Bivše crkve sv. Nikole i Dominika su posljednje realne šanse za stvaranje nezavisne umjetničke scene na Poluotoku

Dugo vremena smo imali priliku gledati ponajbolje stvari slovenskog suvremenog kazališta, sada je i to izvan dometa. A koliko ima hrvatskih kazališta koje rade suvremene kazališne produkcije? Ono najbolje među njima dovodimo mi. Ana Karić je odbila pozive na šest drugih festivala, Sergeja Pristaša i BADco možete vidjeti na svjetskim turnejama, a u Hrvatskoj rijetko gdje osim u Zagrebu te – Zadru i Dubrovniku, Ivica Buljan je prije par godina rekao da njihove produkcije bez ta dva grada ne bi imale puno smisla…
Dvanaesti Zadar snova je iza Vas. Kakvi Vas osjećaji obuzimaju?
– Olimpijski – radost, ponos i nada. (smješak)
Kako komentirate ovogodišnji festival. Jeste li u potpunosti zadovoljni? Koji elementi ovogodišnjeg festivala su bili najbolji?
– Sve. Zaista. Puno je aspekata za tu procjenu. Programski je možda najbolji, naime pohvale stižu sa svih strana, organizacijski zadovoljstvo predstavlja to što smo ostvarili sve što smo planirali itd. Meni je najbolji element bila publika, multinacionalna, nova, brojna, odlično smo se razumjeli. Recimo većina ljudi ne zna da je Jan Fabre bio u publici na predstavi “Hanjo”, ali nas je umjetnička moć učinila ponosnim sudionicima jednog vrhunskog umjetničkog djela, što je jako dobar osjećaj.
Festival kakav zaslužujemo
Svjetska kazališna imena, ponajbolje predstave sezone, svaka točka programa pomno birana i sklapana u otvoren ali time još zahtjevniji koncept za selekciju, vizualno oblikovanje i međunarodna promocija te sve skupa pažljivo i dugo uklapano u umjetnički poduhvat kojeg smo uspjeli izvesti. Jer dovesti kazališne grupe iz Kanade ili Australije, ili priznate konceptualne umjetnike iz Španjolske i Velike Britanije, je u našim uvjetima poduhvat. Kao i recimo prikazati reviju nagrađivanih svjetskih kratkih filmova.
S čim, možda, niste zadovoljni? Što bi se moglo ili trebalo popraviti?
– Građani Zadra imaju festival jer im to omogućuje gradska uprava, tu nema spora i treba im na tome čestitati. Iza toga slijedi pitanje ima li Zadar festival kakav zaslužuje. U tom smislu kultura, a pogotovo kazalište je ogledalo društva, baš kao i recimo izbori. Na primjer, pojavljuju se u medijima površni zaključci kako smo količinom programa uz bok najvećim gradovima i busa se u prsa junačka, istovremeno prešućujući činjenicu da smo količinom kvalitete, produkcijski, financijski, zapravo u svim segmentima niti blizu, na razini jednog malo većeg evropskog sela. Je li dovoljan ovaj ljetni cirkus, pa da zaboravimo što nam sve nedostaje u ostatku godine? Kad smo počeli raditi festival prije 12 godina, u kazalištu su nam rekli: ‘Evo poslužite se ovim praktikablima, stari su i vrlo skoro ih treba baciti.’ I dan danas to su jedini praktikabli u gradu, nema ljetne pozornice, infrastruktura je gotovo nepostojeća, mi i dalje plaćamo za svaku zatvorenu lokaciju i potrebnu tehniku za izvedbu programa, u HKK ne izvodimo dugi niz godina… Ovaj projekt ima značajno mjesto u Hrvatskoj i regiji, to pokazuju mahom izvrsne kritike i pohvale kao i veliki interes za sudjelovanjem, no opet treba ponoviti kako je takav renome festival stekao još nakon prve i druge godine održavanja, kada mu je bio odobren proračun od 350 tisuća kuna. Od tada održavamo rejting i kvalitetu projekta na istoj razini, međutim nakon 12 godina rada imamo proračun upola manji nego tada. Mi ove godine moramo sjesti s relevantnim sugovornicima iz Grada i Ministarstva, i ukoliko ima želje, na iskren i pošten način dogovoriti se o budućnosti projekta. Jedini način na koji se ovakva kvaliteta mogla održavati na toj razini bila je da se drastično smanji trošak u nekom od područja organizacije – a to je bilo preko leđa najuže organizacije koja radi bez adekvatne naknade i kako smo znali reći u gerilskim i improviziranim uvjetima. U najkraćem, nakon tri puna mandata, u slijedećem periodu potrebno je staviti sve stvari na svoje mjesto i ako izostane kvalitetan dijalog u struci to bi značilo da će programski sadržaj pasti i do polovice onoga što se do sada moglo vidjeti na festivalu.
Za trajanja festivala mogle su se čuti kritike kako se godinama na festivalu mogu vidjeti ista lica. Ako je tomu tako – zašto?
– Program ne biramo prema licima već umjetničkim djelima. Prijašnjih godina često i rado viđani gosti bili su i Mauro Astolfi, Vili Matula, Borut Šeparović, Oliver Frljić… itd.
Najbolje dovodimo mi
Dugo vremena smo imali priliku gledati ponajbolje stvari slovenskog suvremenog kazališta, sada je i to izvan dometa. A koliko ima hrvatskih kazališta koje rade suvremene kazališne produkcije? Ono najbolje među njima dovodimo mi. Ana Karić je odbila pozive na šest drugih festivala, Sergeja Pristaša i BADco možete vidjeti na svjetskim turnejama, a u Hrvatskoj rijetko gdje osim u Zagrebu te – Zadru i Dubrovniku, Ivica Buljan je prije par godina rekao da njihove produkcije bez ta dva grada ne bi imale puno smisla… Mi bismo voljeli u Zadru vidjeti možda nešto od Tomaža Pandura ili Jana Fabrea, ali to je pomisao koja svaki put ponovo podvlači činjenicu da si Zadar to ne može priuštiti, ni produkcijski ni financijski. Šira javnost možda i ne ide za tim, u svoj ovoj konzumerističkoj i populističkoj gunguli, hyper-medijskoj i estradiziranoj stvarnosti, no kulturna sfera to zna i predobro. I mi ćemo nestrpljivo očekivati dan kad će se željeti dokazati suprotno. Ko radi predano zna da se tako nešto neće postići megalomanstvom, tako nema efekt trajnosti, nego sustavnim radom i ulaganjem stvoriti nešto ni iz čega jer jedino to ima pravu i punu vrijednost za zajednicu. Staviti ploču i napraviti obruč, početi igrati košarku i postati najbolji. Ni iz čega, suprotno znanstvenom vjerovanju da takvo što nije moguće.
Osim udruge Zadar snova na ovogodišnjem su festivalu radile i druge udruge. Koje? O kakvoj se suradnji radi?
– Uz našu udrugu ovaj festival iznijele su udruge ZVUK, Zadarski plesni ansambl i Porat. Kapaciteti naše suradnje koja traje već dugo tek će se vidjeti, jer su pravi izazovi još pred nama.
Festival osim promocije izvedbenih umjetnosti služi i kao primjer jednog posve drugačijeg organizacijskog modela?
– Točno, naime osim produkcijskih i sadržajnih letvica podiže i svijest o organizacijskoj kulturi, što je i šire društveno pitanje. Građansko društvo i nezavisna umjetnička sfera nalaze se stješnjeni između institucionalnog i gospodarskog sektora, dakle u procjepu između autoritarnih modela vlasti političke i profitne sfere. Naš projekt promovira horizontalnu, ravnopravnu uključenost bez hijerarhija. Dok se prve dvije sfere rukovode uskim kanalom prioriteta, građanski pogled je nešto širi i tolerantnije uviđa pripadnost naše ljudske vrste u Prirodinoj podjeli uloga na ovom svijetu, jednakopravniji udio i ravnopravniji stav prema svem živom biću. Nepristranost, neprofitnost i transparentnost tj. javna uključenost su izazovi koje ova zajednica treba usvojiti kad se govori o reformama i dugoočekivanom iskoraku u novo, bolje i pravednije društvo. Ako je krajnji cilj utopija, put je dobar. Uključenost i razvijenost građanskog poduzetništva pokazuje stanje razvoja zajednice prema naprednijem društvenom poretku.
Uvodite li u produkciju i ostale poslove oko festivala nove, mlade ljude? Kako unutar udruge i festivala promišljate njihovu ulogu?
– Festival zastupa prinicipe otvorenosti i uključenosti. Nije floskula reći da su svi pozvani i da već sutra mogu postati jedni od glavnih organizatora, i to bez pretjerivanja. Uvijek pozivamo mlade, ali i sve one koji bi se željeli okušati u ovoj sferi, a pogotovo one koji namjeravaju u tome trajati. Dakako, oni koji su s nama prošli ta iskustva, znaju da se njima obogaćuje duh više nego išta drugo.
Djelovali kao suradnici
Naime, zbog uvjeta u kojima radi ovaj festival, svi koji se laćaju njegove organizacije unaprijed znaju da je dio nagrade za rad i trud i kvalitetu – u tome što smo pomogli da jedno umjetničko djelo ugleda svjetlost reflektora i publiku. A ako neko ne osjeća nagradu u tome što je pridonjeo ostvarivanju programa kojeg smatra vrijednim – tada će se zasigurno osjećati zakinutim ili podplaćenim.
Na konferenciji za medije uoči otvaranja festivala Vi kao predsjednik udruge Zadar snova, osnivač i voditelj festivala nastupili ste zajedno s Davorom Fadićem iz Udruge ZVUK i Sanjom Petrovski, voditeljicom Zadarskog plesnog ansambla. Čemu zajednički istup u javnosti? Štoviše, spomenut je i formalan savez gradskih udruga okupljenih oko nezavisne scene. S kojim ciljem ste se okupili u savez?
– Mi smo objavljivali program festivala, Zadarski plesni svoje dvije nove produkcije, ZVUK koncert Kultur Shocka, sve redom istinske umjetničke poduhvate, u kojima smo djelovali kao suradnici. Na javno manje ili više vidljiv ili nevidljiv način taj savez odnosno mreža nezavisnih organizacija u kulturi djeluje već dugi niz godina. Mi smo osim suradnici, jedni drugima i podrška i kritika. Zajednički istup je samo jedna prilika da se to savezništvo demonstrira, zgusne u javnom predstavljanju, no i još više od svega istakne odlučnost i ustrajnost u zajedničkom interesu – omogućavanju prostora za rad i prezentaciju suvremenih izvedbenih umjetnosti. Nezavisni građanski i kulturni centar, nešto što sve jedinice lokalne samouprave u Hrvatskoj koje imaju privilegiju nazvati se grad, a i mnoge općine, dakle sela – imaju. Mnogi i više od jednog.
Koja je uloga Vaše udruge u tom „savezu”, a koja ostalih? Koje su vam dodirne točke, a u čemu se, možda, razilazite? Ima li „savez” zajednički program, povelju, manifest…?
– Tu su još Teatro VeRRdi, Zalet, Eko, odnedavno i Šigureca, Zadar music, itd. namjerno ne želim nabrajati sve jer odavno već ne podnosim argument brojnosti u svrhu dokazivanja ispravnosti nekog mišljenja ili kvalitete umjetničkog djela, brojnost dokazuje samo brojnost i ništa drugo. Uloge su ravnopravne, a cilj je prostor za rad i predstavljanje suvremene urbane scene. Platforma suradnje ili ako želiš manifest nalazi se u principima djelovanja organizacija civilnog društva, glavne značajke su – neprofitnost, nepolitičnost, ravnopravnost i transparentnost. Mreža djeluje na modelu saveza udruga i to je jednostavan i pošten način upravljanja nekim projektom.
Također, uoči festivala jasno ste istupili sa zahtjevom za prostorom koji bi zadovoljio potrebe nezavisne i urbane scene koju vaša udruga godinama stvara.
– Hvala na komplimentu, naša udruga zajedno s ostalim organizacijama, grupama i pojedincima sudjeluje u stvaranju scene nakon perioda pakla i mrklog mraka kojeg nam je ostavio rat i njegove nuspojave.
Nema prostora – nema ni svemira
Scenu ne čine samo naša udruga, festival, ili Sanja Petrovski ili Jure Aras, već tu pripadaju i svi umjetnici i oni koji se tako osjećaju, publika, kritika, mediji, pa produkcijska infrastruktura, scenski radnici, lokalna podrška itd. itd. sve do konkretnog prostora za rad i prezentaciju, jer ipak, složit ćete se, ako nema prostora – nema ni svemira, a kamoli scene.
Konkretno, imate li možda kakve poželjne destinacije? Koji bi prostori u Gradu, prema vašem mišljenju, najbolje odgovarali tim potrebama?
– Bivše crkve sv. Nikole i Dominika, hvala bogu danas građanski prostori, su posljednje realne šanse za stvaranje nezavisne umjetničke scene na Poluotoku. Druge mogućnosti, poput dijela bivše Tehničke škole ili Arsenala, postaju polako, ali sigurno i zauvijek – stvar prošlosti. Paradoks našeg vremena je u tome što ta dva prostora ni ne mogu zadobiti drugu namjenu do te kulturne i visoko umjetničke, no svejedno se čeka.
Takav prostor omogućio bi i cjelogodišnji rad. Ima li spomenuta scena kapaciteta za ispuniti sadržajima čitavu godinu? O kojim se sve sadržajima radi?
– Dakle, ta scena, kada se razmotaju sve produkcije u repertoarni slijed, ne samo da ima kapacitet za ispuniti godinu, već kad se pribroje buduće ko/produkcije, gostovanja, glazbena scena, festivali i projekti, aktivnosti udruga i građana, radionice, edukacije i predavanja, seminari, sastanci i okrugli stolovi, pa potrebno vrijeme za probe odnosno stvaranje predstava,… postaje očigledno da jedan, samo izvedbeni prostor, bez nusprostorija, ne može zadovoljiti sve potrebe. Kako smo to i prije dosta godina rekli, stvar je jednostavna, prostor je grad, vrijeme je sad.
Trinaesti Zadar snova?
– Najnepredvidljiviji slijed događanja sezone 2009. (mig i osmijeh)