Na zadarskom području nalaze se tragovi najstarijih hrvatskih rodova

Slika korisnika mkvanja
Tko su bili sedmero braće i sestara koji su prema legendi, predvodili seobu Hrvata?
Čudomiriće spominje još isprava iz XI stoljeća iz Kartulara samostana sv. Petra u Selu gdje ih se ubraja u banove, a spominje ih i trogirski Qualiter. Zavičaj Čudomirića također se nalazi podjednako u sjevernoj Dalmaciji i na ličkom prostoru, odnosno oko Bilaja gdje se po njima nazivao čitav predio te oko crkve sv. Petra u Bubnjanima, prostoru između Raštana i Lišana Tinjskih. Neki Milota Cidomirig, obrađivao je vinograde samostana sv. Krševana u Dragi. Jedan dio plemena naselio se i u Gornjoj Dalmaciji u zaleđu Bara. Postanak imena Čudomirića, Gušić dovodi u vezu s čestim gotskim imenom Thiudomer
Vedran SITNICA
Područje od Velebita preko Bukovice i Ravnih kotara do mora, mjesto je gdje su se naselili neki od najstarijih hrvatskih rodova

Kako je u svom djelu »De Administrando Imperio«, to jest »O upravljanju carstvom« zabilježio bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenit, kad Hrvati u prvoj polovici sedmoga stoljeća dolaze u prostore na kojima i danas obitavaju, predvode ih sedmero braće i sestara: Klukas, Lobelos, Kosentzes, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga. Premda je car svoju knjigu pisao u X stoljeću, općenito je prihvaćeno da su mu potrebne podatke za ovo, kao i poglavlja o drugim narodima i krajevima Carstva donosili ili slali informatori s terena. Zanimljivo je da i jedan još kasniji povijesni izvor, splitski Toma Arhiđakon, također navodi da je 7-8 plemenskih rodova došlo u Dalmaciju iz poljskih krajeva.
O ovih sedmero ljudi ili onoga što njihova imena predstavljaju, pisalo se ili raspravljalo, relativno umjereno, odnosno manje nego što bi se očekivalo obzirom na važnost tematike i vrijednosti koju bi tako stara sačuvana pa makar vremenom i redundancijom iskrivljena imena mogla imati u istraživanju još uvijek prilično otvorenog pitanja hrvatske etnogeneze. No, ne nože se također niti reći da radova nema niti da nisu zanimljivi.

Priča iz zavičaja Arbanasa

Svakako je vrijedno primijetiti da i takav autor kao što je Petar Skok, kojega se ni u kom slučaju ne može optužiti za protuslavenske stavove, naprotiv, u svome radu »Kako bizantinski pisci pišu slovenska mjesna i lična imena«, piše da su navedena imena braće i sestara »već na prvi pogled neslavenska«. Drugi ih autori poput Oštira drže za predslavenska, odnosno »iliro-tračka«, a finski filolog Mikkola za »avarsko-turska«. Branimir Gušić u uvodu svome radu »Prilog etnogenezi nekih slavenskih rodova« postavlja kao polazišne točke da su sva ta imena prvotno neslavenskog postanja i da prema etnogenezi nisu jedinstvena, »nego nam označavaju etnogenetski veoma šaroliko postanje njihovih nosilaca, koji su ipak u vrijeme seobe već sačinjavali jedinstvo, pripadajući ‘jednoj generaciji’, tj. Bijelim Hrvatima.« Kao zanimljivu digresiju Gušić navodi i primjer s crnogorsko-albanske granice, tog zanimljivog područja iz kojeg potječu i zadarski Arbanasi.
»Tako sam još i ja slušao u sjevernoalbanskom plemenu Krasnići u Valboni kako je njihov rodonačelnik Keć Ponta doselio iz Bosne sa svoja četiri sina u dolinu Donje Cijevne. To su bili Pipo, od kojega da su današnji Piperi u Brdima; Ozra ili Ozda, praotac današnjih Ozrinića; Vaso od kojega da su potekli Vasojevići i Krasi ili Krasa, rodonačelnik današnjih Krasnića. Keć Ponta se u Cijevni ponovno oženio iz Grude i ova mu je druga žena rodila još dva sina: Bani i Lazvi. Od prvoga da su potekli Trijepši, a od drugoga Hoti.
Ja sam još tamo sretao starce koji su s lakoćom znali nabrojiti svih dvadeset i devet predaka do Keć Ponte. Za nas je poučno da tradicija navodi zajedničkog pretka za plemena od kojih se Piperi, Ozrinići i Vasojevići danas smatraju Crnogorcima, a Krasnići, Trijepši i Hoti, Škiptarima. Osim toga jedni su danas pravoslavni, drugi muslimani, a treći katolici«, navodi Gušić koji zaključuje da su se slični procesi mogli događati i tijekom drugih plemenskih seoba pa tako i one hrvatske.

Katolici, muslimani i pravoslavni

Osim povijesnih izvora koji govore o dolasku Hrvata, dobar izvor informacija za ovu problematiku pruža i trogirski Qualiter, bez obzira je li njegov državno-pravni sadržaj ispravan ili ne. Svakako rodovska imena zabilježena u njemu predstavljaju činjenicu, jer bi u suprotnom i krivotvorenje u koje sumnjaju neki autori, ne bi imalo nikakve svrhe, jer kako piše i sama Nada Klaić - falsifikati se ne sastavljaju na ime izmišljenih vladara. Tih 12 rodonačelnika hrvatskih plemena svakako su u vrijeme nastanka ovog dokumenta, bilo to XII ili XIV stoljeće, predstavljali »veri, primi et naturales nobiles regni Croatiae« tj. prave, prve i prirodne plemiće kraljevine Hrvatske, prave didiće, one koji su plemstvo stekli prirodnim pravom ratnika, a ne ga dobili od nekog vladara.

U Obrovcu i Kašiću

Gušić je u navedenom radu obradio podatke o rodovima Kasega, Čudomirića i Mogorovića. Kasege se u srednjem vijeku nalazi na nekoliko mjesta od kojih su najvažnija: ličko područje uzduž rijeka Novčice i Like u blizini Gospića sa središtem u nekadašnjem mjestu Sutpetar, na čijem se mjestu i danas nalazi toponim Stari Grad. U ispravama su sačuvani spomen na to mjesto koje je vjerojatno nastalo uz ranokršćansku baziliku sv. Petra, gdje bilo sijelo ličkoga arhiđakona i gdje je svoj dvor imao i ninski biskup te gdje su se održavali tjedni sajmovi. Naziv Sutpetar ukazuje da su u vrijeme doselidbe Kasega tu još živjeli ljudi koji su govorili latinski.
Kasegi su se, međutim, naselili i negdje u okolici Obrovca gdje se u XV stoljeću spominje selo »Cassezi«, »Casassi«, »Chasassi« i »Chasegi« te na području današnjeg Kašića iz kojeg se spominju »plemeniti ljudi Kašićane«, kao Raduslaus Kasig 1264. i Priboyo Kasig 1347. Gušić ne spominje naselje Kašić kod Stankovaca, no ime mjesta upućuje da bi možda i na tom području trebalo potražiti tragove ovoga plemena, pogotovo u svijetlu najnovijih i iznimno vrijednih arheoloških otkrića u ovom području.
Najveći dio Kasega naselio se ipak u Karantaniji gdje su važni čimbenici pri ustoličenju vojvode na Gosposvetskom polju, gdje je u uporabi prijestolje slično onima iz Hercegovine, Crne Gore i Zakavkazja. Gušić također drži da pradomovinu Kasega valja tražiti u Zakavkazju gdje se još u X stoljeću spominje narod Kasega, susjeda Alana u dolini rijeke Kuban. Anonimni iranski geograf navodi također Kasogiju kao vazalnu alansku pokrajinu, a Kasoge spominju i narodne pjesme iz Osetije, poput čuvene »Iry Dade«. Mnogi autori upućuju na vezu između plemena Kasega i eponima Kosentzes iz doselidbe, a također se iz imena Koseg izvodi i ruska riječ Kozak koja je s vremenom iz nacionalne postala klasno profesionalna oznaka, jednako kao i u Sloveniji gdje su se s razvojem feudalizma svi sitni plemići počeli nazivati Kosezima.

Između Raštana i Lišana Tinjskih

Čudomiriće spominje još isprava iz XI stoljeća iz Kartulara samostana sv. Petra u Selu gdje ih se ubraja u banove, a spominje ih i trogirski Qualiter. Zavičaj Čudomirića također se nalazi podjednako u sjevernoj Dalmaciji i na ličkom prostoru, odnosno oko Bilaja gdje se po njima nazivao čitav predio te oko crkve sv. Petra u Bubnjanima, prostoru između Raštana i Lišana Tinjskih. Neki Milota Cidomirig, obrađivao je vinograde samostana sv. Krševana u Dragi. Jedan dio plemena naselio se i u Gornjoj Dalmaciji u zaleđu Bara. Postanak imena Čudomirića, Gušić dovodi u vezu s čestim gotskim imenom Thiudomer te ističe:
»Otac velikoga Teodorika zvao se Thiudomer i blizu je pomisao da se neki odred Ostrogota mogao prozvati po heroju eponimu ovoga glasovitog imena. Ovakav zaostali gotski odred mogao se lako u Panoniji pridružiti Hrvatima u njihovoj seobi na jug. Gotski toponimi u našim sjevernim krajevima nisu nikakva rijetkost, a M. Gušić je dokazala da su Slaveni ovdje još zatekli stanovništvo koje je govorilo gotski, jer se samo tako može razumjeti da je gotsko ime potoka Skarnik u današnjem Hrvatskom Zagorju u našem jeziku prozvano Kumrovec, što je prosti prijevod gotskog imena. U Samoboru u Gornjem kraju ima brdo Čudomerišćak, što znači imanje nekog Čudomira.«
O Čudomirićima u barskom kraju ima još više spomena, kako u povijesnim izvorima, tako i u narodnoj tradiciji i pjesništvu, a gotska tradicija je kod njih zabilježena još u XIII stoljeću. Nakon dolaska Osmanlija su većinom primili Islam.
Pleme Mogorovića se u ispravama prvi put spominje još 1060. godine kad kralj Petar Krešimir IV dariva samostanu benediktinki sv. Tome u Biogradu, zemlju Rasohaticu te »Mogorouici« navodi u međašima. Smatra se da se rod Mogorovića naselio u prostroru od Tinja pa sve do mora, odnosno Turnja, gdje se u Tukljači nalazi crkva bl. Gospe, njihova zadužbina.

Podrijetlo Mogora

Mogorovići su također naseljavali i Liku, područje ličkog polja duž rječice Jadove, od Vrepca na sjeveru do Ploče na jugu, a spomen na ta vremena čuva selo Mogorić te ostatci tvrđave iznad Basarskih Kuća. Svojedobno su lički Mogorovići bili veoma brojni i moćni pa ih u svome pismu kao »nobili viri Magor, comiti de Licha« spominje i papa Grgur XI u pismu od 14. svibnja 1373. S ličkih strana su u XIV stoljeću naselili i podgorske župe uz Podvelebitski kanal.
Premda su ime Mogorovića Šišić i Skok izvodili iz imena akvilejskog svetca Hermagorasa, Gušić pak osporava takvo mišljenje uz argumentaciju da je malo vjerojatno da bi tako veliko i odlično pleme prihvatilo neko strano svetačko ime i to tik po doselidbi i izgubilo ikakav spomen na dotadašnju plemesnku tradiciju. Također, Hermagor se, osim u zadarskom samostanu sv. Marije, nigdje ne javlja ni kao patronimij crkve, niti kao toponim. Stoga Gušić zaključuje da su Mogorovići »svoje plemensko ime Mogor donijeli iz svoje stare pradomovine iz Zakavkazja kao i Hrvati. Samo što su Hrvati, kako se čini, proizišli iz velike grupe Alana, dok nas porijeklo Mogorovića vodi do nekog nama danas bliže nepoznatog ugrofinskog plemena.«
Nadalje se navodi da je u Mađarskoj još živa tradicija o dva legendarna brata Hunoru i Mogoru, koji su herojski eponimi protougarskog plemena Mađar koje je postalo opći naziv tek kad su se oni negdje iza Urala oslobodili prevlasti turskih plemena, između kojih su do tada živjeli. U tim borbama se kao vodeće nametnulo pleme Mađara. Humor i Mogor u legendi love losa i progoneći ga se nađu u zemlji alanskoj, gdje otimaju dvije kćeri alanskoga vojvode Dula i žene se njima. Rod Dula i danas postoji kod Oseta, posljednjih ostataka Alana i smatra se za veoma ugledan.

Namjerno uništeni spomenici

»Vrlo je vjerojatno da su se naši Mogori još negdje na donjem Donjecu odijelili od madžarskih rodova prije njihova doseljenja u današnju Ugarsku. Tamo su se u slovenskom mediju poslovenili i tako se pridružili Hrvatima pri njihovoj seobi. Za nas nije bez interesa da se pleme Mogor spominje još u 13. st. među jobagionima Šopronja«, zaključio je Branimir Gušić
Ono što se u njegovom radu također višestruko navodi je međutim i nedovoljna briga za spomeničku baštinu pri čemu je nekoliko bitnih epigrafičkih spomenika za utvrđivanje podrijetla ovih rodova bilo ili toliko zapušteno da je propalo uslijed atmosferilija ili čak i namjerno uništavano osobito tijekom Drugog svjetskog rata na ličkom području. Istraživanje podrijetla najodličnijih rodova u srednjem vijeku svakako je dobar put za utvrđivanja činjenica hrvatske etnogeneze, pogotovo ako sui ti rodovi povezani i s izvornih, makar bili legendarni, sedmero braće i sestara. Znakovito je pritom, da od tri obrađena odlična roda, nijedan nije slavenskoga podrijetla.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)

Komentari

Slika korisnika bilikamen
Pokuša san razumit ali mislin da ovo ni sami autori ovog teksta ne znaju što su napisali, evo npr. kad kažu: "Osim povijesnih izvora koji govore o dolasku Hrvata, dobar izvor informacija za ovu problematiku pruža i trogirski Qualiter, bez obzira je li njegov državno-pravni sadržaj ispravan ili ne." Dakle, ispravno ili ne, nema veze to je izvor informacija :)