Zadar se mora vratiti u Jazine dok ne postane velika momčad

Kada se bude vratilo tri tisuće gledatelja, neka se vrati u Višnjik. Lijep je Višnjik, prava šinjorina, ali nije rentabilna i nije pogodna kao Jazine
Nekada, Zadar je  na svjetskoj urbanoj karti bio  značajan grad. Kada se naš  sugovornik rodio, 1. ožujka  1933., Zadar je bio grad koji  je imao dva kazališta i tri  kina, a dok je bio glavnim  gradom Dalmacije, kino Radium bilo je najraskošnije u  Carevini. Pet benzinskih crpki prije Drugoga svjetskog  rata svjedoče kako su se  svjetske novosti u Zadru događale istoga trena jer je  moćnim industrijalcima i bogatom građanstvu u gradu  nestvarnoga optimizma i  širokih obzorja bilo teško postaviti granice. Od studenoga 1943. taj se život najednom stubokom promijenio  te je Zadar kraj rata dočekao  silno razoren, a od svega  gradskoga glamura nije ostalo ni “g”.
Đorđo Zdrilić, čovjek uz  kojega su vezani najveći uspjesi zadarske košarke, vidio  je Zadrovu prijeratnu raskoš, kao i njegove ratne i  poratne bijede. Rođen u  imućnoj obitelji koja je imala  veliku kuću u neposrednoj  blizini zadarske prvostolnice, Zdrilić je bio svjedokom  prvoga umiranja igre koja je  u Gradu od samoga njezina  početka bila više, puno više  od same igre, te njenoga dizanja u ljubavi, koja je kadra  sve podići, njezinih vrhunaca a i događaja u novijoj povijesti Grada koju su zadarsku košarku nesumnjivo  unazadili.
U finalu prvoga prvenstva  Grada, održanoga 1945., u  kojem su Arbanasi u finalu  pobijedili Voštarnicu 27:19,  za Voštarnicu je igrao i vaš  brat Božo, kasnije izniman  sportaš i čuveni zadarski liječnik. Bio je stariji od Vas  dvije godine i 1947. vas je  “odvukao” u košarku.
– Prije toga sam se bavio  nogometom i igrao za juniore Zadra. To mi je dosadilo,  košarka je već u Zadru bila  hit i brat mi je bio već veliki  igrač, i kaže ajde ti Đorđo sa  mnom igrati košarku.
U jesen 1948. u novoj ste  postavi Zadra, a prvu ste  utakmicu odigrali 1949.
– To je bila ljetna liga koja  bi počela u travnju a završila  bi koncem rujna.
Prva jugoslavenska liga?
– Ne, mi smo iz Prve lige  ispali 1948. Ispali smo zbog  neke greške kod registracije,  a onda je iz Zadra otišlo  mnogo igrača, među njima i  Tullio Rochlitzer.
To je bilo pet-šest Talijana.
– Sedam, osam, i deset  igrača. To je bilo rasulo. I  onda su uzeli nas mlade i  nekoliko starijih. I stvorila se  jedna ekipa koja je iduće godine ušla u Prvu saveznu ligu. Bili smo prvaci Hrvatske i  na kvalifikacijama u Mariboru ušli smo opet u Prvu ligu.
Protiv kojega ste sastava  igrali svoju prvu seniorsku  utakmicu?
– Sjećam se kao danas, na  Medveščaku protiv Jedinstva  iz Zagreba, tada je umro Vladimir Nazor. To je bilo u lipnju  1949. godine. Kada je on  umro, stajali smo još u Zagrebu tri dana jer nismo odmah mogli odigrati utakmicu.
Pino je dao najviše
Već 1951. bilo je 3.000 ljudi na jednoj utakmici. Crvenu zvezdu Zadar je pobijedio  22:16, a bila su samo četiri  strijelca: Domini je dao 9,  Sovitti 8, Šešelja 4 a vi 1 koš.  Sjećate li se te utakmice?
– Znate zašto se sjećam te  utakmice? Mene je Tullio  Rochlitzer, koji je bio ispljucan, izvrijeđan od naše publike, da bi napustio igralište, udario nogom u  stražnjicu. I sudac ga je isključio, a jer je mislio kako  sam ga provocirao, isključio  je i mene. Publika ga je vrijeđala i govorila da je izdajica  jer je iz Zadra prešao u Crvenu zvijezdu.
Bio je sa Zadrom najbolji  igrač Jugoslavije i onda je  prešao. Vi ste ga čak jednom  kao igrača stavili ispred Pina  i Kreše, kao najvećega zadarskog igrača uopće.
– Vjerujem kao talent da je  on to i bio. Ali nije dao najviše za Zadar. Uvijek tvrdim i  tvrdit ću kako je za Zadar  najviše dao Pino Giergia.  Možemo ga voljeti ili ne, ali  to je istina.
Tullio je došao sa Zvezdom i bio je ogroman broj  ljudi na utakmici, a vi ste bili  silno motivirani.
– Ne da smo bili nenormalno motivirani, mi smo bili u stanju ginuti za pobjedu.  To se ne da opisati – park je  bio pun, stabla oko igrališta  su bila puna, tribine su sve  bile pune pa sve do Kazališta  lutaka. Bilo je i pet tisuća  ljudi. Bilo je ljudi sa pištoljima. Mislim kako je to bilo  50. godine, a ne 51.
Rothlitzer vas je udario  namjerno kako bi bio isključen?
– Nije htio dalje igrati i  trpjeti te uvrede. Pljucanje  po njemu, i to sve.
Ljudi su ga doslovno pljuvali?
– Da.
Što je bilo s pištoljima?
– Pamtim da je neki oficir  pucao pištoljem u zrak. Nije  na tribine. Toliko je daleko to  išlo.
Za gostovanja u Austriji  1953., Zadar je ostao bez tri  važna igrača: braće Izidora i  Benita Maršana, te Ante  Giergie? Kako se to reflektiralo na vas ostale koji ste se  vratili u Grad, kakva je bila  situacija u Gradu?
– Onaj dan kada smo trebali otići iz Beča, imali smo  sastanak u 10 sati jer smo u  12 imali vlak. Oni nisu došli.  I vidjeli smo da im nema  stvari, znači otišli su. Ostali  smo tada još jedan dan u  Beču – domaćin nam je platio spavanje i hranu.  Međutim nisu se pojavili niti  poslije 24 sata i mi smo morali napustiti Austriju. A bilo  je ružno. Kada smo došli na  granicu, izvukli su nas iz vlaka u Mariboru, postrojili nas  kao vojnike i prozivali. Onda  nije bilo pojedinačnoga pasoša. Uzeli su taj kolektivni i  križali su po našim slikama,  tako da smo bili mrtvi više za  inozemstvo. A kada smo  došli u Zadar, to je bila katastrofa. Sovitti i Brajković  razbili su nogu, Tičina,  Šešelja i brat mi otišli su u  vojsku, Maršani i Đerđa  otišli. Ostali smo igrati Gojanović i ja. I onda smo angažirali mlade i stare. Igrao je  Dubravko Krpina, Učo Pulanić, Ćoćo, Domini. Imali  smo odlučnu zadnju utakmicu protiv Lokomotive, koju smo izgubili dva razlike i  ispali iz lige.
Ženska košarka
Nakon toga imali ste kroz  kvalifikacije mogućnost ostajanja u ligi. Zadar je htio  organizirati turnir u Zadru,  platiti svima sve troškove, ali  turnir, na kojem su Zadrani  najblaže rečeno bili izvozani, spavali na slami, lagani  kako u hotelima nema mjesta, bio je u Beogradu. Je li s  time imala veze i bečka epizoda ili je tu još nečega bilo?
– Kada bismo došli u Split i  Zagreb, bili smo fašisti. Kada  bismo došli u Beograd, bili  smo ustaše. Tada je trebao u  ligi ostati beogradski Željezničar u kojem je bio Stanković i njegova klapa, ili mi.  Normalno je bilo da Košarkaški savez Jugoslavije nije  htio napraviti turnir u Zadru. Mi smo ocrnili košarku  jer su igrači ostali u inozemstvu – već smo bili crna mrlja  u košarci i normalno je da se  to organiziralo u Beogradu. I  tamo smo izgubili od Željezničara i ispali iz lige.
Tada ste otišli u vojsku i  ponovo ste bili u ekipi koja je  izborila 1957. Prvu ligu.
– Iz vojske sam se vratio  1955., a 1956. nismo uspjeli  jer smo imali poraz više od  Željezničara iz Karlovca. Bili  smo 1957. prvaci Hrvatske i  na kvalifikacijama u Slavonskom Brodu i Zadru ušli smo  ponovo u Prvu ligu.
Iz 1958. je zadnja vaša slika igračka koju smo vidjeli?  Kada ste prestali igrati?
– Prestao sam igrati u proljeće 1963.
A 1962. počeli ste voditi  zadarske košarkašice. Kako  je došlo do vašega trenerskog angažmana?
– Slučajno. Savez je tražio  da moramo imati žensku ekipu – nismo mogli biti prvoligaši ako nemamo žensku  ekipu. A onda smo ja i Pino  dogovorili da ćemo ići po  školama tražiti djevojke koje  bi htjele igrati košarku. Pino  nije mogao biti trener jer je  bio u punoj snazi i u reprezentaciji, i ja sam ostao kao  trener. Tražili smo djevojke  po školama kod profesora,  koji su znali koja bi se htjela  baviti i koja ima talent i afinitet, i našli smo tada petnaestak fantastičnih djevojaka.
Rosanda Žunić, Ankica  Marić i Mira Šepat bile su i  mlade reprezentativke bivše  države, a imali ste i neke  međunarodne uspjehe.
– Je, bili smo i vani uspješni, a bili smo drugi na  prvenstvu Dalmacije i Hrvatske jer je Split bio bolji od  nas. Onda je igrala visoka  Nataša Bebić, preko nje nisi  mogao prijeći.
Kao trener naslijedili ste  Sovittija, koji je sa Zadrom  osvojio prvo Prvenstvo Jugoslavije. Jeste li bili njegov  pomoćnik i kako ste nakon  njegova odlaska došli na Zadrovu klupu?
– Ne, nisam bio njegov pomoćnik. Bio sam trener žena.  Išao sam na neke utakmice s  prvim timom, u Moskvu na  primjer, ali to je bilo kao nagrada a ne da sam bio pomoćnik. Nismo imali plaću  nego nam je putovanje bilo  nagrada. O tome se uvijek  priča i od toga se rade velike  stvari, a ne znam zašto.  Zašto igrači nisu više htjeli  Sovittija i htjeli su promjenu  trenera? Vjerojatno su bili  nezadovoljni radom, ili  nečim drugim, ja to ne znam,  ali treneri se mijenjaju – i ja i  Sovitti i Jusup i ovaj i onaj.  Prave se nekakve velike priče  o Sovittiju. To je obična  stvar. Igrači su napisali i potpisali da žele drugoga trenera, i to je išlo na upravu. I  uprava me je jedan dan pozvala, Branko Periša je bio  predsjednik, i rekli su mi kako su odlučili da ja budem  trener prve ekipe. Nije mi  bilo lako jer sam imao samo  jedno malo iskustvo sa ženama, a u ekipi je bio razdor  unutra – za i protiv Sovittija.  Kockice je trebalo preslagati  i napraviti jednu zadovoljnu  i motiviranu ekipu, ekipu koja će igrati. I mi bismo već  1966. bili prvaci, a bili smo  treći, da nije Pino otišao u  Italiju i za Cantu odigrao prijateljsku utakmicu. I cijeli su  ga drugi dio kaznili tako da  nije igrao.
Košarkaška avangarda
Zadar je bio u to doba prepoznatljiv kao europska  košarkaška avangarda. Igrao  je nevjerojatno brzo s tranzicijom koju nitko nije mogao pratiti. Te dvije godine,  1966./67. i 1967./68., kada  ste kao trener osvojili Prvenstva Jugoslavije, na čemu  ste inzistirali?
– Najviše sam inzistirao na  tomu da budu prijatelji, da  kolektiv bude jak, da na treninzima budu motivirani, da  se dobro radi i da ne bude  svađe. A na utakmici da moraju jedno znati – kako se  moraju boriti za Zadar. Na  treninzima smo uglavnom  usavršavali obranu, jer mi  nismo mogli čekati skokove  budući da smo bili niski. Onda smo išli na kraće lopte, na  brže prenošenje. A imali smo  sreću da smo imali stvarno  brze igrače: Đerđu, Valčića,  Marcelića, Jelića. No ne  možemo zanemariti visokoga igrača, pametnoga igrača s  puno tehnike – Ćosića.  Đerđa i on bili su stup te  ekipe i ti rezultati koji su bili,  bez njih ne bi bili. Ali ne  možemo ne konstatirati kako je ta ekipa puno radila i da  smo mi jedne godine bili i  žrtve dvorane. Čitav prvi dio  prvenstva igrali van Zadra: u  Splitu, Ljubljani, Zagrebu,  Karlovcu, putovali smo i nikada nismo bili kući. I bili  smo gotovo bez poraza i te  godine treći u Europi.
To je najveći Zadrov uspjeh uopće. Vi ste vodili  momčad za koju je Cesare  Rubini, trener Simmenthal,  tada jedne od najjačih europskih momčadi, nakon poraza 90:66, rekao kako je najjača momčad u Europi. No  ipak dalje od trećega mjesta,  preko madridskoga Reala  dvije godine zaredom niste  uspjeli. Iz današnje perspektive to izgleda kao znanstvena fantastika, ali je li se po  Vama tada moglo i više?
– Moglo se više. Možda  sam ja pogriješio. Išao sam u  Madridu s taktikom da igramo na sigurno i gubimo što  manje. Međutim, mi tu igru  ne znamo igrati. Mi smo znali brzo, dinamično, šut, i igrati slobodno s maštom. I onda  smo u prvom poluvremenu  gubili već 17 razlike. Drugo  poluvrijeme smo s našom brzom igrom pobijedili pet razlike.
Ali to je bilo nedovoljno.  Dva razlike je ipak nedostajalo da uđete u finale.
– Uvijek ono malo. Ali s  velikim igračima, kao što je  bio Wayne Brabender i Clifford Luyk, teško je to bilo  nadoknaditi. Oni su bili veliki igrači i ne možemo zanemariti da smo za protivnika imali veliku ekipu, profesionalnu ekipu onda.
Nakon tih velikih uspjeha,  gdje ste u dvije godine osvojili dva Prvenstva Jugoslavije i bili treći u Europi,  iznenada ste 1969. dali ostavku?
– Pino je otišao iz Zadra.  Opet je počela ona stara  priča oko Sovittija. Neki su  igrači počeli zabušavati, pali  su u formi i to nije bila više ta  ekipa. Išao sam u Lyon i tamo izgubio 20 razlike. I  igrači su bili nezadovoljni rezultatom. Kada smo došli u  Zadar, predložili su upravi  da me se smijeni. Nisam  ništa imao protiv jer sam se  razočarao na utakmici i s klimom u ekipi, i nije mi bilo  teško dati ostavku. Nisam sebi utuvljivao u glavu kako me  netko ne voli, nego kada nema uspjeha treba mijenjati  trenera.
Najtrofejniji trener  Zadra
Bili ste u sastavu koji je  1953. ispao iz Prve lige. Zadar je nakon 58 godina ove  godine ponovo ispao iz neke  lige. Kako vidite današnju situaciju u zadarskoj košarci?
– Mislim da s jednim mudrim vođenjem i malo više rada Zadar nije trebao ispasti.  Jer je imao kvalitetu da ostane  u ligi i sigurno je, kada smo  zadnjih deset utakmica vidjeli  da je vrag odnio šalu, trebalo  ići u Jazine. Jazine su Jazine,  poznamo svaki metar parketa,  publika je nad igračima, drugačije bi se to odvijalo i mislim  da bismo ostali u ligi. Ne bismo protiv Zvijezde i ovih drugih bili izgubili. Mislim da se u  ligu možemo vratiti samo sa  svojim igračima. Možemo kupiti jednoga, dvojicu ne. Nema  se za to više para. Zadar i  danas ima kvalitetu, samo ne  treba rasprodavati igrače, treba ih zadržati, treba ih stvarati  i treba im dati budućnost.
Hoće li se Zadru dogoditi  isto što i Hajduku – kada su  otišli na Poljud, postali su  mali klub? Hoće li se Zadru  s prelaskom iz Jazina u  Višnjik dogoditi ista stvar?
– Tvrdim da hoće. Za mene  su još uvijek Jazine hram i  šesti igrač Zadra i zato se Zadar mora opet vratiti u Jazine.  Dok ne postane velika ekipa.  Kada se bude vratilo tri tisuće  gledatelja, neka se vrati u  Višnjik. Lijep je Višnjik, prava  šinjorina, ali nije rentabilna i  nije pogodna kao Jazine.
Treba li što još možda  reći?
– Nitko još nije zapisao da  sam najtrofejniji trener Zadra. Osvojio sam tri prvenstva, bio treći u Europi, što  nitko nije. Htio bih i da jednom izađe u novinama koja  je po meni najbolja petorka  Zadra. To su Đerđa, Skroče,  Komazec, Ćosić i Vranković.

Lira i pet lira

Otac Vam je bio glasoviti zadarski prijeratni mesar?
– Je. Imao sam kod Foruma, deset metara od katedrale, kuću. Otac je imao veliku svoju mesnicu i dućan. I tu mi je bio život. Forum, Riva – tu sam se naučio plivati, onda Zeleni trg – igrati nogomet. Tu smo bili do četrdeset i treće godine.
Vaš je otac bio vrlo imućan?
– Imao je dobar život, u to vrijeme je bio srednja klasa, imao je svoju radnju, kuću sa devet stanova, stanare. Tu u centru grada, Svete Marije broj 1.
Zeleni trg bio je pun kuća.
– Sve okolo su bile kuće. A moja kuća je bila odmah do Stošije. Deset metara od Stošije. A ulica je bila jedna ćorava, do koje si ulazio u kuću. U Forum nisi mogao ući ravno, nego si imao šest-sedam stepenica ići dolje. Tu u kućama na rivi bila su velika gospoda, doktori, advokati. Tu je bio kafić Loyd. Ovdje je kava bila jednu liru, a na rivi je bila pet lira. Tko je volio, tko je bio imućan, išao je tamo.

“Gladni” lopte više nego večere

Rekli ste da je pedesetih godina, u doba velikoga siromaštva, na  treningu seniora bila jedna do maksimalno dvije lopte, a ostajali ste  nakon treninga još sat, dva, jer ste bili željni pucanja. Kakve su u  košarkaškom smislu bile te pedesete godine?
– Reći ću vam jednu anegdotu. Kada su išli na prvenstvo u Rijeku  1948., ukrali su loptu Zvijezdi i moga brata poslali su s loptom kući.
Vaš je brat poslije postao član prve petorke i reprezentativac, a  tada je tu “specijalnu misiju”, čekanja u grmlju da mu netko od onih  koji su bili u timu, kao nehotice, baci novu loptu, obavio besprijekorno – s novom je loptom pod rukom iz grmlja otrčao ravno na  brod za Zadar. Tada je Zadar imao jednu novu loptu za utakmice i  jednu staru, pa se “snalazio”.
– I ne samo tada. Kada smo bili prvaci Jugoslavije 1967., igrali smo  s Radničkim i našli smo dvije-tri lopte. Uzeli smo te lopte i stavili ih u  jednu kutiju i dali Brajkoviću. Đoni Festini je bio vođa puta. Poslije  utakmice smo krenuli kući. A Đoni je kupio popudbinu, večeru, jer smo  odmah išli kući. I uzeli smo lopte, a ostavili večeru. I 1967. nismo imali  lopti. Imali smo jednoga fantastičnoga igrača, Radu Šešelju, koji je  krpao te lopte. Ako Vlado nije zakrpao te lopte, nemaš s čime igrati. I  zato smo mi bili željni tih lopti. Ili smo došli sat vremena ranije, ili smo  ostali sat vremena poslije, da bismo 40 – 50 puta puknuli na koš. Nisam  ostajao sam, jedan nikada nije ostao sam, nego je uvijek bilo nas pet –  šest. Bili smo oskudni s loptama, koševima isto tako. Teren je bio od  zemlje, pa onda od ugljene prašine, pa od ninske ciglane crveni. I tako  je uvijek bio ili crni ili crveni.
(A siromaštvo i entuzijazam trajali su kod zadarske djece i koncem  sedamdesetih pa i početkom osamdesetih. Autor ovih redaka sjeća se  vremena kada su se “dužnosnici” njegova novoga kluba, kako bi klub  mogao funkcionirati, uredno „opskrbljivali”  loptama kojima su trenirali  juniori Zadra, koje je vodio šjor Đorđo. Stare, crne od izlizanosti  Gold-cup lopte dobro su dolazile na treninzima Bristola, koji se na  svomu početku glede lopti snalazio na isti način na koji je Zadar stvari  rješavao s očito puno bogatijim beogradskim klubovima)

Igrač ne dolazi sam

Naslijedio vas je Cico Troskot, a njega Trpimir Lokin. Zadar je  dugo imao svoje trenere. Ima li Zadar uopće kakvu strategiju što se  tiče trenera i što mislite kakvu bi tu klub trebao imati politiku?
– Uvijek sam za to da Zadranin bude trener. I vjerujem da u Zadru  imamo trenere. Ali ne treba ih odmah prvu godinu vezati za rezultat.  Treba im dati malo slobode i pomoći im u tom radu. Jedan stariji  mora biti iza leđa i pomoći, ali onaj stvarno koji želi pomoći, a ne tko  hoće odmoći. Ovih godina ni Popović, ni Pleslić, ni Đerđa, ni ne znam  tko nije uspio biti trener Zadra. To je žalosno za mene. Žalosno je što  ne stvaramo trenere, što ne stvaramo suce, što ne stvaramo ništa. A  zadnje vrijeme ne stvaramo ni igrače. Jer netko misli da će sam igrač  doći – neće. Treba puno truda, treba puno rada, treba puno odricanja  da bi ti stvorio igrača i treba akcent staviti na to tko će biti igrač u  2011./12., tko je perspektiva i tko treba igrati za Zadar.
I ulagati u njih.
– Mi bez toga ne možemo. Mislim da danas imamo puno trenera, ali  bez ikakvih ambicija i potrebe da bi stvarali igrače. Nego, ako igrač  dođe dobro je došao, ako ne opet dobro – nemaju odgovornost za tu  stvar. Ovaj trenira kadete, ovaj pretkadete, ovaj juniore, a nitko ne  odgovara za konačni rezultat. Uvijek sam govorio, i kada sam ja  trenirao juniore, da bi jedan trener trebao uzeti kadete i biti s njima u  ciklusu od četiri godine. I ako je on dao četiri – pet igrača za prvu ekipu,  onda dobro. A ako nije dao, onda mu se treba zahvaliti. Ne može biti  trener ako ne daje rezultate. Ne vjerujem u trenera bez rezultata.

Najveći Zadrov debakl

Bili ste jedno vrijeme pomoćnik Ranku Žeravici kao treneru reprezentacije, bili ste trener i u Italiji i dugo ste vodili juniore Zadra, s kojima ste  1977. osvojili državno prvenstvo.
– Vodio sam juniore 11 godina.
Jednom ste kao trener juniora Nevena Plantaka, nakon što je zaredom dao 10 koševa, izvadili van. Što se tu dogodilo?
– Prije utakmice rekao sam im da želim da lopta ide preko Vrankovića 80%, da bi se Vranković oslobodio treme koju je imao, gubljenja lopte, loše koordinacije, faljenja zicera itd. Rekao sam bekovima da svaku lopta koju mogu daju Vrankoviću, a ne da oni šutiraju. Jer to je bila laka utakmica koju smo znali da ćemo pobijediti. On nije izvršavao moj zadatak i morao sam ga zamijeniti i staviti igrača koji će mu dati loptu. Ali Vranković nije prvi – svakom dobrom igraču dao sam priliku da postane igrač. Nije važno kakvi su rezultati u juniorima, već je važno koliko si igrača dao prvomu timu. To je najvažnije za trenera mladih. Jer Zadar nema novaca da bi kupovao igrače, on ih mora stvarati. Za mene je najveći debakl Zadra bio to kada je na jednom sastanku 85., 86., na kojem su bili i Zdrave i Marcelić, Božo Miličević izjavio da se Zadru više isplati kupiti igrače nego ih stvarati. Tada sam se tako naljutio, tako psovao. A drugu grešku je napravila politika kada su dali milijun dolara Rađi, milijun dolara, a 600.000 dolara Komazecu da bismo osvojili prvenstvo. I nismo ga osvojili, a znate koliko smo za te pare mogli napraviti trenera i igrača. I od onda je Zadar počeo propadati. Mislim da te dugove još i danas vučemo.

Toni Prostran i nada umire posljednja

– Mali Toni imao je 11 godina  kada sam ga ja trenirao. I onda  sam mu rekao ćaći: Tonija samo zdravlje može izbaciti da ne  postane kvalitetan košarkaš. I  zdravlje ga je izbacilo. Jesu li tu  treneri krivi, je li on tu kriv, je li  on preforsiran? – u to neću  ulaziti. I danas je Toni potencijalno velik igrač. Treba samo  sanirati povrede i pametno trenirati. I volio bih kada bi se  vratio u Zadar jer bismo tada  imali kvalitetnoga playmakera,  imali bismo igrača više s ovim  mladim igračima koje još imamo. Kada bi se još vratio  Stipčević i da je još jednoga  centra dovesti, Zadar bi za dvije  godine opet imao jednu dostojnu ekipu za duge godine.

Perje europske košarke

– Treba raditi, uvijek raditi. Svoj sam životni san ispunio i želio bih da i drugi treneri to uspiju. A najveća mi je sada želja da na budućim utakmicama vidim još jednu dobru zadarsku generaciju, koja će opet igrati dobru košarku, da opet bude perje europske košarke. U Beogradu i Milanu su nas zvali perjem europske košarke jer smo mi letjeli i lebdjeli, a ne hodali po terenu.
Mislite li da je to realno?
– Je, je. Uvijek je realno, ali s puno rada. Mislim da samo jedan čovjek u klubu to ne može izvesti. Bio je prije Đerđa, pa Mičić pa je sada Skroče – jedan to ne može sam iznijeti. Mislim da bi tu trebala biti jedna komisija na amaterskoj bazi od četiri – pet bivših igrača, koja će voditi brigu o tehničkim stvarima.
U Upravnom odboru nemamo ni jednoga bivšeg seniora Zadra, vrlo malo ih je uopće i bilo u košarci te je to tijelo košarkaški dakle potpuno nekompetentno.
– Zato to i predlažem, tu komisiju od bivših igrača koja bi bila nositelj brige za sve, od kadeta do seniora o svemu što je potrebno.