Zadar nikako ne bi smio biti loš provincijski klub

Na današnji dan prije 26. godina prerano nas je napustio jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena – Krešimir Ćosić. Iako Zagrepčanin po rođenju (1948.), košarkaški put započeo je u Zadru, gdje je odrastao i igrački se afirmirao potkraj 60-ih godina 20. stoljeća. U razdoblju od 1969. do 1973. godine uspješno je nastupao za sveučilišnu momčad Brigham Young University u američkoj saveznoj državi Utahu. Premda je njegovo zavidno košarkaško umijeće, uz visinu od impresivnih 211 centimetara, ubrzo izazvalo interes NBA klubova, Krešo se odlučio na povratak u Europu i nastavak igranja amaterske košarke. Postao je ponovno član Zadra, potom ljubljanske Olimpije, talijanskog Sinudynea iz Bologne te Cibone u završnim godinama aktivne karijere. Više od 300 nastupa ostvario je u dresu reprezentacije tadašnje države i osvojio gotovo sve što se moglo osvojiti. U njegovoj je kolekciji 14 odličja s velikih natjecanja, a među njima su dva zlatna sa SP-a i tri zlatna s EP-a. Triput se uspinjao i na olimpijsko postolje, osvojivši jednu zlatnu i dvije srebrne olimpijske kolajne. Olimpijskim srebrom okitio se još i kao trener.
Kao istinski domoljub pomogao je svojim ugledom u afirmaciji neovisne hrvatske države, radeći od 1992. kao ministar savjetnik u Hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu (SAD). Nakon kratke i teške bolesti, Krešo Ćosić je preminuo 25. svibnja 1995. u Baltimoreu (SAD). Bio je tek treći neamerikanac u povijesti koji je primljen u prestižnu košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfieldu, posthumno 1996. godine. U njegovu čast, od 1998. godine nacionalni košarkaški kup nosi ime Kup Krešimira Ćosića.
U sjećanje na velikana donosimo završetak zamišljenog razgovora s Krešom, autora Nebojše Gunjevića, objavljenog u knjizi Nebeski koš 2015. godine.
Nebojša: Vratio si se i u Zadar i čuvena je ona tvoja: »Zovu Lakersi, a zove i Zadar.«
Krešo: Imao sam njihov milijunski ugovor na stolu, ali više ne bih mogao igrati u Europi. I odlučio sam se za Zadar – kao i kad su me 89. u Zadar ponovno dozvali Mime, Cike, Zdenko i Ivan, kako bismo napravili europsku momčad. Došao sam nakon što sam u Grčkoj imao sjajan tretman, na sve strane pozive i s Realom dogovorio skoro sve.
Nebojša: Kad si 85. vodio reprezentaciju Jugoslavije u Provu, čim si došao u hotel pokupili su Te i igrači su Te vidjeli tek prije utakmice. A na predstavljanju u Marriott Centru 25 tisuća ljudi diglo se sa svojih mjesta i pozdravilo Te petominutnim pljeskom te su reprezentativcima »žmarci prolazili niz leđa« i suze »došle na oči«.
Krešo: Voljeli su me, i ja njih. Ali, vratimo se na Zadar, gdje sam naišao na poslovanje daleko od briljantnosti a bilo je stvari od kojih mi se dizala kosa na glavi. Krenuli smo u pravcu Europe silno, jače nego su svojedobno kretali Splićani kad su se pojavili Kukoč i Rađa – mogu to reći jer sam tad vodio Jugoplastiku i najbolje mogu usporediti vrijednosti tih generacija… Zanimao me je samo rad u interesu Zadra, koji nikako ne bi smio biti loš provincijski klub. Oduvijek smo imali svoj stil, koji se može kanalizirati i promijeniti ali srž mora ostati ista: agresivna i brza igra prepuna kontranapada. To treba vratiti, i to će vratiti publiku…

Jeste li znali?
– Malo po malo izrastao sam i to mi je radilo velike probleme. Noćima nisam mogao spavati jer je u vlaku u spavaćim kolima bilo mjesta samo do mojih koljena. I što sam mogao raditi? Po noći igrati s ekipom karte, a u moj audi bio je ugrađen specijalni sic za vozača koji je stavljen dosta nazad. Kad sam morao voziti fiću, onda sam sjedio na zadnjem sicu nakon što sam demontirao sjedalo za vozača. Mnogi su me tad pitali na što trošim dobiveni novac ne znajući kako sam zaljubljen u glazbu. Imao sam jednu od najboljih privatnih zbirki ploča u Jugoslaviji, i tri ploče s narodnom glazbom koje sam dobio na poklon od Beogradske televizije. KSJ sam zbog želje za igrom u nekom stranom klubu podnio zamolbu neka mi dopusti igranje u Italiji kako bih studirao talijanski jezik, a oni su mi odgovorili kako talijanski mogu vrlo dobro naučiti i u Zadru. Cipele broj 48 redovito sam nabavljao vani a odijela su mi šivali krojači. Broj jedanaest? On mi je bio na dresu jer sam u gimnaziji jedne godine na kraju prvog polugodišta imao 11 jedinica pa mi je profesor tjelesnog naložio neka od trenera tražim dres s brojem 11.