Od pljeskanja do pljuskanja

Koliko će novaca dobiti naši dečki i djevojke koji su upravo pristigli doma s jedne druge, drugačije olimpijade, one znanja? Hoće li i njima vrli gradonačelnici, kao Udeu, pohrliti odmah za prvu medalju dodijeliti ni manje ni više do li – stan?!
Završila je Olimpijada u Pekingu, puna novih rekorda, pobjeda, zadivljujućih rezultata, vanzemaljskih ostvarenja (čitaj: Michael Phelps, Usian Bolt), ali i bolnih razočaranja, neostvarenih nada, nerealiziranih očekivanja, pa je i sam Mateša indirektno morao priznati kako je pomalo razočaran postignućima naših olimpijaca, jer je brojka osiguranih medalja ostala ista kao i u Ateni, pa čak tih pet medalja u Pekingu sjaje slabijim sjajem. Točku na i stavili su naši rukometaši, pa i vaterpolisti, dok mnogi naprosto ne žele sebi priznati kako nisu razočarani Blankinim nastupom, ali jesu sjajem osvojene medalje.
No, nije zlato sve što sja, kaže narod. I stoga ne treba pretjerivati u očekivanjima, jer su posljedice uvijek bolne, dolazi do rastrježnjenja i onda je kasno za suze. Krv, znoj i suze, štono bi rekao stari, dobri WC, za neupućene Winston Churchill. A toliko emocija, toliko drame danas može svijetu pružiti malo koja manifestacija, osim famozne Olimpijade. Koja je toliko veličanstvena, toliko posebna, od samog pompoznog otvaranja, preko natjecanja, pa do samog zatvaranja, da je se ne bi posramili ni gladijatori u rimskoj areni, koji su se doslovno borili do smrti. Ovi današnji gladijatori, doduše, ne bore se formalno do smrti, ali je za mnoge na kraju palac okrenut prema dolje. Ako nisu postignuli očekivano, ili još gore, ako ih je ulovila doping kontrola. Ili ako su pak sami sebi stavili mač nad glavu, poput onog ludog Kubanca koji je nakon meča u tae kwon dou zdimio sudca u glavu jednim mai gerijem ili tako nekako. Za nevjerovati!
Ali nisu svi zasljepljeni sjajem medalja i raskošnim otvaranjem Kine ostatku svijeta. Skandala je ionako bilo nekoliko, od samog početka: prvo, da nisu snimili sve kadrove s otvaranja uživo, već je bilo i montaže scena snimljenih prije godinu dana; potom slučaj s glasom male pjevačice, čiji zubi nisu bili dovoljno lijepi kineskim rukovodiocima; pa onda napad sumanutog Kineza na američke turiste… i tako dalje. I što je još važnije, sav taj sjaj i raskoš nije umanjio činjenicu da se u Kini i danas itekako krše ljudska prava, a klasne su razlike sve veće. O frci oko Tibeta da i ne zborim.
Zašto sve ovo pišem? Prvo, stoga što želim reći kako ništa ljudsko nije savršeno, pa tako ni sama Olimpijada u Pekingu. I drugo, iako je sport globalni fenomen, pitanje je je li ta slika uopće realna?
Pitam se također koliko je realno tim našim sportašima, pa i samim olimpijcima, dodjeljivati tolike novce za postignute rezultate? Bore li se oni za medalje, za čast i slavu, za svoju domovinu, ili za eure i dolare? Jer, također se pitam, koliko će novaca dobiti naši dečki i djevojke koji su upravo pristigli doma s jedne druge, drugačije olimpijade, one znanja? Hoće li i njima vrli gradonačelnici, kao Udeu, pohrliti odmah za prvu medalju dodijeliti ni manje ni više do li – stan?! Za koji mladi znanstvenici, umjetnici, pisci, glazbenici, slikari, svejedno, moraju raditi čitav život? Pa i ako pritom osvoje ne znam ni ja koje sve nagrade na inim festivalima, biennalima i triennalima.
Iskreno rečeno, da skratim, jer moram, s obzirom na prostor jedne novinske kolumne, mada bih o ovoj temi mogao i roman posložiti: ne pretjerujemo li malo, bar malo, svi skupa, kada je sport u pitanju? Kao da je to jedini izraz ljudske volje, htijenja i znanja. Ljudskih sposobnosti i ljudske kreativnosti. Zar ćemo se onda u budućnosti svi krenuti baviti sportom, pošto to jest puno unosnije, puno lukrativnije, od većine drugih djelatnosti na ovome otužnom planetu? Na kojemu se uvijek mora biti bolji, biti brži, htjeti više, i još više, najviše? A svi ostali, neosvajači medalja? Njima ostaje samo – pljeskati, sebe same, po licu, jer nisu uspjeli…?