost najfinijeg poteza kistom jednog Van Gogha. Treptava, jasna i blistava igra. Besprijekorno dodavanje, izvrstan pregled igre. A tek koševi! Odigrani u stilu biljarske manire. Chamberlain je košarci dao drugi smjer, novi smisao. Svaki prilaz lopti bio mu je školski pravilan. A u tim školskim likovima davao je sebe. I stvarao novi svijet. Čaroban, neočekivan, uvijek iznenađujući.
 

Mormoni

U nekad tajnom američkom dokumentu od 14. srpnja 1975. kaže se kako je bivša zvijezda BYU Krešimir Ćosić nedavno kritiziran u tisku zbog organiziranja »mormonske sekte« u Zadru. Ćosić i njegovih 7 sljedbenika održavaju vjerske obrede u podrumskom stanu u Zadru, što je prema tisku izazvalo iznenađenost i ogorčenost cijeloga grada. Aktiv Saveza komunista KK Zadar govori kako svatko ima pravo na vjeru ali da je njegovo djelovanje nespojivo s ulogom »uglednog sportskog lika«. Javili su se i borci, a Ćosić je preveo i dva mormonska djela te ih je želio tiskati u 50 000 primjeraka no tiskara mu je to odbila do odobrenja Hrvatskog sekretarijata za obrazovanje i kulturu. Lokalne ga vlasti optužuju da radi za CIA-u.
 

Preko Atlantika

– Koljena su mi znala klecati pri spoznaji da sam postao prvotimac i da sam dobio majicu iste boje kao i Giergia. I broj mi je bio sasvim blizu, tik uz Pinovu desetku. Zadar je 1965. igrao sjajno i svakom se pobjedom približavao naslovu prvaka a u prekidu lige Giergia je igrao za reprezentaciju na Europskom prvenstvu u Moskvi. Novine su pisale da je Pino bio sjajan, izvanredan, najbolji. Vratio se u Zadar sa srebrnom medaljom i na treninzima sam vrebao svaku priliku kako bih čuo neki detalj s prvenstva, priču o igri Ive, Žućka, protivnika. I dok nas je uzbuđivala pomisao kako možemo biti prvaci, stigao mi je poziv od Ranka Žeravice. Za reprezentaciju!… U prosincu 1966. reprezentacija je krenula u SAD i Žeravica je na put uz Koraća, Rajkovića, Daneua, Skansija, Cvetkovića, Tvrdića, Basina, Ražnatovića poveo Plećaša, Grubora, Žorgu i mene. Veliki avion, let preko Atlantika, impresivni njujorški aerodrom Kennedy. Gladni i umorni stigli smo u zemlju košarke o kojoj smo toliko čuli i čitali. Sve je nekako bilo posebno. Utakmice, specijalne košarkaške dvorane, kričavi dresovi, publika, gledatelji koji sjede, jedu sendviče i piju kavu prateći svaki pokret svojih ljubimaca. Igrali smo u Bostonu predigru i silno čekali nastup profesionalaca. Pred prepunom dvoranom pojavili su se veliki majstori a ja sam drhtao pri pomisli na trenutak kad ću ugledati čuvenog Billa Russella, velikana obrane, lovca nad obručima, kome je Boston imao najviše zahvaliti za brojne titule prvaka svijeta. Činilo mi se da je Russell zaustavljao svaki napad Detroita. Skakao je, skakao i skakao. Russell nije bio osamljen jer su tu bili velemajstor do velemajstora: Havliček, Jones, Bing… I nezaboravna predstava kakvu dotad još nisam vidio. Sigurno je kako je i ta utakmica bila zaslužna za moj odlazak u Provo nakon tri godine.
 

Zvijezda i zvjezdica

»Krešo, što ti u životu znaš raditi, osim što znaš igrati košarku? – pitali su me stariji reprezentativci na olimpijskim kvalifikacijama u Sofiji 1968. »Nije problem završiti školu, samo nemam nikog tko bi mi donio diplomu«, odgovarao sam ali mi je bilo vrlo neugodno. A u lipnju 1968. Pina je i mene Bora Stanković stavio u reprezentaciju Europe za nastup na festivalu košarke u Beogradu. Pozvao je i Veika Vainija, Finca iz Helsinkija, za koga sam godinu dana prije doznao da studira u Provu. Vainio mi je ispričao njegov put do sveučilišta u Provu i uvjeravao me kako bi i za mene bilo mjesta te da bi me sigurno rado vidjeli. Dao sam mu svoju adresu a Zadar je u proljeće 68. osvojio treći naslov prvaka, ustalio sam se u reprezentaciji za Meksiko, igrao za selekciju Europe i naposljetku bio među reprezentativcima koji su jugoslavenskoj košarci donijeli srebro iz Meksika. Malo sam digao nos i počeo živjeti životom zvjezdice. Noći smo i noći znali kartati, juriti auto-cestom, pušili smo. Sjeo sam za volan specijalnog audija i svaki moj zahtjev suigrači su podupirali kako bi i oni mogli tražiti, a Pinov odlazak u Italiju donio je pravu krizu. Razmirice su se gomilale, redale svađe i svatko je u gradu košarke želio biti važan. Onda mi je došlo pismo od Stana Wattsa, koje je trener Prova završio pozivom i tvrdnjom kako će avionska karta u Zadar stići brzo. Poslije Pina došao je red na mene, mladog košarkaša kome nitko nije poricao izuzetan talent ali za koga se i javno govorilo kako će poslije teško prolaziti kroz život jer od košarke neće imati ništa. Morao sam zaboraviti na medalje iz Porto San Giorgia, Montevidea, Meksika, Napulja, na tri titule Zadra, na plavu majicu reprezentacije Europe, na prvu poziciju u izboru Sportskih novosti među najboljim košarkašima Jugoslavije i posljednjeg dana rujna 1969. visoko nad zemljom stezalo mi se srce.
 

Bill Mokray

Najveće priznanje na sveučilištu došlo mu je od uglednog Billa Mokraya, izvanrednog znalca američkog profesionalnog tržišta: »Jedan od prvih igrača koji će biti kupljen u 1973. jest Krešimir Ćosić, student druge godine iz Jugoslavije, na Sveučilištu u Provu. Ako tako nastavi napredovati, Ćosić bi mogao diktirati ugovor za više od milijun dolara.« No Krešo je odbio i Portland i Lakerse…